“U boj, u boj, mač iz tôka, braćo! Nek’ dušman zna kako mremo mi!” Ti stihovi Franje pl. Markovića, koje je 1866. u Beču uglazbio Ivan Zajc, a deset godina kasnije sam uklopio svoju skladbu kao zbor u svoju operu “Nikola Šubić Zrinski”, duboko su usađeni u poklad hrvatskog imaginarija.
Ako je Sparta imala svog Leonidu, eto smo i mi imali svoga Zrinskoga; njegov odabir junačke pogibije umjesto predaje; njegova odluka da se iz zapaljene tvrđave probije u posljednjem jurišu; njegov obred prije juriša: odijevanje najfinijeg i najskupljeg ruha, ušivanje zlatnika u postavu da ga dušmanin ne bi besplatno sahranio, misa i pričest prije bitke – sve to pridonosi općem dojmu apoteoze njega i njegovih junaka – a i sve izvedbe “Zrinskoga” koje sam gledao i prije znamenite ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....