S književnicom i dobitnicom nagrade Booker Bernardine Evaristo dogovorila sam telefonski razgovor. No, na dan kada smo se trebale čuti pozvala ju je Christiane Amanpour da preuzme njezin Instagram profil u sklopu projekta #ShareTheMic, pa smo nakratko odgodile intervju. Projekt #ShareTheMic osmišljen je tako da bjelkinje svoje stranice na društvenim mrežama prepuste crnkinjama, a sve u sklopu ovog mjeseca koji se obilježava i kao Black History Month. Među onima koje su sudjelovale u projektu su, primjerice, i Gwyneth Paltrow, Diane von Fürstenberg te Victoria Beckham, u pravilu žene koje mogu doprijeti do šire publike, te se izračunalo da su tijekom jednodnevnog trajanja projekta imale doseg od 175 milijuna ljudi.
Christiane Amanpour pozvala je Bernardine Evaristo da predstavi svoje književno, ali i aktivističko djelovanje. Nakon što je dobila nagradu Booker često ju pozivaju, a popularnost ova autorica koristi kako bi se borila za prava onih čiji se glas inače ne čuje u društvu.
Nevolje s kanonom
Razgovarale smo nekoliko dana nakon projekta #ShareTheMic, pa prvo pitam britansku spisateljicu koliko joj je značilo da se predstavi u prvom licu putem društvenih stranica CNN-ove voditeljice i novinarke. Na pitanje što je željela poručiti, odgovara: "Bila sam jako uzbuđena. Christiane je globalno važna figura i cijenim njezin rad. A ja sam željela predstaviti svoj rad, svoje knjige onima koji još ne znaju za njih. Iskoristila sam trenutak da govorim o književnosti, ali i o pravima crnih žena".
Iza Bernardine Evaristo intenzivni su dani. U međuvremenu je, nakon Bookera, za knjigu "Djevojka, žena, drugo" dobila i British Book Award te je proglašena britanskom spisateljicom godine. Primila je i nagradu Queen's Birthday Honours, koja se dodjeljuje na kraljičin rođendan zaslužnim stanovnicima Velike Britanije.
U govoru koji je nedavno održala uz nagradu Goldsmiths obratila se među ostalim i "onim akademicima koji se i dalje odbijaju uključiti u progresivne razgovore i preispitati koje knjige odabiru za svoja predavanja, pa tako prenose svoje predrasude generacijama čitatelja i mislioca koji dolaze". Pitam ju o tim napadima na akademike, a ona mi odgovara: "Napad baš nije imenica koju bih upotrijebila. Riječ je o eseju koji sam pročitala, a koji se odnosi na činjenicu da se u kanon literature o kojoj se uči moraju uključiti i knjige koje su napisale žene. Izazvala sam one akademike koji više cijene bijelu boju kože i muške pisce. Možda su i lijeni pa im se ne da malo potruditi i istraživati, možda nisu dovoljno znatiželjni da bi poželjeli saznati nešto o književnosti koja stoji izvan njihovih uobičajenih interesa".
14. listopada bila je i jedna od glavnih govornica na Frankfurtskom sajmu knjiga, održanom online. Pozvala je, pritom, izdavače da u njega uključe širi raspon ljudi: "Ako moj eksperimentalni roman o crnim ženama može doći na masovno tržište, zahvaljujući nagradi Booker, ali i usmenom predajom, to nam pokazuje da razne vrste književnosti i različiti glasovi mogu biti i komercijalno održivi".
Objavljujući djela samo bijelaca, muškaraca, smatra Evaristo, "izdavači gube priliku da stvore društvo više jednakosti". Dodala je i da je izdavaštvo u Velikoj Britaniji donedavno bilo "gotovo posve prilagođeno bijeloj, srednjoj klasi, što je dugo bilo neprihvatljivo mnogima od nas. Počeli su nas slušati od ovog ljeta", aludirajući na pokret Black Lives Matter i smrt Georgea Floyda. Evaristo nastavlja: "Trebala se dogoditi smrt crnog čovjeka od strane američkog policajca da bi se napokon osvijestile institucionalne predrasude i kultura isključivanja".
Evaristo, inače, kao jedan od uzora često spominje američku književnicu Toni Morrison. Kada ju pitam za ovu autoricu, Nobelovku, reći će da je na nju utjecala mnogo, no "ne po stilu pisanja, već zbog njezine borbe i uvođenja protagonistica crnkinja u književnost".
Trenutak sestrinstva
Nagradu Booker Bernardine Evaristo dobila je zajedno s Margaret Atwood. Na pitanje koliko joj je značilo da je nagradu dobila baš s ovom kanadskom književnicom, odgovara: "Da ste me ranije kojim slučajem upitali s kim bih željela dijeliti nagradu, odgovorila bih da je to upravo Margaret Atwood, kultna feministička figura. Ona bi bila moj prvi izbor. Neki su me njezini tekstovi o feminizmu odredili kao autoricu".
Čitav je svijet obišla fotografija s dodjele na kojoj Evaristo u crvenom odijelu, a kanadska književnica u tamnoj haljini na točkice, svaka sa svojom knjigom u ruci, Evaristo s "Djevojka, žena, drugo", a Atwood sa "Svjedočanstvima", nastavkom "Sluškinjinih priča", zajedno odlaze po nagradu. Nešto niža i starija Atwood drži Bernardine Evaristo pod rukom, obje su nasmijane, vidljivo je da uživaju u trenutku. Tako nešto nemoguće je odglumiti, kažem našoj sugovornici. "U tom sam trenutku bila sretna, dapače, ekstatična. Nas smo dvije uistinu uživale u tom trenutku sestrinstva. Sve se dogodilo potpuno spontano i u tome je ljepota tog trenutka. Zapravo je bilo nadrealno", govori Evaristo, inače prva crnkinja koja je dobila nagradu Booker.
Danas njezinu knjigu prevode u trideset pet zemalja. Planirala je obilazak tih zemalja, kao što je planirala uživo govoriti u Frankfurtu, no, nažalost, koronavirus sve je paralizirao. Nije paralizirao, srećom, i prijevode knjige. Kod nas uoči Interlibera izlazi prijevod ove knjige nagrađene Bookerom, i to je neposredan povod za naš razgovor. Naziv knjige je "Djevojka, žena, drugo", prijevod potpisuje Davorka Herceg-Lockhart, a nakladnik je Profil. Već je i sa samih korica knjige vidljiva ekstatična recepcija knjige od strane britanskih medija, od Guardiana do Sunday Timesa.
U knjizi pratimo živote dvanaest žena, Britanki, crnkinja. Neke prihvaćaju svoje nasljeđe, dok se druge samo nastoje uklopiti. Sve su one, ispostavit će se, povezane. Čini se puno likova na prvu, no u knjizi ih ova autorica povezuje s lakoćom. "To jest puno protagonistica, no uistinu sam uživala radeći na knjizi, oblikujući svaki od likova. Raspon je velik. Žene su to od devetnaeste do devedeset treće godine života. Imamo nebinarnu osobu Megan/Morgan. Amma je lezbijka. Pišem i o onim ženama koje još istražuju svoju seksualnost.
Prvi lik kojeg sam stvorila je Carol, bankarica iz radničke obitelji koja mora zapostaviti svoju kulturu kako bi napredovala. Pojavljuje se i njezina majka Bummi, iz koje gradim sljedeći lik. Carol je imala učiteljicu Shirley, koja također postaje protagonistica. Potom sam pisala i o njezinoj majci, iz prethodne generacije imigranata s Kariba. I tako je jedna protagonistica vodila drugoj. Grace je rođena 1895., nije bilo lako napisati njezin lik. No, željela sam različita podrijetla, iskustva, kvalitete. U britanskoj književnosti malo je glavnih protagonistica crnkinja".
Carol je prva napisana, no knjiga, ipak, započinje s Ammom, lezbijkom zaposlenom u kazalištu. Upoznajemo ju neposredno uoči njezine premijere. I sama Evaristo započela je karijeru u kazalištu. Koliko u svakom od njezinih likova ima dijelova njezine autobiografije, pitamo ju. "Ammina priča nije i moja priča, iako smo stasale na istoj, kazališnoj sceni u Londonu osamdesetih godina prošlog stoljeća. Amma živi dug život u kazalištu pa sam mislila da će biti dobar lik. Svidjela mi se i njezina kći Yazz, kao i partnerica Dominique".
Sličnosti ima još. I Bernardine Evaristo bila je protagonistica društva crnkinja, feministica početkom osamdesetih godina u Londonu. Poput Amme, 1982. godine osnovala je kazališnu kompaniju, kako govori, jer za njih nije bilo posla. S još pet crnkinja napustila je dramsko školovanje jer "smo shvatile da smo u tom trenutku mogle igrati jedino stereotipne uloge, zatvorenice, kriminalke, čistačice, medicinske sestre". Zajedno su osnovale Theatre of Black Woman, prvo britansko kazalište za crnkinje. Vodile su ga osam godina, pisale su i izvodile svoje vlastite predstave.
Rođena je 1959. godine u Londonu. Odrasla je u dijelu Londona zvanom Woolwich. Majka joj je bila školska učiteljica, Engleskinja, a otac zavarivač čiji su preci iz Nigerije. Četvrta je od osmero djece koliko su ih imali. London u to doba nije bio multikulturalan grad, a naročito ne jugoistočni dio britanske prijestolnice u kojemu su živjeli. "Da, bila je to bijela Britanija. Bili smo velika obitelj. Bili smo istovremeno kao rasa skoro pa nevidljivi, nije nas bilo na televiziji, u časopisima, u književnosti." Ocu je, kako kaže, bilo najvažnije da se uklope, pa ih nije poticao da se bave svojim nasljeđem. No, s druge strane, politički je aktivizam naslijedila od roditelja. Otac je, naime, bio i laburistički vijećnik, a majka predstavnica sindikata u školi u kojoj je predavala.
Obamina podrška
Prva knjiga koju je napisala, nakon zbirke pjesama "Abrahamov otok", bila je "Lara", 1997., koja se bavi obiteljskim nasljeđem u Engleskoj, Nigeriji, Irskoj, Njemačkoj i Brazilu. "Povijest nam daje osjećaj identiteta kao nacije i ako nismo uključeni u tu povijest, postoji osjećaj gubitka", kaže.
Pitam ju je li počela pisati novu knjigu, odgovara da nije, previše je svega, čeka sljedeću godinu.
U međuvremenu predaje i kreativno pisanje na Sveučilištu Brunel u Londonu. Što je najvažnije čemu uči svoje studente? "Učim ih kako da pišu, kako opise, a kako dijalog. Savjetujem im da puno pišu. Zanat se može njegovati, talent baš i ne, tu im ne mogu pomoći. Neki imaju talent, drugi nemaju, to je naprosto tako. Učim ih i da čitaju".
Naravno, prodaja je porasla nakon Bookera, pa je samo prvi tjedan nakon dodjele nagrade tiraža bila šest tisuća primjeraka. Nakladi pomaže i promocija. Primjerice, velika gledanost intervjua koji je s njom vodila glumica Natalie Portman, kao i činjenica da je bivši američki predsjednik Barack Obama knjigu uvrstio među najmilije prošle godine. Koliko joj to znači? "Što se tiče Natalie Portman, znači da sam doprla do drugačije publike nego inače. A što se tiče Baracka Obame, puno mi znači jer podržavam ono što radi i bila mi je velika čast kada je izdvojio moju knjigu." A što bi rekla na to da aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump izdvoji njezinu knjigu? "Iznenadilo bi me jer ne bih rekla da čita knjige. Ne bih mu niti dozvolila da ju pročita", govori smijući se.
Svojeg je supruga Davida upoznala 2006. godine, preko stranice za spojeve. Prešla je šezdesetu, no mladoliko izgleda, a tako se i osjeća. "U ovim godinama prihvaćate sebe i život kakvi jesu. Morate i paziti na sebe. Ja predajem devetnaestogodišnjacima kojima je star netko tko ima četrdeset. No, osjećam se dobro."
Na kraju razgovora kažem joj da je kada sam ukucala njezino ime u pretraživač prvi naslov koji mi se pojavio bila jedna kratka anketa u Guardianu u kojoj je rekla da vodi ljubav sa svojim mužem osam puta dnevno. Odgovara, pomalo i zabrinuto: "Nadam se da je svima jasno da se šalim".