StoryEditor
TONKO MAROEVIĆ

‘Bio je posljednji velikan Gutenbergove galaksije koji se bojao umrijeti nenačitan‘

U takozvanim zrelim godinama Maroević je imao mladenačku duhovnu energiju, bio je i ostao do zadnjeg daha pokretač kulture i umjetnosti
 Igor Šoban

Televizijska vijest glasila je nevjerojatno. Umro je akademik Tonko Maroević, rođen 22. X. 1941. u Splitu; umro je u utorak u Starom Gradu, na Hvaru, na svom ishodišnom otoku.

Kako je to moguće? Još jučer stigle su neke nove knjige i časopisi u kojima je veliki pjesnik, esejist, prevoditelj, antologičar, povjesničar umjetnosti - doktor znanosti, i pisac likovnih monografija svojim ‘malim’ prilozima dao još jedan doprinos hrvatskoj književnosti i umjetnosti. Da ne govorim napamet, spomenut ću samo najnoviji, ovogodišnji broj Akademijinog Foruma i knjigu Branislava Glumca “Iza ugla, ogledalo”.

U takozvanim zrelim godinama Maroević imao je mladenačku duhovnu energiju, bio je i ostao do zadnjeg daha pokretač kulture i umjetnosti. Primjerice, što mu je trebalo prevoditi s gelskog pod stare dane? Takvi dani za njega, na našu sreću i žalost, zapravo nisu osvanuli. U broju 4-6 spomenutog časopisa preveo je Christophera Nolana i napomenuo:

“Iluzorno je pomisliti da sam u stanju pratiti (a kamoli razumjeti) gelski izvornik, pa sam se poslužio verzijom sučelice (prepjevom na engleski). Ironično je, dakle, da prenoseći pjesme koje, uz ostalo, govore protiv služenja posredovanjem ‘trećeg’ jezika ovom se zgodom također neizbježno pozivamo na ispomoć suvremenog esperanta”.

image
Igor Zidić, Tonko Maroević i Duško Kečkemet 1978. godine.
Boris Kovačev/Cropix

Otvoreni pisac

Malo bi tko javno odobrio vlastito neznanje, a još manje naglasio ironiju u posredovanju između kultura i jezika, pa između “prevoditelja” i “izdajice”. Ali, to jest otvorenost ovoga pisca, autorska i esejistička, koja je upravo u prevođenju dala veliki doprinos našem razumijevanju svijeta i samih sebe. Dovoljno je podsjetiti da je Tonko Maroević prevodio Borgesa, Dantea, Cavalcantija, Papinija, Sciasciu, Queneaua i mnoge druge. A sastavio je mnoge antologije, među kojima se ističe “Bikova koža” (1987), koju je nedavno zaokružio “Riječima za jedan lapidarij - novije katalonsko pjesništvo” (2018).

Pa ipak, Forum nije mogao proći bez još jednog Maroevićeva očitovanja, u formi soneta “Dragom poticatelju”, kojim se kao pjesnik i znanstvenik poklonio sjeni književnog povjesničara Ive Frangeša. Opet piše “toliko rupa imam u alatu”, da bi naglasio kako je dobio dopunu “u zlatu”: “u najtočnijem, najvećem formatu/ kad Frangešova slušah predavanja”.

U stanovitom smislu ovdje je Maroević, još jučer predočio svoje razumijevanje tradicije i individualnog talenta, priznajući otvoreno njegove teškoće. I usprkos njima išao je naprijed, u neizostavnu budućnost, bez koje bismo mi, kao govornici hrvatskog bili daleko siromašniji.

U netom izašloj knjizi “Iza ugla, ogledalo” objavljen je intervju koji je Tonko Maroević vodio s Glumcem za časopis Poezija.

image
Paun Paunović/Cropix

Treba, usput, reći da je Maroević uređivao ovaj časopis, kao i Književnu republiku; prije toga uređivao je Teku, Život umjetnosti i Republiku, što ga čini snažnim motorom ovih književnih i umjetničkih “motora”. No, rečeni intervju Maroević, opet počinje samosvojno:

Uvijek je radio

“Poznato ti je da nisam imao afiniteta prema tvojim početnim zbirkama, pa ni prema zajedničkoj zbirci ‘Pjesme’ (1960), kojom si startao skupa s Majdakom i Majetićem”. Tko bi još, osim ovoga pisca, Maroevića, tako počeo intervju? Težio je nadopuniti književno-umjetničke 60-e godine preko primjera jednog pisca. Još uvijek je radio, istraživao: gelski jezik, hrvatsku književnu povijest, držeći se jasnih uporišta u izvrsnoj tradiciji. Još jučer je to bilo.

Javio se Tonko Maroević zbirkama pjesama u prozi “Primjeri” (1965) i “Slijepo oko” (1969), u okviru generacijske, “razlogovske” poetike, kako se to obično veli. Vratio se zatim vezanom stihu i tradicionalnim oblicima, koristeći se rado metatekstualnim referencijama (Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Redak mulja, redak pjene 2013. i druge).

image
fotografija iz privatnog albuma
Neja Markičević/Cropix

Sastavio je dvije samosvojne, nezaobilazne antologije hrvatskog pjesništva: “Uskličnici” (1995) i “Svjetlaci” (2019). Objavio je brojne knjige književnih eseja i prikaza (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989; Pohvala pokudi, 1998. i druge).

Posebnu biblioteku Tonko Maroević objavio je kao vrsni povjesničar umjetnosti, objavljujući likovne rasprave i kritike u stručnim časopisima i novinama o svim važnijim suvremenim autorima (Bourek, Bratanić, Goldoni, Keser, Kuduz, Kuliš, Lapuh, Lovrenčić, Murtić i dr.) - neke je sabrao u knjizi “Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti” (2006). Monografije je posvetio: Kavurić - Kurtović (1986), Kauzlarić - Ataču (1996), Bakiću (1998), Antunu Zuppi (2000) i Antunu Babiću (2002). Njegovu težnju prema integralnom kulturalnom i kulturnom središtu potvrđuje knjiga “O naivi i autsajderskoj umjetnosti” (2013).

Imao sam sreće upoznati Tonka Maroevića u redakciji Nikice Petraka, njegova prijatelja i pjesničkog kolege iz časopisa Razlog. Bilo je to u “Liberovoj” baraci u Savskoj, koju su već bili napustili Slavko Goldstein i Milan Mirić. Petrak je uređivao moju knjigu proze (Kraj povijesti, 1989), Tonko Maroević bio je, zapravo jedini njegov redoviti gost.

Nasmiješeni dječak

Obično, prelazili smo Savsku i odlazili na putno piće u kafić na uglu te ulice i Vodnikove. Staloženi a nasmiješeni dječak Tonko bio je tako “običan” prema obično “velevažnim” piscima onoga vremena. Ako sam ikada pristupio “razlogovcima”, to je bilo slušajući razgovore ove dvojice prijatelja i umjetnika. Generacijska je bila samo prisnost i otvorenost, razumijevanje pjesništva i poznavanje drugih suvremenika.

Tada sam jako rado čitao Maroevićevu zbirku pjesama “Motiv Genoveve” (1986). Ali, nisam ga dokraja upoznao sve do jedne večeri kada sam ga sreo, opet u Petrakovu društvu, na Trgu Republike. Dvojica pjesnika stajala su s bardom Dragutinom Tadijanovićem i pričala o prošlosti. Nisam znao: obojica su došavši na studij posjetila “starog” pjesnika i pokazali mu svoje stihove.

Idući put susreo sam Tonka Maroevića u bolnici Sveti Duh, našli smo se u bolesničkoj sobi Tadijanovića, skupa s pjesnikom i veleposlanikom Dragom Štambukom. Dakako, usput, u prolazu vidjeli smo se na nekim kolokvijima koje je Visković organizirao u HDP-u, primjerice na onom posvećenom Arsenu Dediću. Ali, Tonko je ostajao kratko i već je žurio negdje drugdje. Kamo ideš? “Imam promociju u Mimari”, ili gdje već. Činilo se da se umjetnost nikada ne zaustavlja pred njim, niti on pred njom.

image
Tonko sa suprugom Ivom u stanu u Gundulićevoj
Neja Markičević/Cropix

Zadnji put jurio sam prema Trgu kada me zazvao nečiji glas. Išao sam na promociju Barbierijeve “Sfinge”. Razmijenili smo par riječi, no nadao sam se da ćemo se uskoro ponovo vidjeti i popričati kao jednom davno, kada nije morao odjuriti na sljedeće predstavljanje neke knjige ili izložbe. Ali, toga neće biti. Tonkov će glas i osmijeh uvijek faliti. Ali bit će, s druge strane tu, u riječima kojima je vjerovao i koje su vjerovale njemu.

Redoviti član HAZU postao je 2002.

Tonko je diplomirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1976. s temom “Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas”; kao knjiga objavljeno 2007. pod naslovom “Napisane slike”.

Radio je kao asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti 1965.-70. istog fakulteta, a potom u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, sve do umirovljenja 2011. Postao je redoviti član HAZU 2002. Dobitnik je brojnih nagrada, primjerice “Vladimira Nazora” za životno djelo (2013) i Goranova vijenca za pjesnički opus (2018).

OVAKO JE GOVORIO TONKO

- Mudrosti čovjek teži, a da je mudrost dosegnuo, to valjda samo budala može reći. A da se nešto sedimentiralo - valjda je. Nešto što mi olakšava razumijevanje svijeta pa i prihvaćanje njegovih okrutnih strana.

- Da se bojim smrti, bilo bi smiješno. Umiranja se čovjek boji, ali smrti... mogu se bojati da nisam obavio obaveze prema bližnjima.

- Sigurno sam čovjek koji više pripada 16. stoljeću nego 21. Normalno sam čitao Hektorovića od svoje desete godine.

- Broj originalnih ideja na svijetu je ograničen, svijet, priroda i dragi bog su ekonomični, on reciklira, svijet se reciklira, ali mogu i nešto drugo reći, u nekim stvarima idemo na sve gore i gore, jednom se to zove inflacija, drugi put dekadansa, ili korupcija, u smislu da se materijal kvari...

- Nisam bio hajdukovac, jer mi je išlo na živce urlanje publike. U Splitu sam bio dinamovac! Jer je Zagreb daleko, a Zagreb je moj grad. S deset godina sam znao da ću živjeti u Zagrebu, kad sam vidio Sveučilišnu biblioteku. Imam 20 tisuća knjiga, ali sam u Sveučilišnoj svaki čas.

- Što bih se kupao, bog s tobom, to je uvreda za Dalmatinca. Sunčam? Još manje. Picigin sam igrao dobro.

- Ja sam kolektivni egoist. Altruistični egoist. Bavim se drugima, ali ja sam kroz druge puno dobio. Dobio sam nagradu za poeziju, ali srećom je rečeno i... kako ono... ‘za ulogu u hrvatskoj književnosti’.

- Uvijek kažem – nažalost, nisam se rodio u Starom Gradu na Hvaru, jer on je moja mjera, a Split mi je malo prevelik. Da sam u Splitu, ja bih bio ridikul! Split ima jednu batalsku crtu, ništa mu nije sveto, a meni je nešto ipak sveto, nečega me strah, stid...

- Meni Jugoslavija nije bila ništa gora nego što je u ovom času Europa. Ali, da se od Jugoslavije trebalo u onom času rastati, to nije bilo spora. Sama činjenica da su kupili naše banke, uništili proizvodnju, da bi nam oni to sad eksportirali.

- Nekad smo se žalili da se politika previše miješa u kulturu, a danas možemo primijetiti njezinu potpunu nezainteresiranost za tu sferu. Ali i sama politika izgubila je svoj etos i svela se na nadmetanje oko vlasti s nedovoljnom odgovornošću.

- Ekonomska kriza, poznato je, pridonosi eroziji svih vrijednosti. Dođemo li do samog dna, možda nam neće preostati drugo nego da ustanovimo da sve ipak ne ovisi o novcu.

- Koliko je god mladima danas bilo čak i mnogo teže nego nama, odgovor izazovu može biti samo u kreativnosti.

- Zahvalan sam za mogućnosti susretanja i bavljenja stvarima koje me vesele. A veseo kao načelni pesimist, svjestan da uvijek može biti gore.

- Nikad dovoljno slobodnog vremena za rad. Kao što sam kazao, umrijet ću nenačitan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. kolovoz 2020 08:02