Pomažući svojoj djeci oko domaće zadaće iz lektire, dosad sam šest puta, na Lovrakovu “Vlaku u snijegu” i “Zlatarovu zlatu” Augusta Šenoe, na Nazorovu “Velom Joži, Šimunovićevu “Alkaru” i čak dvaput na Tadijanovićevim pjesmama, dobio jedinicu.
Šest puta su u školi prekrižili moj tekst strastvenom kosom crtom od donjeg lijevog do gornjeg desnog ruba stranice i dodali: “Promašio temu!” ili “Očajno!”, a jednom i podrugljivo “Ha, ha, ha!” i tih je šest jedinica bilo kao šest oštrih kolaca zabijenih u moje srce.
Kao hrvatski pisac, vjerovao sam kako bih znao ponešto pametno kazati o djelima drugih hrvatskih pisaca, mojih dragih kolega Lovraka, Šenoe, Nazora, Šimunovića i Tadijanovića, no ispalo je da ja o tome ne znam ništa.
Od lektire danas imam posttraumatski stresni poremećaj. S vriskom se prenem usred noći ili se iznenada oznojim i stanem drhtati ako je nastavnica u drugi utorak najavila ispitivanje.
A sad je, evo, i moja knjiga “Što je muškarac bez brkova” ušla u lektiru i vi biste možda pomislili kako mi se to sviđa, kako mi je laknulo, da sam odahnuo dolazeći na poznati teren, ali meni je ustvari gore nego ikada.
Mnogo sam puta zažalio što sam napisao taj prokleti roman, a zbog nastavnika hrvatskog sada ću ga pravo zamrziti. Sa strepnjom čekam dan kad će mi neko dijete doći da mu dadem ruke oko lektire.
Morat ću, za početak, ponovno pročitati “Muškarca bez brkova”, a dosta sam siguran da mi se neće svidjeti. Blage veze ja neću imati što se tu događa i što bih odgovorio na vječno pitanje: “Što je pisac htio reći?” Kad dođe taj mučni trenutak, mislim da ću se baciti u naslonjač i praviti da sam umro.
Djeca će me drmusati i škakljati i gurati mi slamčice u nos pitajući: “Dida, šta si mislio dok si ovo pisao? Dida, mogu li za lektiru napisati da si bio drogiran?”, a ja ću ustrajno žmiriti, pazeći da se ne odam.