Legendarna glumica i spisateljica Zdenka Heršak (1928.) lani je konačno dobila nagradu Hrvatskog glumišta za životno djelo, no 20 tisuća kuna početkom godine iznenada je “odšetalo”.
- Tko je ikad kome ukrao Oscara? Riječ je o krađi vezanoj ne uz novac, nego uz nečiju čast i takva se u povijesti nije dogodila. Reći ću vam samo da se stvar u ovome trenutku još rješava, a krivac je poznat - ogorčena je bila glumica kada smo je ranoproljetnog popodneva u njezinu stanu u bregovitom sjeveroistočnom dijelu grada pitali dokle je stigla policijska istraga.
I u 89. godini vedra je i dok priča cvrkuće kao ptičica, još je u nje one žovijalnosti kakvu smo desetljećima gledali na TV ekranima. Premda se ne kreće kao nekad i premda su danas rijetki oni koji su njezina generacija glumišta.
- Gornji dio mojeg tijela funkcionira: um još radi i želi učiti. Srce još može voljeti i još ljubi. Ali, starost mi se prišuljala u noge. Godine su, međutim, varka. Godina imam koliko poželim da ih je. Drugo je što moram zapisati u dokumente. Budući da se svemir, pa i Zemlja, širi, a vrijeme se po Einsteinu računa po prostoru kroz koji prolaziš, mnogo smo stariji nego što moramo reći. Možda mi je već i 200 godina - otvorila je mogućnost. Ne glumi desetak godina, ali s pisanjem ne staje.
Nova knjiga
- Moja nova knjiga zove se ‘Kuća tajni puna’. To su aforizmi 22. stoljeća, unutra su kvantna fizika, fizika, astrofizika, religija, ljubav, seks. U životu sam mnogo zarađivala jer sam mnogo i radila, nisam igrala samo u matičnoj Gavelli, nego i kod Zlatka Viteza, u Kerempuhu, u ITD-u... Mnogo sam i dijelila. Svih svojih 15 knjiga financirala sam sama i mnoge podijelila. Knjiga, ‘Žedna usta’, prevedena na engleski, u Esplanadi je prošle nedjelje predana Nealeu Donaldu Walschu, autoru ‘Razgovora s Bogom’. Prijatelji smo, upoznali smo se kad je prvi put bio u Zagrebu, tada je pregledao sve moje fotografije, one stare, kada sam igrala fatalne vrtiguze, a nisu tada još shvaćali da ja nisam samo zgodna žena, nego da imam i druge kvalitete. Mlade djevojke koje se žele samo trošiti na uživanciju, to je život prolazan i bez sadržaja. Zrelost je, nasuprot tome, jedna od najvećih zadovoljština, čovjek je ono što je iznutra i što je tijekom života sabrao. I zato je starost lijepa. A Bog, Bog je svugdje, ne postoji ustanova gdje živi. I doći će vrijeme kada će znanost dokazati sve ono što religija tvrdi da jest. Mene su jednom pitali molim li Boga, ne, ja s Bogom razgovaram... - počela je govoriti kad je zazvonio telefon. Javio se njezin mlađi sin Andrej Kljaković, kompozitor koji živi na više adresa. Sin pokojnoga Vanče Kljakovića, priča nam Zdenka Heršak, napisao je operu “Nikola Tesla”, za koju su zainteresirani u Emiratima, i operu “Sikstinska kapela” gdje je obradio Leonarda da Vincija, Rafaela i Michelangela. Za libreto je majka pisala dio o papi Juliju II.
- Bio je velika ličnost, zažmirio je na jedno oko kad je vidio rađanje života u Sikstinskoj kapeli, kad Bog daje život Adamu, ono fantastično muško tijelo divnih bedara, seksualno... - govori o Michelangelovoj freski.
Stariji sin Darko, kojega je imala s Ratimirom Previćem, u Izraelu je, tamo su ga odveli geni po ocu, po očevoj majci.
- Baka mu je bila Berlinčanka podrijetlom Jevrejka. Kad bi otvorila vrata, prvo bi ušao nos. Darko je mnogo vremena živio po samostanima, učio židovski nauk, no nije mogao postati rabin jer ja nisam Jevrejka - objašnjava životni put starijeg sina.
Zdenka Heršak rodila se 1928. u Zagrebu, kao kći gostioničara sa Savice.
- Nije to bio birc gdje su se ljudi opijali... Ak’ se netko napil, tata ga je izbacil van. Bila je to neka vrsta učionice, tamo su navraćali na relax radnici iz Tvornice ulja. Ljudi su se tada više družili i učili slušajući, dok danas narod uči gledajući. Moj tata bio je načitan čovjek, gostima je postavljao pitanja i tko je znao odgovor, on ga je nagradil, dao bi mu gemišt za badava. U to su doba ljudi bili prisni, pomagali su jedni drugima. I Amerika je nekoć postala velika jer je bila odgovorna, jer je sused bil za suseda. Danas, ja sam jedina stara gospođa u ulici gdje živim. I ostanem li sutra bez kruha, nitko mi ga ne bu donio - opisala je otuđenost današnjeg Zagreba.
Njezin prvi umjetnički izbor bio je balet, bila je balerina HNK u doba NDH.
Ludi za Strozzijem
- NDH je bila divno vrijeme za umjetnost. Igrala se velika literatura. Tito Strozzi igrao je i režirao ‘Fausta’, a publika ga je toliko voljela da se mi balerine nismo mogle od gledatelja probiti do kazališnih vrata. Gledatelji su dočekali Strozzija i pratili ga do Frankopanske plješčući mu. Branko Gavella bio je u to vrijeme jako ljubomoran na Tita Strozzija. Kao balerina, svaki dan bila sam uz Lovru pl. Matačića, Jakova Gotovca, Mariju Crnobori, doista velike umjetnike. I na svakom koraku bilo je vidljivo da država stoji iza kulture. Međutim, nakon skokova na betonskom podu zgrade Akademije dobila sam upalu mišića na lijevoj nozi i otišla u glumce - kaže glumica koja je završila Zemaljsku glumačku školu i bila dio odmetničke skupine glumaca kada je Branko Gavella odlučio raskrstiti s HNK i osnovati kazalište u Frankopanskoj.
- Svašta ću ja otkriti o Branku Gavelli bude li netko htio štampati. Gavella je, među ostalim, u vrijeme NDH i ustaša osnovao kazalište i ja sam sa 14 godina trebala biti u njegovu cabaretu. Kad sam završila glumačku školu, prvo sam bila stalna glumica Jadran filma, zatim sam otišla u dubrovačko kazalište, pa je opet uslijedio poziv od Gavelle kada se osnivalo kazalište u Frankopanskoj. Čudne su bile prve godine Dramskog kazališta.. Kad sam bila dijete, glumci su bili gospoda, gradski ljudi. S prevratom su među glumce došli neki iz prčvarnice, sa sela, sa svih strana. Nisu znali sa vilicom i nožem, a trebali su igrati Molierea. Akademija ih nije mogla naučiti nešto što nisu naučili kod kuće. Kako je Gavella bio veliki učitelj, on bi ih vodio po restoranima da ih nauči gdje sa salvetom, kako se drži čaša, vilica, nož. Tako je uz Gavellu glumac iz prčvarnice naučio igrati grofa - opisala je rane dane u Frankopanskoj. Uvijek kaže da joj je najdraži partner u teatru bio Fabijan Šovagović.
- Mi smo se puno kasnije sprijateljili. Prijatelji smo bili jer sam mu davala prednost: on je bio korak ispred, a ja korak iza njega. Uvijek bih govorila ‘on je naš kralj’. Iako sam za predstavu ‘Gle, kako dan lijepo počinje’ ja dobila dvije, a on jednu nagradu. Davala sam mu za pravo, pa me zbog muškog šovinizma volio - rekla je glumica koja se od uloga iz kazališta Gavella posebno sjeća Babakine u “Ivanovu” i Valerije iz “Priča iz Bečke šume”. Iz garderobe se rado sjeti Nele Eržišnik, Vjere Žagar Nardelli, Ljubice Jović. Bile su, kaže, pametne žene.
Pored Previća i Kljakovića koje spominje i s kojima je imala djecu, nikad ne želi reći koliko se doista puta udavala, ali otkriva da su joj se udvarali književnici Ranko Marinković i Danilo Kiš.
- Koliko god je bilo brakova mojih i Rankovih, mi smo prije svega bili prijatelji i s njegovom sam ženom bila najbolja prijateljica. Međutim, sve što je Ranko ikad napisao ja nisam ni razumjela, niti prihvatila. Bio mi je kao pisac preintelektualan, prekonstruktivan. Iako je autor bio prekrasan muškarac, jednako me nije dodirivala ni Kiševa ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’. Upoznala sam Kiša na svom rođendanu. Nosio me na leđima, imao je predivnu kosu, plave oči, ljubio me u blizini mog muža. Poslije je taj poljubac opisao kao ‘najslađa usta koja je ikad dotaknula njegova osobnost’. Muž Vanča Kljaković ništa nije rekao, dao mi je slobodu, da isprobam drugo. Divna gesta s njegove strane, koju ja nisam razumjela sa svojih 35 godina. S Marinkovićem sam, pak, dugo prijateljevala, a onda mi je jednoga dana ponudio da budem njegova supruga. Žena mu je u to vrijeme živjela u Beogradu, već se rastao. Nasmijala sam se... Mi ne bismo funkcionirali, to bi bila igra Pigmaliona, on bi bio moj učitelj, a ja sam za učitelje prehirovita i znatiželjna - otkrila se glumica koja je debitirala u filmu “Ciguli Miguli” iz 1952. te je ostvarila više od 70 uloga na filmu i televiziji, od kojih se pamte uloge u “Našem malom mistu”, “Smogovcima”, “Ne daj se, Floki”, “Putovanju u Vučjak”, filmu “Leo i Brigita” gdje joj je partner Boris Buzančić. Prvi film koji je radila sa suprugom Vančom Kljakovićem i u kojem je igrao i sin Andrej zvao se “Moji dragi dobrotvori”, bilo je to 1970.
Najsretniji trenuci
- U to su vrijeme glumci bili debeli, brkati, a sad su svi jednaki, podšišani, lijepi. I glumice su sve iste. Jedino prepoznajem onu koja ima veliki nos - govori Zdenka Heršak čijem je izgledu komplimentirao i Miroslav Krleža, govoreći joj da je najljepša glumica. Koji joj je bio najljepši moment u karijeri?
- Gostovali smo u Banja Luci koja je obožavala predstave Gavellina kazališta. Mi glumci često bismo tamo pili kave s publikom. Jednom je padala velika kiša. Između kazališta i autobusa bila je velika mlaka vode, a ja sam imala lijepe cipele. Banjalučka publika na rukama me odnijela u autobus. Isto tako, godinama je postojao kazališni festival u Slavonskom Brodu. Kad su tijekom festivala izašle lokalne novine, na naslovnici je pisalo da su ljubimice Slavonskog Broda Tereza Kesovija i Zdenka Heršak. Da... Sreća je labilna, trenutak, sreća je zapravo u ravnoteži - završila je razgovor.