ČITALI SMO...

‘Nekoliko dana kolovoza’- Mirjana Dugandžija: Bit će vam poznat ovaj svijet u rasapu

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 09.11.2010. u 20:40

Jedan je to od direktnijih i vještije napisanih romana u posljednje vrijeme i tko ga čita ima osjećaj da čita svoju priču

Posljednjih je godina gotovo difamirajućom postala oznaka da je netko, uz to što je pisac, još i novinar. Ili s druge strane: da netko tko ima uspješnu novinarsku karijeru stremi dokazivanju na “pravom” terenu pisane riječi, onom umjetničkom. Nervoza koju izazivaju pojedinci što ne pristaju olako na uladičarivanja ogledni je primjer kulture življenja “prozvane” i u Dugandžijinu romanu, gdje je glavni lik upravo novinarka kojoj je navrh glave intervjuiranih domaćih veličina i kao prirodna joj se reakcija pojavljuje potreba da o stvarima što ih je iskusila propiše na obuhvatniji način.

Tamne obitejske priče

Dugandžija je pritom posegla za dvojakim pripovjednim sredstvima: njena se Ksenija pojavljuje kao naratorica, a vidimo je i “izvana”, kada pripovijedanje sklizne u treće lice. Ova objektivacija pomaže da predahnemo od poprilično gustog tkanja Ksenijinih misli i olfaktičkih i onomatopejskih (kada poster padajući sa zida “uzdahne”, npr.) predaja fenomenima njena svijeta u rasapu. Razvedena je, ima osamnaestogodišnjeg sina, dobre je naobrazbe, vrlo načitana, i u konstantnom nastojanju premošćivanja samoće, što rješava ljubavnim vezama različita intenziteta i trajanja. Na jednom mjestu konstatira kako kvaliteta ljubavne veze ovisi o samoći koja joj je prethodila, sama je anacionalna, na koncu, najboljim predstavnicima vrste “nacija je nespoznatljiva”. Usred je veze koja diše na škrge, šopingholičarka je s plaćom potrošenom mjesecima unaprijed, s blagim roditeljima doseljenima iz Požege još prije trideset godina. A iz Požege dolaze tamne obiteljske priče o pokrštavanju, o NDH-aziji, o tajnovitim glasovima iz davnina o rođacima koje je pojeo mrak koji se u repriznom ugođaju još jednom dogodio devedesetih godina. Sin, koji je do osamnaeste živio s njom - do čega je došlo nakon brojnih psihijatrijskih vještačenja - obavještava je da odlazi živjeti s ocem. Omiljena mrtva priroda joj je zelena zmija s tableta za spavanje. Gnostika i farmakognozija u romanu idu ruku pod ruku, što je u stilskom pogledu odrađeno na poprilično visokoj razini. U dnevničkim bilješkama i nastojanjima rekonstruiranja prošlosti pokazuje svoju logičnu stranu, koja se u kontaktu sa svakodnevicom lako osipa.

Roman je to barem triju razina: jedne u kojoj Dugandžijina junakinja nastoji prodrijeti do Drugog, u njenu slučaju radi se o potrebi za muško/ženskim odnosom, gdje ona doživljava neuspjeh. Na drugoj razini, a preko oca koji piše publicističke radove uvjetno rečeno marksistička predznaka, radi se o potrazi za pričama koje pričaju njeni obiteljski korijeni, koji sežu do Maglaja, što dodatno naglašava stranjskost koja je domicilno okruženje lika s trojakim srpsko-hrvatsko-njemačkim korijenima. Preturajući po starim dokumentima nabasa na priču o tetku Hubertu Deutschu, koja je jedan od vrhunaca ovog višeslojnog romana. Treći sloj zahvaća tranzicijsko i post-tranzicijsko previranje. Kažem post-tranzicijsko jer je transmutacija ljudi u roblje definitvno i uspješno okončana. Imali smo zadnjih godina nekoliko pokušaja prikazivanja ove socijalne centrifuge: Perišić, Nuhanović, Glamuzina, Kardum.

Bačeni u modernost

Radi se o posve novim okolnostima, gdje dolazi do mijena svih sociopsiholoških uporišta, a uvod u ovu povijest osipanja kojoj je posvećen roman “Nekoliko dana kolovoza” autorica vidi već dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, kada uočava sve elemente modernosti: emancipaciju žena, razvod, nesupstancijalan odnos prema religiji, pobjedu razuma. Jasna je historijska pozadina ovih vedrih obećanja moderniteta: svjetski ratovi, nacionalizam, ali i selidba naroda na internet, za što je teško reći je li je to znak pobjede ili poraza. Po autorici, mi na ovim prostorima toliko smo uvjetovani prošlošću da tek trpimo posljedice bačenosti u modernost. Što ne možemo reći za junakinju ove priče, koja djeluje kao mala žigica užgana u velikom mraku. “Nekoliko dana kolovoza” jedan je od direktnijih, vještije napisanih proznih uradaka u posljednje vrijeme, pisan rukom autorice koja je umjela svoju priču ispričati na način da pomislite kako je to i vaša priča, a Ksenijin neuspjeh donekle i vaš promašaj.

Izdvajamo