Velika je radost kada književna nagrada ide u ruke dobrome piscu. A to se događa sada Jurici Pavičiću (r. 1965), koji je dobio nagradu Ksaver Šandor Gjalski za 2018. godinu, nagradu za najbolje prozno književno djelo.
I da nije jedno od prvih pera, kolumnist ovoga lista (Vijesti iz Liliputa), Jurica Pavičić jest, staromodno rečeno, angažirani pisac čija je autorska savjest tijekom godina oblikovala savjest ovoga društva i davala mu dostojanstvo, naročito u trenucima kada bi država ili nacija postale izgovorom za gluposti.
Desni i lijevi
Jurica Pavičić je beskompromisan pisac i novinar. Ako je “lijevi”, onda mu je sada jedna “desna” nagrada odala zasluženu počast. Napokon, nagradu Ksaver Šandor Gjalski dodjeljuju grad Zabok i Društvo hrvatskih književnika, koje se zalaže za hrvatskost književnosti, ma kako je definirali, i koje je na umjetničkoj sceni pozicionirano “desnije” od, primjerice, “otpadničkog” Hrvatskog društva pisaca.
Ovoga puta može se reći da je “desno” društvo nagradilo “lijevog“ pisca, uostalom člana HDP-a. I to s nadom da će se pisci jednog skorijeg dana dijeliti više po umijeću pera, manje po boji stava. Tim više što je i pisac iz dvorca Gredice, po kome nagrada nosi ime, smatrao javni i književni angažman dijelom svog poziva.
Pavičić je na kulturnoj sceni mnogo više od pisca i romanopisca, on je ugledni književni znanstvenik (Hrvatski fantastičari, 2000), jednako kao i filmski kritičar, odnosno filmolog, čije su knjige o domaćim filmovima, bivšim i sadašnjim, nezaobilazne (Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja, 2017). Na ovim područjima, kao i u kolumnističkom radu, zacijelo mu pomaže činjenica što je diplomirao književnost i povijest, štoviše magistrirao.
Tanka žanrovska granica
Đalskoga Pavičić dobiva, razumije se, za književnost, i to za socijalni krimić “Crvena voda”, u izdanju Profila. U njemu, još jednom koristi žanrovski okvir da bi dao presjek hrvatskog društva. Bavi se temom rasprodaje priobalne imovine u stanovitom Mistu, da bi pokazao “dubinu” ovdašnjeg kapitalizma. Pretvorio je protagonista Gorkog Šaina, policijskog inspektora u socijalizmu, u svojevrsnog inspektora za nekretnine u kapitalizmu. Njušeći nesreću i pretvarajući je u prihod, Šain, unuk partizanskog narodnog heroja, postaje naličje “crvenih” pretvorenih u “kockaste”, ako ne “crne”.
Izgovor piscu Jurici Pavičiću za opis ljudskih pretvorbi unutar državno-političke bila je otmica 17-godišnje srednjoškolke Silve Vele 1989., koja mu je omogućila da stvori društveni roman u “čvrstom” okviru. I društvenu parabolu od gotovo tri desetljeća o naličju tranzicije. Jednako je ubojita kao što je bila ona u njegovu prvom romanu “Ovce od gipsa” (1998), u kome je opisao ratno razdoblje u Splitu. Pritom, treba spomenuti da je bio autor scenarija za nagrađivani film “Svjedoci” Vinka Brešana, po istom romanu.
Prosudbeno povjerenstvo radilo je u sastavu: Stjepan Čuić (predsjednik), Julijana Matanović, Sofija Keča, Ingrid Lončar i Ivica Matičević. U užem izboru bila su djela Marine Šur Puhlovski, Hrvoja Hitreca, Dorte Jagić, Mirka Marjanovića, Julijane Adamović i Drage Hedla.
Ovogodišnji Đalski svakako je i priznanje cjelokupnom Pavičićevom romanesknom opusu, njegovu plesu perom po tankoj žanrovskoj granici. Ona mu je, zacijelo, pomogla da njegovi romani budu čitki i prohodni svakome. U njima je zbijena slika preokreta koji su preživjeli sada već stariji stanovnici. Jer, bez obzira što se često zovu krimićima, Pavičićevi su romani prvenstveno socijalni. Ta autorska klackalica, nasušna potreba za intenzijom književnog sadržaja i stvarnosti, čini Pavičićev opus samosvojnim. Krasi ga potreba za napetošću, za trilerom.
Društvene kronike
Poslije “Ovci od gipsa” uslijedili su: “Nedjeljni prijatelj” (2000), krimić koji opisuje “socijalna proturječja devedesetih”, “Minuta 88” (2002), u kojoj Pavičić prati “svijet nogometa i navijačke subkulture”, zatim “čisti” socijalni roman “Kuća njene majke” (2005), “Crvenkapica” (2006) i “Žena s drugog kata” (2015). I ovlašni pogled na ove nabrojane naslove pokazuje da se Pavičić, kao romanopisac, bavio upravo društvenom kronikom protekla tri desetljeća i da ju je umio “upakirati” u čitke žanrovske povode.
Uostalom, Julijana Matanović u obrazloženju nagrade Gjalski romanu “Crvena voda” ističe: “Sve te kvalitete, međutim - i kompozicijske i sadržajne - ne bi morale značiti mnogo, da roman nema još jednu vrlinu, onu, naime, koju je i inače u književnosti najteže definirati, pa onda i postići: on se čita glatko, bez napora, s uživanjem, a pri tome ostavlja u čitatelju traga.” I to pomalo oporog traga. Bez obzira je li riječ o nagrađenom i drugim romanima, ili o zbirki pripovijesti “Patrola na cesti” (2008; TV serija) i kazališnoj drami “Trovačica”.