Xenia Detoni je meni, baš onako, frajerica. Upoznale smo se prije dvadesetak godina, išla sam u Budimpeštu intervjuirati Pétera Esterházyja. Xenia je prevodila. Svako malo pridržala bih se za nju kao za padobransko uže. Bila je ciča zima, ali na putu u Peštu Xenia je nekoliko puta tražila da stanemo, pa bi izišla van, zapalila cigaretu, prebacivši nemarno kaput preko ramena poput filmske dive iz vremena... vremena kad su nastajali najmorbidniji ženski parfemi. Samo bez svježine, molim.
U isto vrijeme, Xenia mora imati najfiniju glavu u kojoj se slažu rečenice možda i najboljih pisaca današnjice, onih mađarskih, koje prevodi, i isto tako fino uho da bi te rečenice "čula". Ili da bi čula zvukove koje komponira njen suprug Dubravko...