Maestro velikih spektakala Zubin Mehta sutra navečer bit će na svom uobičajenom mjestu, za dirigentskim pultom, spreman za početak Verdijeve opere “Rigoletto”. Ali, u ljupkom Teatru Bibieno u Mantovi s njim će još biti samo Simfonijski orkestar Talijanske radiotelevizije (RAI). Pjevači će biti negdje drugdje u gradu, a publika po cijelom svijetu, pred televizijskim ekranima, uključujući i gledatelje Hrvatske televizije.
Iz palače u mračne ulice
Opera će biti izvedena, snimana i televizijski uživo prenošena s autentičnih lokacija, među kojima je najvažnija raskošna renesansna palača mantovskog vojvode. Odatle je u povijesti Mantovom vladala obitelj Gonzaga. Ali, nijedan stvarni mantovski vojvoda nije dosegao popularnost onog fikcionalnog koji u “Rigolettu” bezobzirno zavodi i iskorištava žene svojih podanika i pjeva pjesmuljak “La donna č mobile” - najpoznatiju i najpopularniju tenorsku ariju svih vremena.
Nakon početka prvog čina u palači radnja se seli na mračne mantovske ulice, za što će poslužiti hodnici kompleksa mantovske tvrđave. Pjevači će, osim mikrofona, po mogućnosti što skrivenijih, morati imati i slušalice da čuju orkestar iz kazališta, a svi će setovi biti opremljeni i ekranima s kojih će im dirigirati maestro Mehta.
U drugom činu opere, dan poslije, radnja se vraća u vojvodinu palaču. Ali, nije glavni lik vojvoda, nego njegova dvorska luda, grbavac Rigoletto. Njemu više nije do šale nakon što je shvatio da je ljepotica, u čijoj je otmici noć ranije sudjelovao skupa s razularenim dvorjanima, nitko drugi do njegova vlastita kći Gilda.
Tragičan kraj lijepe Gilde
Niz nesporazuma kulminirat će iste noći. Rigoletto kuje osvetu svom gospodaru i angažira ubojicu Sparafucilea, ali ovaj će, slijedom tragičnog zapleta, na kraju ubiti upravo Rigolettovu kćer. Ubojičina kuća s kulom u Mantovi doista postoji, pa makar bila i zbog popularnosti opere izmišljena atrakcija za turiste. No, Rocca di Sparafucile dobro će poslužiti kao lokacija s koje će se u nedjelju navečer prenositi završni, treći čin opere.
Ono što ćete vidjeti bit će režirano i snimano poput igranog filma. Režira nagrađivani talijanski filmski redatelj Marco Bellocchio, a direktor kamere, na čelu ekipe s više od 30 snimatelja, bit će legendarni oskarovac Vittorio Storaro. U skladu s filmskim konceptom, osim što su sjajni pjevači, uloge Vojvode i Gilde tumačit će naočiti i lijepi talijanski tenor Vittorio Grigolo i ruska sopranistica Olga Peretjatko, a ubojicu Sparafucilea pjevat će Ruggero Raimondi. Ipak, sve će njih zasjeniti Placido Domingo koji će, nakon “Simonea Bocanegre”, zapjevati i svoju drugu naslovnu baritonsku ulogu.
Počelo u Rimu i Parizu
Domingo je sudjelovao i u prvom projektu ove vrste 1992., kada se iz Rima, također s autentičnih lokacija, od podneva do zore prenosila Puccinijeva “Tosca”. Začetnik ovog sasvim novog žanra operno-filmsko-televizijskog spektakla je producent Andrea Andermann. Drugi veliki projekt napravio je 1999., kada je s nekoliko lokacija u Pariz prenošena Verdijeva “Traviatta”. Oba puta dirigirao je Mehta.
Prijenos iz Mantove preuzet će više od stotinu televizijskih kuća. Tamo je bila i ekipa HTV-a s Draženom Siriščevićem koji će na početku nove sezone emisije “Opera box” prikazati dokumentarac, a dio materijala bit će prikazan i u petominutnim uvodima u svaki od tri čina “Rigoletta” na HTV-u.
AMBIJENTALNA OPERA U RIJECI
Televizija bi mogla napraviti sličan spektakl s ‘Toscom’
Ambijentalne izvedbe opera u Hrvatskoj imaju dugu tradiciju. “Aida” pokraj peristilske sfinge, a posljednjih godina sve više i “Ero” na vrličkom gumnu, zaštitni su znakovi Splitskog ljeta. U pulskoj Areni već 1950-ih izvodili su se cijeli operni festivali tijekom kojih bi zagrebački HNK u dva tjedna znao predstaviti svoju cijelu sezonsku glazbeno-scensku produkciju. Dubrovački Lovrijenac pokazao se proteklih ljeta idealnim ambijentom za manje barokne opere, poput “Acisa i Galateje” Georga Friedricha Händela.
Ali, najveći produkcijski iskorak u tom smjeru napravilo je riječko Hrvatskog narodno kazalište Ivana pl. Zajca sa svojim ansamblima. Ove su godine, nažalost samo zbog jedne predstave, izašli pred riječku katedralu, čije se pročelje s Trgom Grivica pokazalo kao sjajna pozornica za Mascagnijevu opernu jednočinku “Cavalleriju rusticanu”. Ali, još je veći pothvat prethodna dva ljeta bila izvedba Puccinijeve “Tosce” u režiji Damira Zlatara Freya, koja je, baš kao i ona televizijska rimska, vjerno slijedila vremena radnje nagoviještena u libretu. Tako je prvi čin opere izveden u podne u crkvi Majke Božje Lurdske, drugi čin navečer u Guvernerovoj palači, a treći u gluho noćno doba na trsatskoj gradini s čijeg se bedema glavna junakinja na kraju doista efektno strmoglavila.
I ovom prigodom treba podsjetiti da ta sjajna riječka produkcija još uvijek predstavlja veliki neiskorišteni potencijal, ako već ne za mondovizijski, a ono barem za eurovizijski spektakl, za čiju izvedbu Hrvatska televizija ima sasvim dovoljno i tehnike, i kadrova, i novca. Nedostaje joj samo sposobnija, maštovitija i kulturnija uprava.