Kao sam centar uspona europskoga modernizma, Beč će se pamtiti po mnogočemu. Tu su nastali i Freudovo "Tumačenje snova", i Klimtov "Poljubac", i Musilov "Čovjek bez svojstava", i "Bambi".
"Bambi"? Danas je puno poznatija infantilna holivudska filmska adaptacija nego bečki original, no Bambi je oduvijek bio nešto više od obične dječje knjige o jelenku. Baveći se patosom života i smrti u šumi, s lirskim opisima čarobnog svijeta zelenila, ta je knjiga bila književni hibrid koji su mogli čitati ljudi svih uzrasta, a odražavala je i duboke težnje koje su se osjećale u osvit Prvoga svjetskog rata i ekonomskog kaosa koji je potom uslijedio.
Ova klasična priča o životinjama prvi je put objavljena 1922. godine, a napisao ju je Felix Salten, austrijski novinar, romanopisac, dramatičar i filmski scenarist židovskog podrijetla koji je po mnogočemu bio personifikacija burnog bečkog kulturnog života, i to više od bilo koga drugog. Na ovog čovjeka koji je imao puno lica (ali koji nije osobito poznat) sasvim novo svjetlo baca izložba "U sjeni Bambija, Felix Salten i počeci bečke moderne" (Im Schatten von Bambi: Felix Salten Entdeckt der Wiener Moderne), koja se može pogledati u bečkom Gradskom muzeju do 25. travnja.
No, "Bambi" je predstavljao potpuni preokret u karijeri pisca koji (iako već u dobi od 53 godine i s odraslom djecom) prije njega nije napisao nijednu priču sa životinjama i koji je kao gorljivi lovac dobro poznavao šumu i život divljine. Tako je svog Bambija smjestio u duhovno uzvišen pejzaž i ljepotu koja je bila u izravnoj suprotnosti gradu u kojem je Salten ostvario karijeru.
Felix Salten rođen je pod imenom Sigmund Saltzmann 1869. godine i već je u dobi od dvadeset jedne godine objavljivao novele i kazališne komade. Vrlo je brzo stekao ime u bečkim novinama, tekstovima u kojima je pokušavao uhvatiti duh i raspoloženje grada, pišući o svemu, od dnevne politike, preko sporta, šetnji parkom i likovnih izložbi, do kazališnog života. Čuven je bio njegov članak iz 1894. o Prateru i likovima koje je tamo zamijetio i lijepo ih opisao u njihovim šetnjama širokim avenijama gradskoga parka.
Taj ga je tekst istaknuo kao vrlo rječitog i perceptivnog kroničara. Nastavio je s političkim intervjuima, novelama i dramama i vrlo brzo postao jedna od utjecajnijih figura bečkoga kulturnog života. Bio je intimni prijatelj dramatičara Arthura Schintzlera i književnog kritičara Hermanna Bahra, volio se družiti po kavanama i bio je dobar sa svima. Salten je predstavljao jako dobro i ono što je Beč mogao izvesti u svijet. Pisao je i za njemačke novine, njegove drame igrale su se i u njemačkim kazalištima.
Neko kraće vrijeme bio je i urednik Berliner Morgenposta, u kojem se proslavio nizom članaka "s mjesta događaja", o potresu 1906. godine u San Franciscu - koje je napisao iz svojeg udobnog naslonjača u samoj redakciji. Izložba o Felixu Saltenu na neki je način istraživanje samoga srca srednjoeuropske kulture.
"Bečka Gradska knjižnica prije nekoliko je godina otkupila Saltenovu ostavštinu od njegove unuke koja živi u Zürichu", objašnjava kustosica izložbe Ursula Storch.
"Kako knjižnica ima vrlo ograničen prostor, potražili smo partnera koji bi nam mogao pomoći u organizaciji velike izložbe. Umjesto da se koncentriramo samo na život i rad Felixa Saltena, izložbu smo odlučili iskoristiti da ispričamo priču o Beču na prijelazu stoljeća, i to preko Saltenovih veza i poznanstava, tako da pokažemo i pisma koja je razmjenjivao s mnogih poznatim ljudima onoga doba. Salten je jako puno pisao o vizualnim umjetnostima, zato su na izložbi o njemu i radovi Gustava Klimta, Maxa Oppenheimera i drugih, zajedno sa Saltenovim komentarima tih djela."
Salten je majstorski pisao feljtone, diskurzivne, čitke eseje koji su izlazili na donjem dijelu novinskih naslovnica, a voljela i ih je čitalačka publika razvijenoga književnog ukusa. Ti feljtoni pokrivali su kulturne događaje, društveni život, kazalište ili su pak bili pisani kao humoreske o dnevno aktualnim pitanjima. Pisci feljtona tada su bili zvijezde novinarskog svijeta, puno više nego što su to novinski autori koji danas u novinama objavljuju svoje kolumne u vikend-izadnjima.
Na bečko novinarstvo onoga doba uglavnom se gleda kroz prizmu Karla Krausa, jednog potpuno drukčijeg pisca. Kraus je bio urednik (i jedan od osnivača) časopisa Die Fackel. Prezirao je izvještačeni stil kojim su se pisali spomenuti novinski feljtoni i smatrao je njihovu površnost sramotnom za jezik na kojem su pisani. Istovremeno, te je tekstove smatrao i namjerno iskrivljavanim prikazivanjem svijeta, za razliku od onoga kakav on uistinu jest.
Salten je usavršio umijeće pisanja duhovite, angažirane proze i mogao je pisati o svemu što bi mu privuklo pozornost, no on je bio simbol svega onoga što je Kraus prezirao. Salten i Kraus otvoreno su se sukobili kad je Kraus objavio detalje Saltenova odnosa s glumicom Ottilie Metzl, koju je Salten poslije oženio. Iako je Salten bolji kao vodič kroz bogatstvo bečkoga života od (napržice) Krausa koji je neprestano prigovarao, Ursula Storch misli da bi bilo pogrešno sasvim odbaciti Krausa.
"Najbolje bi bilo čitati obojicu, i Krausa i Saltena. Svi znaju da je Kraus bio opsjednut jezikom. Ali kako je bio usredotočen na taj kulturalni aspekt, mnogo toga bi mu promaklo. Salten u svojim tektsovima obrađuje puno širi izbor bečkih tema tog vremena."
Pornografske priče
Za Saltena se dugo mislilo da je on taj anonimni autor koji je napisao "autobiografiju" bečke prostitutke Josephine Mutzenbacher, pornografski roman objavljen 1906. (i zabranjen 1913.) godine. Sočne opise seksa malodobnih aktera uvijek je bilo teško opravdati, iako oni koji hvale knjigu obično navode i društvenokritičku razinu romana, koji govori i o siromaštvu i propadanju bečke radničke klase. No, je li Salten uistinu napisao tu knjigu?
"Današnji stručnjaci misle da Salten to, definitivno, nije napisao, nego najvjerojatnije novinar koji se zvao Ernest Klein. On je, naime, napisao mnogo pornografskih priča u to doba pod raznim imenima. Međutim, kolege iz Gradske knjižnice u Saltenovoj su ostavštini pronašli i jednu pornografsku priču. Ostala je zabilježena samo u rukopisu i vjerojatno datira iz tridesetih godina. Ta priča nikada nije objavljena, no može se naći u katalogu izložbe. Salten se uspješno okušao u gotovo svim žanrovima, pa ne čudi da je bio u stanju pisati i pornografiju", kaže Ursula Storch.
Nakon što je proveo Prvi svjetski rat pišući za Fremdenblatt, propagandne novine koje je izdavalo ministarstvo vanjskih poslova, Salten je poslije nastavio tamo gdje je prije rata stao. I dalje je objavljivao i priče i kazališne komade te je počeo pisati scenarije za sve važniji i sve prisutniji film.
Zato i jest bilo veliko iznenađenje kad se pojavila njegova knjiga o životinjama. Iako je Bambi prvo izlazio u nastavcima u prestižnoj bečkoj novini Neue Freise Presse, trebalo je ipak proći godinu, dvije, da publika prihvati i samu knjigu.
"Je li ovo bajka? Ili roman? Ili neka vrsta (namjerne) provokacije koja želi upozoriti da su od svih živih bića na svijetu najnehumaniji zapravo - ljudi?" upitao se književni kritičar Artur Gerber u studenom 1922. u tekstu objavljenom u listu Der Tag. Za Gerbera, "Bambi" je knjiga s izrazito jakom duhovnom porukom: poštujmo život, poštujmo druga živa bića, baš kao i druge ljude, baš onako kako bi to želio i onaj koji nas je sve stvorio.
O "Bambiju" se u ono vrijeme puno govorilo, a o knjizi su naveliko i naširoko pisali i kritičari koji su pisali samo o visokoj književnosti. Rudolf Hans Bartsch je tako roman "Bambi" doživio kao vapaj za prava životinja, manifest protiv zooloških vrtova i pretvaranja divljih prostranstava u kultivirane parkove. Ljudska bića Bartsch je prema ovom romanu doživio kao "zle majmune" koji su zavladali svijetom "po neshvatljivoj volji Boga".
Druga tema kojom se Salten pretežito bavio u godinama nakon Prvog svjetskog rata bio je cionistički pokret naseljavanja Palestine, pa je, nakon što je i sam tamo otputovao, napisao knjigu "Novi ljudi na Drevnoj zemlji" (Neue Menscehn aus alter Erde).
Većina Židova koje je Salten upoznao u Palestini bili su urbani, obrazovani ljudi koji su ostavili svoje uhodane poslove da bi se tamo počeli baviti voćarstvom i stočarstvom. Povratak prirodnom životu za koji su se ti pioniri odlučili pobudio je Saltenovu maštu. Palestina je za njega bila poput utočišta od europskog antisemitizma, mjesto za bijeg iz kulturne sredine u kojoj se Židove, koliko god se trudili asimilirati, stalno preispitivalo o identitetu.
U Palestini su, mislio je Salten, ljudi opet mogli biti samo ljudi. Kao i mnogi procionistički pisci svoje generacije, Salten je samo letimice spomenuo lokalno arapsko stanovništvo i njegove možebitne potrebe. O Palestini je govorio kao o mjestu koje je sveto kršćanima i muslimanima, ali je ustrajno naglašavao da je "još svetije" Židovima ("heilig vor allem ist dieses Land für den Juden") jer je Palestina bila i njihova iskonska domovina i kolijevka njihove civilizacije.
Ono čime se Salten bavio dvadesetih godina na neki je način bio bijeg od nehumanosti i divljaštva Prvoga svjetskog rata, rata koji je uništio samopouzdanje liberalnoga bečkog društva. "Bambi" je odrazio potrebu za povratkom u smaragdni svijet šume, u kojem vlada viši, prirodni moralni poredak.
Cionistička nastojanja su ga očarala jer je to također bila neka vrsta novog početka, stvaranja nove civilizacije koja se odlučila ostaviti Europe. No, grad Beč je i dalje bio najveći izvor inspiracije Saltenu iako su romani koji su se događali u Beču, kao, na primjer, "Martin Overbeck" (1927.), o bogatom mladiću koji odustaje od svojeg aristokratskog komfora kako bi bio sa ženom koju voli, ukazivali na to da se stari svijet raspadao i da bi valjalo potražiti nove moduse življenja.
"Salten nije ništa promijenio u stilu svojeg novinarskog pisanja nakon Prvog svjetskog rata", govori Ursula Storch. "Ali, kako su ekonomska i politička situacija, kao i mnogo toga drugog, prolazile velike mijene, morao se suočiti i s novim prilikama. Salten je imao veliku širinu, zanimalo ga je gotovo sve što se oko njega događalo i to mi se čini važno, bez obzira o kojem se vremenu radilo."
Salten se brzo prilagodio novim medijima. Njegovi nastupi na radiju bili su izvrsni (bio je to njemu samo moderniji oblik feljtoniziranja), a surađivao je i na pisanju filmskih dijaloga za filmske kompanije, spreman na sve izazove koji su se pojavili s dolaskom zvučnog filma.
Salten je svoj talent prilagođavanja novome dobu potpuno izgubio 1933. Kao predsjednik bečkog ogranka PEN-a, već tada postojeće međunarodne organizacije književnika, vodio je austrijsku delegaciju na konferenciju PEN-a koja se te godine u srpnju održavala u Dubrovniku. Konferencija je počela osamnaest dana nakon strašnog paleža knjiga po Njemačkoj i na konferenciji je bilo jakih pritisaka da se književnici odlučno suprotstave nacizmu.
Salten je pokušao austrijski PEN držati po strani, zalažući se da se PEN ne bavi stvarima koje se događaju u Njemačkoj. Kad je tadašnji predsjednik PEN-a Herbert George Wells najavio veliku debatu o Njemačkoj, na kojoj je antinacistički nastrojen njemački književnik Ernst Toller bio pozvan da govori, Salten se popeo na pozornicu i iznio svoj prigovor. Većina austrijskih članova PEN-a (od koji su mnogi, baš kao i Salten, bili austrijski Židovi) bila je šokirana njegovim istupom, a Saltena je liberalni tisak svrstao među Hitlerove pristaše.
Dva mjeseca nakon toga Salten je dao ostavku, ali šteta se više nije dala anulitari. Salten je naivno vjerovao da su Nijemci kulturna nacija i da će pobijediti njihova kultura, a ne nacizam. Usotalom, Njemačka je, sa svojom brojnom čitalačkom publikom, bila i jako važna zemlja za opstanak njegove karijere.
Bijeg u Švicarsku
Salten se nikada nije priklonio nijednoj političkoj opciji, no činilo se da je prihvatio klerofašistički prevrat koji se dogodio u Austriji 1934. godine. Međutim, njegovi novinski tekstovi pojavljivali su se sve rjeđe. Njegove knjige u Njemačkoj su zabranjene 1935. i tako je ostao bez tantijema na najvećem tržištu na kojem je nešto značio. Nakon pripojenja Austrije Njemačkoj, Anschlussa, 1938. godine, više nije mogao objavljivati ni kod kuće. Sljedeće godine emigrirao je u Švicarsku, no ondje mu nije bilo dopušteno da objavljuje u novinama i tamo je i umro u listopadu 1945. godine.
Film "Bambi", koji je snimio Walt Disney, pojavio se u kinima 1942. Poznato je da je Salten prodao prava za filmsku ekranizaciju još 1933. za 1000 dolara nekoj drugoj kompaniji, koja je onda prava prodala Disneyju; tada doista nikako nije mogao predvidjeti fantastičan potencijal dugometražnih animiranih filmova. Jedna od posljednjih Saltenovih knjiga objavljena u Austriji bio je roman "Florian, carski konj" (Florian, Das Pferd des Kaisers), priča o lipicaneru iz čuvene Španjolske škole jahanja u Beču koji postaje carski miljenik.
Gledajući posljednje godine Habsburške Monarhije i prve godine austrijske Republike očima predivnog konja, knjiga je na neki način metaforički progovorila o visoko kultiviranom i samome sebi dovoljnom Beču, koji je blistao čudesnim žarom prvih godina 20. stoljeća, od čega je nakon 1934. ostalo samo daleko sjećanje.
(Preveo Saša Drach)