Ako ste voljeli Murakamijevu “Norvešku šumu”, voljet ćete i njegov novi roman “Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća”, iako je “Norveška šuma” bolja. Voljet ćete ga i ako inače volite Murakamija.
Okrutnost mladosti, tegobno definiranje samog sebe, fatalne psihičke slabosti, relativnost znanja, krhkosti naših identiteta; ljubavne zabune s kobnim posljedicama, propuštene prilike, bijeg iz rodnog okruženja ne bi li se “izliječilo”, poražavajuća seksualna neiživljenost; iznenadna odbačenost, krivnja i oprost - to su Murakamijeve teme i u ovoj knjizi. Ili, kako Murakami kaže: “Ljudska srca ne povezuje samo sklad. Umjesto toga, duboko ih povezuju rane.”
Majstor zapričavanja
Murakami je, naravno, majstor zapričavanja: cijeli se roman zasniva na rasplitanju grozne tajne. Kao i “Norveška šuma”, i “Ljetopisa ptice navijalice” on je gotovo “mystery novel”, triler. Pet srednjoškolskih prijatelja, tri mladića i dvije djevojke, nerazdvojni, kako se čini, za cijeli život. Ali četvero u trenu odbacuju jednoga, Tsukurua, bez razloga koji bi on mogao dokučiti, iako ostali smatraju da bi mu to moralo odmah biti jasno… Jedini koji u svom imenu nema boju (prezimena ostalih sadržavaju plavu, crvenu, žutu, zelenu...), Tsukuru je “bezbojan”, ni po čemu istaknut, ni lijep ni ružan, ni prepametan, ali nipošto glup, uvijek “hladnokrvan i pribran”… pa mu i ne preostaje drugo nego da njegova ispovijest, odnosno roman, nakon što ga prijatelji napuštaju, počne rečenicom: “Od srpnja druge godine fakulteta pa sve do siječnja, Tsukuru Kazaki nije mislio ni o čemu nego o umiranju.” A tih prvih stotinjak stranica knjige ujedno su i najbolje.
S vremenom upoznaje djevojku u koju se zaljubi, Saru, ali odjednom zakazuje kao muškarac, pa ga ona šalje da razriješi traume iz djetinjstva… nećemo dalje spoilati.
Roman je naivan u preko nekoliko momenata: kad se neki junak zove “Bezbojni”, kao naš Tsyukuru, odmah je jasno da će se upravo njemu dogoditi ono najzanimljivije. Njegova prijateljica iz četvorke, književnica in spe, našla je smirenje u “izradi keramike”, što je baš onako šaljivo (“Dok sam vrtjela lončarsko kolo, imala sam osjećaj da mogu biti posve iskrena prema sebi”); dijalog je povremeno banalan, a cijeli zaplet, koji bez sumnje jako vuče u čitanje, ipak gimnazijski. Naravoučenije na kraju knjige zamorno.
Roman je, navodno, pun dvoznačnosti i seksa, ali osim snova u kojima vodi ljubav sa svojim dvjema prijateljicama iz srednje škole, a u jednom ejakulira u usta (je li to bio san? Ili stvarnost?) svoga sadašnjeg cimera i prijatelja, nakon čega ovaj nestaje iz njegova života kao srednjoškolska četvorka nekada, nije tu baš riječ o nekim erotskim eskapadama i dojmljivim opisima. Nije ni nužno, naravno; tko se hoće igrati Freuda ima iz čega. A autor nas, na 300 kartica, ne uspijeva baš ni vezati uz likove, hladni smo prema njima, iako su oni predestinirani rješavati životne traume, sve je to nekako malo… turistički.
Murakami, rođen 12. siječnja 1949. u Kyotu, većim dijelom odrastanje je proveo u Kobeu. Otac mu je bio budistički svećenik, majka kćerka veletrgovca iz Osake: oboje su predavali japansku književnost, a Murakami ne isključuje da je baš zbog toga njega cijeli život više zanimala američka. Počeo je pisati u tridesetim. Popularan postaje “Norveškom šumom”, koja se prodavala u dva dijela, zelenom i crvenom ovitku: svoju adoraciju pisca mladi su izražavali noseći crvene ili zelene majice. Popularnost ga ne napušta ni kad 1986. odlazi živjeti u SAD.
Prevoditelj je, piše romane, kratke priče i eseje, i stalno mu predviđaju Nobelovu nagradu; na japanski je preveo, kao već etabliran autor, dakle, po svom izboru, ne iz nužde, Kafku, Carvera, Irvinga, Capotea, F. S. Fitzgeralda…
Murakamijev “Tsukuru Tazaki” dočekan je s nestrpljenjem dostojnim jednog od najintrigantnijih pisaca svijeta.
Murakami efekt
Murakami je oko sebe izgradio kult; “Tsukurua” su pred knjižarama očekivali onako kako su nekad čekali ploče Boba Dylana i Beatlesa.
“Bilo je to sretno mahnito kolektivno iščekivanje - ‘Murakami efekt’. U sedam dana ponoćne prodaje ‘Tsukuru’ se prodao u Japanu u preko milijun primjeraka. Predvidjela sam kako će to biti ispred tokijskih knjižara”, piše u New York Timesu Patti Smith (koja je za svoju autobiografsku knjigu “Just Kids” osvojila National Book Award 2010). Odmah po prijevodu zasjeo je na prvo mjesto New York Timesove liste bestselera i tamo se zadržao bezobrazno dugo.
U čemu je tajna Murakamijeva kulta istraživao je novinar Telegrapha, razgovarajući (i) s Kazuom Ishigurom, utjecajnim britanskim piscem japanskih korijena, autorom romana “Na kraju dana” po kojem je snimljen slavni film, koji kaže: “Murakamija u Japanu vide kao najzapadnijeg od japanskih pisaca, ne samo zato što njegovi likovi gledaju zapadnjačke filmove, slušaju pop glazbu i gledaju baseball. Za Japance u postratnoj eri jazz, rock i Hollywood bili su jednako prirodni kao i tradicionalna kultura, dapače, i mnogo bliži nego obred čaja, kabuki, ili Jasunari Kavabata (japanski nobelovac, op.a.)”, kaže Ishiguro.
I nisu samo Murakamijeve reference one zbog kojih se čini “zapadnjakom”, nego i njegov stil, kaže David Mitchell, nalazeći primjerenom paralelu Murakami - Miles Davis. Nakon fakulteta, naime, Murakami i njegova žena, Yoko, vodili su uspješan jazz klub deset godina, i Murakami je u jednom intervjuu priznao da “je slušao jazz 10 sati dnevno nekoliko godina, i da je možda doista duboko inficiran njime - ritmom, improvizacijom, zvukom, stilom”.
Nadalje, iako povezivanje s čitateljima putem weba više nije neko čudo, Murakami je kralj weba, rijetko se koji pisac u tome snalazi bolje od njega, ostali mu pisci mogu samo zavidjeti.
Nadalje, Murakami figurira kao pisac seksa. Sex sells. Kritičar Guardiana ustvrđuje kako su “svi amblematski motivi i u novoj knjizi, uključujući bitno djelo muzičko zapadnjačkog autora, (Liszt, Le mal du pays, iz Godina hodočašća), impresivan broj kulturalnih referenci (Arnold Wesker, Pet Shop Boys, Barry Manilow, Thomas Harris, te duboki interes za seks. Centralno mjesto u priči imaju opetovani junakovi ‘mokri snovi’ u kojima glavnu ulogu imaju njegove dvije otuđene prijateljice. Čak iako znamo prethodna Murakamijeva istraživanja erotske psihologije, ovaj roman ide u još mračnije dubine, uključujući iskušenja silovanja u snu, podsvjesnu biseksualnost, i stjecajem okolnosti, nekrofiliju - koji je smisao masturbatorskih fantazija o nekome za koga se ispostavlja da je mrtav već dugo vremena, u periodu tobožnje ‘veze’”, pita se spomenuti kritičar, nalazeći glavnim problemom knjige to što većinu tajni ostavlja nerazriješenim.
Primjedbe Patti Smith
Ni Patti Smith nije bez primjedbi. “Na prvo čitanje ‘Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća’ izgledaju srodne Murakamijevim minimalističkim romanima poput ‘Moj slatki Sputnik’ i ‘Norveška šuma’. Ali ona zapravo ne spada u tu kategoriju. Niti je napisan energijom romana ‘Pinball, 1973’, niti višeznačnošću njegova masterpiecea ‘Ljetopis ptice navijalice’. Tu i tamo realizam poprima primjese paralelnih svjetova ‘1Q84’, posebno kroz snove, povremeno fragilnost ‘Kafke na žalu’…”
Kako će, dakle, dalje teći život Tsukuru Tazakija? Ne znamo. Razriješio je tajnu koja ga je razdirala, odvojila od prijatelja, ali taj dio života nenadoknadivo je iza njega. Sad je tu Sara, žena koju voli, “ali o tome nije mogao odlučiti sam. O tome se odluka donosi udvoje, u suglasju dvaju srca. Nešto se mora dati, nešto se mora prihvatiti.”
Ako je na početku knjige pripovjedač “na rubu života i smrti” metafora utamničenog pisca, na kraju on postaje svjestan da samo živeći otkrivamo promjene koje dolaze. Za Murakamija kao pisca, to su nove knjige. A ako niste Murakamijev fan, ovom se knjigom za vas neće promijeniti ništa.