Nitko nije opisao oproštaj od prijatelja kao Ezra Pound u pjesmi Taking Leave of a Friend: kad se već moramo rastati, neka to bude u čarobnom krajoliku duhovnih slika, shvatimo to doslovno i metaforički, istodobno realno i nadrealno, kao mjesto gdje se ukidaju granice, kao trenutak u kojemu se one spajaju i nadilaze, podno planinskih modrina sjeverno od bedema/što ih bijela uokolo rubi rijeka. Tu nam je putovati kroz "nepregledne predjele vlati koja umire". Pozemljar na odlasku predstavljen je kod Ezre figurom prozopopeje, "sparušena trava" ili "vlat koja umire" (dead grass), a ipak oživljen stihom, jednako kao kod Homera (Kakav je lišću rod i ljudskom je plemenu takav) ili Dobriše Cesarića (Kad budem trava, možda će onda...