Televizijska vijest glasila je nevjerojatno. Umro je akademik Tonko Maroević, rođen 22. X. 1941. u Splitu; umro je u utorak u Starom Gradu, na Hvaru, na svom ishodišnom otoku.
Kako je to moguće? Još jučer stigle su neke nove knjige i časopisi u kojima je veliki pjesnik, esejist, prevoditelj, antologičar, povjesničar umjetnosti - doktor znanosti, i pisac likovnih monografija svojim ‘malim’ prilozima dao još jedan doprinos hrvatskoj književnosti i umjetnosti. Da ne govorim napamet, spomenut ću samo najnoviji, ovogodišnji broj Akademijinog Foruma i knjigu Branislava Glumca “Iza ugla, ogledalo”.
U takozvanim zrelim godinama Maroević imao je mladenačku duhovnu energiju, bio je i ostao do zadnjeg daha pokretač kulture i umjetnosti. Primjerice, što mu je trebalo prevoditi s gelskog pod stare dane? Takvi dani za njega, na našu sreću i žalost, zapravo nisu osvanuli. U broju 4-6 spomenutog časopisa preveo je Christophera Nolana i napomenuo:
“Iluzorno je pomisliti da sam u stanju pratiti (a kamoli razumjeti) gelski izvornik, pa sam se poslužio verzijom sučelice (prepjevom na engleski). Ironično je, dakle, da prenoseći pjesme koje, uz ostalo, govore protiv služenja posredovanjem ‘trećeg’ jezika ovom se zgodom također neizbježno pozivamo na ispomoć suvremenog esperanta”.
Otvoreni pisac
Malo bi tko javno odobrio vlastito neznanje, a još manje naglasio ironiju u posredovanju između kultura i jezika, pa između “prevoditelja” i “izdajice”. Ali, to jest otvorenost ovoga pisca, autorska i esejistička, koja je upravo u prevođenju dala veliki doprinos našem razumijevanju svijeta i samih sebe. Dovoljno je podsjetiti da je Tonko Maroević prevodio Borgesa, Dantea, Cavalcantija, Papinija, Sciasciu, Queneaua i mnoge druge. A sastavio je mnoge antologije, među kojima se ističe “Bikova koža” (1987), koju je nedavno zaokružio “Riječima za jedan lapidarij - novije katalonsko pjesništvo” (2018).
Pa ipak, Forum nije mogao proći bez još jednog Maroevićeva očitovanja, u formi soneta “Dragom poticatelju”, kojim se kao pjesnik i znanstvenik poklonio sjeni književnog povjesničara Ive Frangeša. Opet piše “toliko rupa imam u alatu”, da bi naglasio kako je dobio dopunu “u zlatu”: “u najtočnijem, najvećem formatu/ kad Frangešova slušah predavanja”.
U stanovitom smislu ovdje je Maroević, još jučer predočio svoje razumijevanje tradicije i individualnog talenta, priznajući otvoreno njegove teškoće. I usprkos njima išao je naprijed, u neizostavnu budućnost, bez koje bismo mi, kao govornici hrvatskog bili daleko siromašniji.
U netom izašloj knjizi “Iza ugla, ogledalo” objavljen je intervju koji je Tonko Maroević vodio s Glumcem za časopis Poezija.
Treba, usput, reći da je Maroević uređivao ovaj časopis, kao i Književnu republiku; prije toga uređivao je Teku, Život umjetnosti i Republiku, što ga čini snažnim motorom ovih književnih i umjetničkih “motora”. No, rečeni intervju Maroević, opet počinje samosvojno:
Uvijek je radio
“Poznato ti je da nisam imao afiniteta prema tvojim početnim zbirkama, pa ni prema zajedničkoj zbirci ‘Pjesme’ (1960), kojom si startao skupa s Majdakom i Majetićem”. Tko bi još, osim ovoga pisca, Maroevića, tako počeo intervju? Težio je nadopuniti književno-umjetničke 60-e godine preko primjera jednog pisca. Još uvijek je radio, istraživao: gelski jezik, hrvatsku književnu povijest, držeći se jasnih uporišta u izvrsnoj tradiciji. Još jučer je to bilo.
Javio se Tonko Maroević zbirkama pjesama u prozi “Primjeri” (1965) i “Slijepo oko” (1969), u okviru generacijske, “razlogovske” poetike, kako se to obično veli. Vratio se zatim vezanom stihu i tradicionalnim oblicima, koristeći se rado metatekstualnim referencijama (Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Redak mulja, redak pjene 2013. i druge).
Sastavio je dvije samosvojne, nezaobilazne antologije hrvatskog pjesništva: “Uskličnici” (1995) i “Svjetlaci” (2019). Objavio je brojne knjige književnih eseja i prikaza (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989; Pohvala pokudi, 1998. i druge).
Posebnu biblioteku Tonko Maroević objavio je kao vrsni povjesničar umjetnosti, objavljujući likovne rasprave i kritike u stručnim časopisima i novinama o svim važnijim suvremenim autorima (Bourek, Bratanić, Goldoni, Keser, Kuduz, Kuliš, Lapuh, Lovrenčić, Murtić i dr.) - neke je sabrao u knjizi “Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti” (2006). Monografije je posvetio: Kavurić - Kurtović (1986), Kauzlarić - Ataču (1996), Bakiću (1998), Antunu Zuppi (2000) i Antunu Babiću (2002). Njegovu težnju prema integralnom kulturalnom i kulturnom središtu potvrđuje knjiga “O naivi i autsajderskoj umjetnosti” (2013).
Imao sam sreće upoznati Tonka Maroevića u redakciji Nikice Petraka, njegova prijatelja i pjesničkog kolege iz časopisa Razlog. Bilo je to u “Liberovoj” baraci u Savskoj, koju su već bili napustili Slavko Goldstein i Milan Mirić. Petrak je uređivao moju knjigu proze (Kraj povijesti, 1989), Tonko Maroević bio je, zapravo jedini njegov redoviti gost.
Nasmiješeni dječak
Obično, prelazili smo Savsku i odlazili na putno piće u kafić na uglu te ulice i Vodnikove. Staloženi a nasmiješeni dječak Tonko bio je tako “običan” prema obično “velevažnim” piscima onoga vremena. Ako sam ikada pristupio “razlogovcima”, to je bilo slušajući razgovore ove dvojice prijatelja i umjetnika. Generacijska je bila samo prisnost i otvorenost, razumijevanje pjesništva i poznavanje drugih suvremenika.
Tada sam jako rado čitao Maroevićevu zbirku pjesama “Motiv Genoveve” (1986). Ali, nisam ga dokraja upoznao sve do jedne večeri kada sam ga sreo, opet u Petrakovu društvu, na Trgu Republike. Dvojica pjesnika stajala su s bardom Dragutinom Tadijanovićem i pričala o prošlosti. Nisam znao: obojica su došavši na studij posjetila “starog” pjesnika i pokazali mu svoje stihove.
Idući put susreo sam Tonka Maroevića u bolnici Sveti Duh, našli smo se u bolesničkoj sobi Tadijanovića, skupa s pjesnikom i veleposlanikom Dragom Štambukom. Dakako, usput, u prolazu vidjeli smo se na nekim kolokvijima koje je Visković organizirao u HDP-u, primjerice na onom posvećenom Arsenu Dediću. Ali, Tonko je ostajao kratko i već je žurio negdje drugdje. Kamo ideš? “Imam promociju u Mimari”, ili gdje već. Činilo se da se umjetnost nikada ne zaustavlja pred njim, niti on pred njom.
Zadnji put jurio sam prema Trgu kada me zazvao nečiji glas. Išao sam na promociju Barbierijeve “Sfinge”. Razmijenili smo par riječi, no nadao sam se da ćemo se uskoro ponovo vidjeti i popričati kao jednom davno, kada nije morao odjuriti na sljedeće predstavljanje neke knjige ili izložbe. Ali, toga neće biti. Tonkov će glas i osmijeh uvijek faliti. Ali bit će, s druge strane tu, u riječima kojima je vjerovao i koje su vjerovale njemu.