Alain Finkielkraut je u Hrvatskoj boravio u povodu obilježavanja 20. obljetnice utemeljenja Europskog glasnika, hrvatske filijale časopisa koji je 1980-ih s s Kunderom pokrenuo u Parizu. Francusko izdanje više ne izlazi za razliku od hrvatskog koje uređuje Dražen Katunarić.
U zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića održao je predavanje, govorio čemu nas to uči povijest.
Muslimani u Europi
“Dvadeseto st. demantiralo je optimizam 19.”, kazao je, podsjećajući kako je Victor Hugo predviđao da će vrijeme koje dolazi biti mirno, da slijedi rast i razvoj u kojem će ratnici postati radnicima, doba izgradnje i otkrića, u kojem ubojice zamjenjuju kreatori i stvaratelji; vrijeme u kojem više neće biti užasa. Suprotno Hugoovu očekivanju, nije došlo do toga da radnici zamjene ubojice, već su ubojice postali radnici. Hugo je iz povijesti 19. st. naučio ideju napretka, pa je stoga najavljivao njezin nastavak. Mi smo pak iz 20. st naučili da je sve moguće, da zlo ima neiscrpne izvore i iz 20. smo stoljeća izašli sa željom da se takvo doba više nikad ne ponovi”, sumira.
“Europa je u drugoj polovici 20. st postala zemlja imigracije, promijenila fizionomiju. Islam je u Francuskoj po brojnosti druga vjeroispovijest. Mnogi intelektualci objašnjavali su da su muslimani u Europi i u Francuskoj na početku 20. st. zamijenili židove u ulozi žrtvenog jarca, a islamofobija kao da preuzima štafetnu palicu od antisemitizma.
Kad je 2002. godine objavljena knjiga “Izgubljeni teritorij Republike” u kojoj skupina profesora piše o antisemitizmu, o frankofobiji u školama po predgrađima, svi su bojkotirali njezinu objavu. Jasno da europski antisemitizam više nikad ne želim vidjeti. U zapadnoj Europi on je na umoru, ali pravi antisemitizam je u predgrađima, u tim izgubljenim teritorijima Republike”, kazao je podsjetivši na terorističke napade u Parizu prošle godine.
“Europa, izmučena u 20. st., nalazi se u iskušenju da upadne u vlastiti etnocentrizam loše savjesti. Mora se naučiti boriti protiv toga, jer sve zlo ne dolazi od nje. Ako se Europu mrzi, to nije zbog pogrešaka, zločina ili potlačivanja koja je činila, diskriminacije za koju je optužuju. Jer u njezinoj su civilizaciji i sekularnost, ženska prava...”
Podsjetio je, citirajući Milana Kunderu i Ceslava Milosza, na važnost humanističke misli koju su ostavili disidenti srednje Europe, upozoravajući da totalitarizam nije samo nacizam već i sovjetizam.
Identitet kao tabu
Odgovarajući na pitanja okupljenih, Finkielkraut je kazao da je u Francuskoj i na europskom zapadu riječ ‘identitet’ tabu, da se na nju gleda kao na “prvi korak prema zalaganju za užasna isključenja i podjele čovječanstva. Kundera u “Otetom Zapadu ili tragediji Srednje Europe” spominje ‘identitet’. Poljaci i Česi su pred sovjetskom invazijom pokušavali braniti svoje nacionalne i europske identitete. Ravnatelj novinske agencije iz Budimpešte 1956. je tada rekao: ‘Umrijet ćemo za Mađarsku i Europu!’ Oni su bez straha tada upotrebljavali taj termin ‘identitet’. Danas govorimo u izgradnji Europe, o europskoj izgradnji, a ne o europskom identitetu. Kao da Europa ne predstavlja civilizaciju, kao da nije civilizacija. I zato mi je važno preuzeti poruku središnje Europe, taj senzibilitet i ideje i tradiciju koju su ponudili mislioci srednje Europe. U trenutku kada se europski identitet napada, a zapravo bi se trebao braniti, Hasanbegovićev diskurs može dovesti do toga da se taj europski identitet nacificira. Sve njegove izjave čine veliku štetu jer ne dopuštaju da se čuje poruka mislioca srednje Europe”, poručuje.
“Ministar Hasanbegović je prije dvije godine branio Huseina ef. Đozu, imama SS Waffen Handžar divizije, notornog antisemita. Važno je za budućnost Hrvatske, ali i Europe, da se Hrvatska odupre takvim nastojanjima. Hrvatska se danas nalazi na raskrižju, mora moći izaći iz mitova komunizma, a da pritom ne napusti ono što je bilo bitno u antifašizmu.”
Primjer Eurovizije
Upozorio je i na pitanje ‘globalne univerzalizacije’ ilustrirajući to na primjeru Eurovizije za koju kaže da je tužan primjer iste. “Europske zemlje šalju pjevače koji svi pjevaju na engleskom, a to bi trebala zapravo biti priredba velike europske raznolikosti. Identitet se treba braniti, treba očuvati od te uniformizacije.”