"Where The Crawdads Sing" (Djevojka iz močvare), koji u naša kina dolazi 18. kolovoza, jedan je od najočekivanijih filmova godine.
Možda je to zbog intrigantne i misteriozne priče. Možda pak zbog glavne glumice Daisy Edgar-Jones, zvijezde u usponu i trenutne ‘it‘ djevojke koju je u orbitu lansirala miniserija "Normal People", ekranizacija romana irske spisateljice Sally Rooney, nakon koje su se zaredali projekti poput groteskne crne komedije "Fresh" u kojoj joj je partner bio rumunjsko-američki glumac i slamatelj srdaca Sebastian Stan te kriminalističke dramske miniserije "Under the Banner of Heaven".
Film Olivije Newman, koji su u velikoj mjeri stvorile žene, producirali su, među ostalima, holivudska ljubimica Reese Witherspoon ("Plavuša s Harvarda 1 i 2", "Hod po rubu", "Opasne namjere", "Šminkerica sa sela") i njena producentska kuća Hello Sunshine, koja je radila i na uspješnim miniserijama "Little Fires Everywhere" i "Big Little Lies" u kojima je Witherspoon ostvarila zapažene uloge.
‘Hype‘ je rasplamsala i glavna muzička tema filma, pjesma "Carolina" voljene američke kantautorice Taylor Swift, koja u zlato pretvara sve što dotakne (atmosferičnu folk baladu s elementima bluegrass i country glazbe koja, ako se može suditi prema najavi, precizno pogađa ton filma, producirali su Swift i Aaron Dessner iz grupe The National, duo primarno odgovoran za posljednja dva nova albuma ("Folklore", "Evermore") nagrađivane pjevačice koja je nakon country početaka i mainstream pop uspjeha time zaronila i u folk glazbene vode.
Spomenuti film i pjesma zasigurno su još više povećali prepoznatljivost već popularne knjige, no vratimo se na ishodišnu točku - Deliju Owens. Američka je to spisateljica čiji je roman prvijenac "Djevojka iz močvare" (2018.) ostvario iznimni komercijalni uspjeh te postao bestseler New York Timesa.
Owens pripovijeda priču o djevojci Kyji koja uslijed osamljenog života u disfunkcionalnoj obitelji te traume ponovljenih iskustava napuštanja tijekom odrastanja u pedesetim godinama prošloga stoljeća postaje sve neovisnija i divlja te bliža prirodi koja postaje njena referentna točka. Izoliranu Kyju primijeti popularni mladić Chase koji je zavede u romantičnu vezu, no kada se sazna da je Chase pronađen mrtav, sva sumnja pada na Kyju.
U svojevrsnom Bildungsromanu s karakteristikama misterije, ljubavne priče i pravne drame Owens progovara o "samodostatnosti, preživljavanju te izoliranosti i njenom utjecaju na ljudsko ponašanje", otkriva autorica.
"Budući da smo kao vrsta društveni sisavci, imamo snažnu genetsku potrebu za pripadanjem grupi i bliskosti s obitelji i prijateljima. No što se dogodi ako mlada djevojka poput junakinje Kyje ostane sama, bez takve grupe? Naravno, ona će se osjećati osamljeno, ugroženo, nesigurno i nesposobno. Ona se ponaša neobično, skriva se iza drveća kada vidi ljude na obali, izbjegava selo. Odlazi duboko u divljinu i udaljava se od ljudi pa o životu uči od prirode. To organsko vodstvo te instinktivno ponašanje koje proizlazi iz izolacije omogućuju joj da preživi i zaštiti se. No ponad toga, samopouzdanje koje stječe zahvaljujući samodostatnosti dozvoljava joj da se uzdigne više nego što je mogla sanjati", objašnjava Owens.
Roman istražuje bihevioralne posljedice izolacije te promjene koje nastupaju kod pojedinca kada je odbijan. Kada su prepušteni sami sebi te izopćeni, ljudi se počinju vraćati ponašanjima davnih predaka koji su preživljavali u savani ili divljim stvorenjima koja još žive "tamo negdje gdje rakovi pjevaju" (eng. where the crawdads sing).
No pjevaju li uistinu rakovi? Znanost na ovo pitanje daje negativni odgovor, no Owens nam nudi drugačiju perspektivu.
"Napravila sam malo istraživanje i zaključila sam da prvo morate sami otići u divljinu. Mora to biti daleko od ceste ili sela. Ne možete otići u park, već u udaljeno i divlje područje naseljeno raznim bićima. Netom prije zalaska sunca morate se uputiti duboko u šumu i tamo stajati izloženi i sasvim sami dok se noć polako spušta. Kada osjetite ljuljanje drveća te zemlju pod svojim stopalima, morate naćuliti sva osjetila i, obećavam vam, čut ćete pjev rakova. Zapravo, čut ćete cijeli zbor rakova", pripovijeda.
Objavi prvoga romana ove autorice prethodio je rad na trima publicističkim knjigama o životu biologinje koja se bavi životinjama iz afričke divljine ("Cry of the Kalahari", "The Eye of the Elephant", "Secrets of the Savanna").
Svojim je romanom, koji ozbiljno korespondira s njenim dosadašnjim profesionalnim životom, ostala vjerna temama koje prirodu stavljaju u središte pa je tako močvarno područje Sjeverne Karoline, kao i prirodu općenito, učinila integralnim dijelom priče.
"Oni su zasigurno postali likovi u priči", kaže Owens.
Za mjesto radnje odabrala je baš močvaru, među ostalim, zato što je kao dijete s majkom posjećivala močvaru Okefenokee i druga netaknuta mjesta. Da močvare Sjeverne Karoline utka u radnju odlučila je i stoga što se o ljudima koji su nekoć živjeli na tom neobuzdanom području delta i estuarija rijetko piše, a Kya, koja je rođena četrdesetih godina prošlog stoljeća predstavlja neke od posljednjih autentičnih stanovnika tog područja.
No zašto priroda igra centralnu ulogu u ovome romanu? Odgovor se nalazi u autoričinu doživljaju svijeta i osjećaju povezanosti s drugim živim bićima.
Promatranjem i slušanjem divljine najbolje učimo o životu, smatra Owens.
"Kya je, primjerice, od krijesnica naučila prepoznati znakove neiskrenosti, a od galebova je učila o odanosti i prijateljstvu", kaže spisateljica koja je i sama mnogo naučila od životinja iz divljine koje žive u skupinama, poput većine primata, slonova, lavova i hijena. Promatrala je prijateljsku suradnju ženki, ali i njihove sukobe.
"Ženke pavijana u borbi za dominaciju neće prezati niti pred nanošenjem ozljeda. Dominantne ženke formiraju snažno povezane klike koje maltretiraju slabije te ih čak i tjeraju s voćaka. Dok jedu plijen, lavice će se međusobno lupati po krvavim njuškama te režati. Nikad ne biste pomislili da se radi o onim istim ponosnim lavicama koje su se još prije samo nekoliko sati lizale dok su se zajedno u miru izležavale. Ipak, odnosi među ženkama, bilo da se radi o ljudskoj vrsti ili grupi nekog drugog sisavca, veoma su dragocjeni. To znaju biti odnosi koji odolijevaju protoku vremena. Kada nam je ta čast zanijekana, patimo poput Kyje."
"Priroda je uvijek bila i zauvijek će ostati moja najbolja prijateljica. Ona nije nepromjenjiva konstanta, ali je sveprisutna. Uvijek je tu za mene kad treba ublažiti udarac, kad mi je potreban zagrljaj, lekcija i oprost. Ostaje i kada svi drugi odu. Nasmijava me i dovodi do suza, uči me svemu što trebam znati. Ona je u modrome nebu i kiši. U planini i dolini. U čvrstom kamenu na kojem možeš stajati i u mekoj mahovini na koju možeš leći. U jednoj sam knjizi napisala: ‘Prirodi je u prirodi da daje. Sve što nam je potrebno dolazi od nje, a mi je zloupotrebljavamo, izgladnjujemo, ne mislimo o njoj. Ona će ostati dugo nakon nas, a nas će opet iznova apsorbirati. Nadajmo se da će nas to podsjetiti na ono što već neko vrijeme zaboravljamo - da smo cijelo vrijeme ionako bili dio nje", zaključuje autorica.