U trenutku za njega lijepom - nakon 20 godina ponovo glumi na filmu, “Život je truba” Antonija Nuića, čija je premijera danas - Zlatka Viteza, glumca i umjetničkog i organizacijskog ravnatelja Histrionskog doma u Zagrebu, pogodili su i (kumovski?) problemi. Naime, odlučeno je da Histrionski dom postane Centar za kulturu Histrionski dom. “Kao da već nemamo 20 onih s kojima ne znamo što bi”, napisala mu je Vitomira Lončar u svojoj kolumni “Slamka spasa”. To znači da će godišnje taj Dom dobiti milijun i nekoliko stotina kuna za hladni pogon - od Grada, kojem na čelu jaše Milan Bandić, a Zlatko Vitez savjetnik mu je za kulturu.
Nakon 20 godina prvi put glumite u hrvatskom filmu. Prije toga, 70-ih i 80-ih, glumili ste u mnogim filmovima, od “Vlakom prema jugu” Petra Krelje do “Ljubavnih pisama s predumišljajem” Zvonimira Berkovića. Što vam znači taj povratak?
- Nisam se ja vratio u hrvatski film, nego je mojim političkim angažmanom 90-ih prestala potreba za Zlatkom Vitezom, filmskim glumcem, nakon jedne moje nesretne ili nespretne izjave - iza koje i danas stojim! Kad sam bio ministar kulture, uspio sam dobiti prvi novac za hrvatski film, i smatrao sam to važnim. Bili smo još u ratu i Srbi su veliki novac ulagali u film, da svijetu kažu svoju istinu. Bilo je dosta otpora. Uspjelo mi je da Jadran film ne bude privatiziran. Premijer Nikica Valentić znao mi je spočitnuti da želim stvoriti Sovjet film, ali, što bi nam falilo da imamo državni novac za hrvatski film? Od 80 filmskih režisera registriranih tada u Društvu filmskih djelatnika, naravno da je svaki mislio da baš on treba dobiti taj novac i da su se naljutili oni koji nisu. Realizirano je sedam filmova, ali ja nisam više bio ministar. Nisam dugo ni bio, godinu i pol.
No, vratimo se nesretnoj rečenici.
- Dakle, iznerviran nečijim prigovorom da je Milošević dao Kusturici za “Underground” 10 milijuna dolara, a to je meni bio gotovo cijeli budžet za proizvodnju u Ministarstvu, rekao sam - “da ja imam hrvatskog Kusturicu, ja bih sam moljakao novce za njega.” Svi su poludjeli, da omalovažavam njihov talent, ali nisam ja mislio samo na Kusturičin neosporan talent, nego i sposobnost da napravi od filma biznis, ja sam htio da imamo takve ljude koji su sposobni prodrijeti van i nametnuti se na tim festivalima.
Sad nešto i imamo.
- Ma ni danas nam to ne uspijeva, nego se neki naši uspjehići, neka se opet uvrijede naši redatelji, proglašavaju “velikim uspjesima”. Veliki uspjeh je napravio Kusturica i u Veneciji i u Cannesu. Mi to nikad nismo dosegli. Kazalište me trošilo i dalje, jer sam imao dogovor s Tuđmanom da se mogu i dalje baviti svojim poslom, i vjerojatno napravio životne uloge, na primjer “Ujaka Vanju“ u Gavelli u režiji Paola Magellija, s gomilom nagrada. Ali filmski režiseri nisu me više voljeli. Snimljeno je do sad stotinjak hrvatskih filmova, nisam ni u jednom. Ne bi se danas Hribar toliko busao u svoja, rekao bi moj Matoš, “krobotska prsa”, da ja tu proizvodnju nisam pokrenuo. A, deset dana prije Oluje, održan je prvi poslijeratni filmski festival u Puli koji smo pokrenuli Branka Somen i ja.
No, ipak ste dospjeli na film? Kako?
- Prije dvije godine Antonio Nuić nije se nikako mogao dosjetiti tko bi igrao tateka Goranu i Bojanu Navojcu, mojim dragim kolegama u filmu koji je pripremao. Nuić je rekao da se toliko mučio tom ulogom da ju je sanjao, i u četiri ujutro usnio da bih to mogao biti ja. I divno je bilo, onaj profesionalizam koji smo imali 70-ih i 80-ih godina nije se izgubio, a došli su su potpuno mladi ljudi. Od redatelja, scenografa, mikromana, do tog genijalnog kamermana Gonze i, teško mi je o tom govoriti u ovom vremenu besparice, ali kad smo mi Histrioni počeli prije 40 godina, deset godina smo radili besplatno, uz neviđeni entuzijazam. Tako je bilo i sada, iako nismo radili besplatno. I, po prvim reakcijama, svi nas hvale, pa mi je drago da moj povratak u hrvatski film nije debakl.
No, pričekajmo kritičare i publiku. Kakav ste tatek?
- Uloga je lijepa, to je jedan mali mesarski tajkunčić koji ima dva prpošna sina, nije s njima lako, dečki su malo prištekani i na pušenje travice, kartanje... a tata je jako dobrohotan prema njima i štiti ih. Ali, ono što sam vidio odmah u scenariju, to da film ima neke tradicije hrvatske kinematografije, Golika recimo, “Imam dvije mame i dva tate”, “Tko pjeva zlo ne misli”, “Ljubica”, nešto od Kreljinog “Vlakom prema jugu”... Ovo što vole Zagrepčani gledati. Sjećam se da je “Vlakom prema jugu”, komorni film, gledalo preko 80 tisuća ljudi. Čini mi se da će i ovaj film demantirati onu tezu naših kritičara da Srbi znaju, a mi ne znamo napraviti komediju.
Gdje je truba?
- Bojan svira trubu, a i ženi se Ivom Babić, a Goran se više bavi... ah, zafrkancijom, kartanjem. Tata ih natjera da vide što je posao pa ih zaposli u toj svojoj klaonici, a to je strašno. Snimali tamo negdje prema Moslavini, to je tako težak posao, kakav smrad... ali, ne smijem sve reći. Tu su i sjajne Mirela Brekalo, Ksenija Marinković, Filip Šovagović, mladi Filip Križan...
Kao gradsko kazalište bili bismo 20 puta skuplji!
Mijenjanje organizacijske strukture Histrionskog doma? Napadnuti ste kao uhljebi, gutači državnog proračuna, zloporabitelj savjetničkog mjesta kod Bandića.
- Stvar je u tome da ljudi, koji su problem trebali riješiti još 2007., nisu riješili do danas. To je problem funkcioniranja ove kuće. Sve probleme, od plaćanja plina, vode, struje, do održavanje zgrade, ostavili su Histrionima. Pa samo najam je za 10.000 kuna. Ovo je velika zgrada. Čitam, što od Nore Krstulović, što od Vitomire Lončar, a sad i Dore Ruždjak, da je zgrada građena kao prostor za nezavisne produkcije. Ne, ovo je građeno kao Histrionski dom, i mi ga izdržavamo, a imamo šest zaposlenih, u infrastrukturi. To mi više iz ulaznica ne možemo pokrivati. A sad igramo nobelovca Daria Foa, s predstavom “Ne plaćamo, ne plaćamo” stalno smo krcati, to su predstave koje domaći ljudi vole gledati.
Je li možda bila greška uopće stavljati Histrione, rođene i opstale “na čistom zraku” i tako 30 godina, pod krov?
- Ne, jer da je bila greška, onda mi ne bismo imali najveću popunjenost kazališta u gradu, 130 posto. Doduše, mi imamo samo 200 mjesta, ali nas svake godine vidi 20.000 ljudi, u redovnom programu, na Gumbekovim danima, Danima komedije, Danima kabarea. Otvoreni smo za nezavisne produkcije, dramske, plesne, baletne. Nekidan smo imali i filmsku premijeru Sedlarova “Hrvatski mučenici od Pavelića do Stepinca”. Već skoro 20 godina pri Centru za kulturu August Cesarec tako funkcionira Teatar Exit, tako funkcionira bivša Močvara koja se danas zove Pogon, hoću reći, nema tu ništa novo, a takav model preporučaju i iz Vijeća Europe jer to je smanjenje troškova. Pitaju zlobnici zašto ne postanemo gradsko kazalište - pa zato što bismo tako bili 20 puta skuplji! Dakle, idemo s Gradom, a mi sami borit ćemo se i dalje, kao i dosad, za programska sredstva.