Kritika Tanje Tolić

Ako postoji pisac kojeg svi u ovom trenutku čitaju, onda je to Annie Ernaux

French writer Annie Ernaux, awarded with the 2019 Formentor Prix, speaks during the Guadalajara International Book Fair, in Guadalajara, Mexico, on December 4, 2019.,Image: 486417019, License: Rights-managed, Restrictions:, Model Release: no, Credit line: Ulises Ruiz/AFP/Profimedia
 Ulises Ruiz/Afp/Profimedia
"Godine" pokazuju koliko je privatno ustvari političko, koliko je obiteljsko društveno, a individualno kolektivno

Ponekad mislim da bi mi trebalo cijelo čovječanstvo kako bih se osjećala cijelom. Upravo zbog toga pišem, zbog toga nedostatka. Tim je riječima francuska književnica, jedan od najvažnijih i najangažiranijih glasova francuske književne i kulturne scene - živući klasik u 81. godini života - u svojoj knjizi "Gubiti se" ("Se perdre", 2001.) opisala zašto piše. "Gubiti se" nije prevedena na hrvatski jezik, ali su hrvatski nakladnici u posljednjih nekoliko mjeseci objavili čak tri "nova" naslova Annie Ernaux: najprije ljetos MaMa i Booksa "Jednu ženu", sada i "Događaj", a njima se pridružila Naklada OceanMore s "Godinama". Uz prethodno objavljeno "Mjesto" (Disput, 2008.) i "Samo strast" (Vuković&Runjić, 2002.), sad već možemo govoriti o mini opusu Annie Ernaux na hrvatskom jeziku i kontekstualizirati njezino književno stvaralaštvo. Tome treba pridodati i da je istoimeni film, snimljen prema njezinoj knjizi "Događaj" - u kojoj tematizira pobačaj koji je obavila 1960-ih u vrijeme dok je u Francuskoj bio ilegalan - nedavno na venecijanskom festivalu osvojio Zlatnog lava. Ako postoji pisac kojeg svi u ovom trenutku čitaju, onda je to Annie Ernaux.

"Godine", originalno u Francuskoj objavljene 2008., dočekane su uz superlative čitatelja i kritike, engleski prijevod iz 2017. osvojio je niz prestižnih nagrada i bio u užoj konkurenciji za međunarodnu nagradu Man Booker. Annie Ernaux je i prije toga bila jedan od omiljenih književnih glasova u Francuskoj, u kritičarskim krugovima se često govorilo da je revolucionalizirala pisanje specifičnim stilom koji kombinira autobiografiju, historiografiju i sociologiju, no s "Godinama" je iznova osmislila svoje pisanje: nije uopće pretjerano reći da su "Godine" suvremena inačica Proustova romana "U potrazi za izgubljenim vremenom". Osim što "Godine" nisu roman i nisu osobna, nego kolektivna potraga za "svim slikama što će nestati", pokušaj da se sačuva "nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti".

"Godine" su kolektivna povijest Francuske što pokriva razdoblje od gotovo šezdeset godina - od trenutka rođenja Annie Ernaux 1940. godine do trenutka dovršetka knjige u njezinim šezdesetim godinama. Cijela knjiga ispripovijedana je u prvom licu množine - kroz "mi"; Annie Ernaux, kad piše o sebi, piše u trećem licu, kao pojedincu u okviru kolektiviteta. Struktura ove kolektivne autobiografije krajnje je jednostavna: autorica kronološki pregledava obiteljske fotografije na kojima je ona, od djetinjstva do umirovljenja, datira ih i otkriva društveni kontekst u kojem su snimljene: poratno doba, rat u Alžiru, burni svibanj 1968., francuske predsjedničke izbore, manifest za pravo na pobačaj, pad Berlinskog zida, terorističke napade...

Svoju i kolektivnu sudbinu svodi na generacijske trendove i odabire, "ja" je proizvod "mi", a "mi" je posljedica društvenih silnica, nemoguće je otrgnuti se neumitnosti generacijskog vala, što se možda amblematski vidi u sanjarenju iz 1968. o revoluciji koja se nikad neće dogoditi. Više od svih drugih na hrvatski prevedenih knjiga Annie Ernaux, "Godine" pokazuju koliko je privatno ustvari političko, koliko je obiteljsko društveno, a individualno kolektivno.

U "Godinama" se referira i na svoje prethodne knjige, sažima temeljne ideje: pobačaj, smrt oca i majke, strastvena seksualna veza, ali nema nove kontekstualizacije, samo ih datira u nizu slika koje su joj obilježile život. Ima, međutim, promjene u stilu pisanja, i u tom smislu su "Godine" prekretnica za Annie Ernaux - referentna točka u stvaralaštvu i življenju u kojem "postojati znači ispijati se bez žeđi" - na jednak način na koji je to svojedobno bila njezina knjiga "Mjesto". Kako u bilješci o autorici na kraju hrvatskog izdanja "Mjesta" piše prevoditelj Damjan Lalović, u svoje prve tri knjige koje su romani ("Prazni ormari", "Ono što oni kažu ili ništa" i "Smrznuta žena"), "unatoč neporecivim autobiografskim elementima, još uvijek se 'krije' iza glavnih junakinja različite dobi, koje gorkim tonom izražavaju ljutnju i bunt protiv svoje sudbine i životnih okolnosti".

Ernaux je još sredinom 1970-ih počela pisati roman o svom ocu koji je umro 1967., no nije joj uspijevalo dovršiti rukopis. Dijelom je taj zastoj vjerojatno bio uzrokovan time što od mladosti "traži drugi jezik", želi se "vratiti iskonskoj čistoći", sanja o pisanju na nepoznatu jeziku. Riječi su joj "sitan vez na porubu pokrova od mraka". Sedamnaest godina kasnije shvaća da "roman nije moguć", i tako nastaje njezino glasovito "plosnato pisanje", kako ga je sama nazvala. Taj je stil naoko hladan, o događajima i emocijama ne piše žučljivo, nego historiografski, sociološki: intimne boli i tragedije pretvara u studije slučaja. U "Godinama", nakon četvrt stoljeća, od tog stila odustaje: natopljene su emocijama, odustala je od "hladnoće" jednako kao što je, odlaskom u mirovinu, zaboravila stručni jezik kojim je tumačila tekstove.

"Godine" je pokušavala napisati dvadeset godina. Uspijeva joj praktički na pragu sedamdesetih, kad napokon daje ime novom doživljaju vremena "u kojem se sadašnjost i prošlost preslojavaju bez miješanja, u kojem joj se čini da se letimice vraća u sve prijašnje oblike svog bića". Naziva to "osjećajem palimpsesta". Upotrijebit će biljeg svijeta u sebi i svojim suvremenicima da rekonstruira neko zajedničko vrijeme, vrijeme koje iz davnina sipi do danas – da u pojedinačnu sjećanju nađe sjećanje na kolektivno sjećanje i tako prikaže proživljenu dimenziju povijesti. U sebe će zaviriti samo da bi ondje našla svijet.
Iako u "Godinama" odustaje od "plosnatog stila" i odustaje od "ja", ne odustaje od historiografije, u ovom slučaju - potrošačkog društva. Iako se bavi i drugim važnim društvenim temama, primjerice odnosom "francuskih korjenika" prema imigrantima, najviše Arapima, Ernaux ovdje stavlja naglasak na genezu potrošačkog društva - od poratne neimaštine do društva spektakla.

Konzumerizam, piše, započinje nakon rata s instant-juhama iz vrećice, ekspres loncima i majonezom u tubi; sve to domaćicama štedi vrijeme. Ubrzo reklame počinju nametljivo trubiti o "vrlinama stvari", uče kako treba živjeti, ponašati se, opremati kuću: postaju kulturni instruktori društva, početkom 1960-ih stare prodavaonice ustupile su mjesto samoposluživanjima ("Ljudi su se osjećali slobodnima, nikoga nisu ništa pitali."), a sve kulminira otvaranjem golemih šoping-centara i podlijeganjem "želji za parom čizama koje bi ti, kao svojedobno prvi par sunčanih naočala, pa mini suknja i trapezice, nakratko stvorile iluziju da si nova osoba".

Ljude je, dodaje, manje zanimalo posjedovanje, na policama Zare i H&M-a prije su tražili taj osjećaj koji su im nove stvari pružale istog časa i bez napora: dodatak bića. Bila je to "blaga i sretna diktatura protiv koje se nismo bunili", i tako se dogodilo ono što je u 1970-ima najavljivao Guy Debord u knjizi "Društvo spektakla": spektakl je stupanj na kojem roba uspijeva kolonizirati čitav društveni život. Roba fetišizacijom postaje spektakl, fetišizam robe je zamjena stvarnog svijeta projekcijama slika koje se nameću kao stvarnost.

Sa zaostatkom od tridesetak godina napokon su i nas zatrpali šoping-centri - i mi iza nekadašnje željezne zavjese ušli smo u društvo spektakla, kupovali robu od koje smo konačno postali cijeli. Na nekim je budućim sociolozima (ili piscima) da procijene je li nas u pandemiji najviše pogodila upravo ta nemogućnost kupovanja, zabrana da budemo: izrugivali smo se gomilanju toaletnog papira, zastrašujuće je i pomisliti da su nam više od ljudi nedostajale stvari.


Annie Ernaux
Godine
OceanMore, 2021., prijevod Vlatka Valentić, 218 str., 140 kn
Ocjena: Kupit
i

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 00:02