Priče su raznolike - zbog nekih se čovjek tiho sebi nasmije u bradu, zbog drugih poželi sjediti na stepenicama Peristila i glasno se smijati, a ima i onih zbog kojih želi sjesti u prvi autobus i otići u Bosnu pa piti crnu kavu u jednoj drvenoj kavani. Mnogo želja izazovu priče koje se odvijaju u različitim vremenima i na različitim mjestima. Napisala ih je Slobodanka Boba Đuderija, koja je nakon romana "Da se ne baci" i zbirke pjesama "Jugo na Čiovu" publici na prosudbu "poslala" svoju zbirku kratkih priča "Nikad nisam zaustavila vlak", koja je objavljena u izdanju Naklade Fragment.
Aktivni sam promatrač
Kako piše u prvom licu, čitatelj misli da su se sve te stvari dogodile njoj. Upoznajemo Bobu na tim stranicama - ona nam postaje poput prijateljica za koju znamo da voli Francusku, svog sina i riječ "šušur". No, je li to zaista Boba ili su priče nastale u njezinoj mašti?
- Zbog odabira forme pisanja ljudi misle da je sve što napišem autobiografsko. No nije. Ja sam aktivni promatrač i doista se većina situacija temelji na stvarnim ljudima i događajima, no ima tu i fikcije - pojašnjava Boba Đuderija.
Neke su njezine priče tužne, a druge su zabavne. Primjerice, ona u kojoj joj dolazi električar. Je li joj humor način obrane od svega što život servira?
- Ako jest, nije na nekoj svjesnoj razini. Humor mi je neki tik, pojavi se uvijek kad mi je teško u nekoj situaciji ili neugodno. Možda to doista jest obrana od svijeta, ali ne svjesna. Kad pišem, nisam aktivistički raspoložena. Više sam znatiželjni promatrač. Skeniram situaciju i ljude svaki put kad izađem. Sve oko sebe doživljavam osobno - ljude, njihove svađe, sukobe - lijepe i ružne situacije. Motiviraju me ljudi i ono što se događa između njih. Možda to nekad djeluje kao kakva pobuna, ali u trenutku pisanja ona meni nije jasan cilj - pojašnjava i ističe kako su joj najveća inspiracija ljudi. Da živi osamljena, vjeruje da uopće ne bi pisala.
- Reagiram na sve što se događa, promatram ljude, znatiželjna sam i nikad mi ne dosadi svijet oko mene. Recimo, kad sjednem kraj mora, uvijek nešto čekam. Što? Ne znam, nešto. Tako je i sa životom - idem u trgovinu i nešto očekujem. Evo, banalna priča iz knjige - čovjek koji kupuje pizzu u dućanu. Ja sam zamislila život tog čovjeka i iz toga je nastala priča. Možda je pisac onaj koji ima sposobnost uživjeti se u život druge osobe - dodaje.
Njezine priče vrve likovima u kojima ima dobrote i nježnosti. Ima li je doista u današnjem svijetu ili je svi prikrivamo, kako je drugi ne bi vidjeli?
- Nježnost ne bi trebalo skrivati. No, živimo u ciničnim vremenima. Ljudi misle, ako pokažu svoju nježnu stranu, da će biti ismijani. Zapravo, i budu. Treba imati hrabrosti i biti autentičan. Ja često tražim dobrotu u ljudima i nalazim je. Može se ona pronaći na iznenađujućim mjestima i u ljudima od kojih je ne očekujemo. No, ona zbunjuje ljude, a to najbolje vidim na društvenim mrežama. Ljudi su gladni dobrote, čini mi se - ističe.
Razne forme
Kad piše, kaže, često ne zna gdje će je priča odvesti. U nekih 80 posto situacija priča ode u smjeru u kojem nije planirala. Tako je oduvijek. To pravilo vrijedi za sve što je pisala u životu, a okušala se u raznim formama. Ipak, ova knjiga je sastavljena od niza kratkih priča. Izazovan oblik za komunikaciju s čitateljem, primjećujemo.
- Kratka priča može uzdrmati čovjeka jednako kao i dugi roman. Manje je prostora za izraziti se. Istina, lakše ju je napisati od romana, ali meni po prirodi pašu duže forme. Nakon što sam napisala "Da se ne baci", shvatila sam da to mogu. Pisati duge forme, no. Daju mi slobodu i prostor, rečenice mogu biti duge, a ja to volim. Kad naiđem na neki dobar tekst, nije mi važno koliko je dug - čitam ga do kraja. Kod mene forma i dužina knjige nisu bitni faktori - ističe Boba Đuderija.
Jedna od priča bavi se urnebesno smiješnim momentom - ona je, naime, prije deset godina postala ni manje ni više nego Nikola Tesla. Nitko to nije planirao niti očekivao. Kad je objavila tekst na Facebooku, nije očekivala da će se situacija razviti kako jest.
- Od 2009. godine pišem blog i događalo mi se da ljudi uzmu moj tekst da ga objave bez potpisa ili potpišu sebe. Nažalost, na to sam se navikla. No, slučaj iz 2016. godine bio je drugačiji. Volim reći da je sve pokrenuo "nulti pacijent", pa je uzeo desetak rečenica iz mog teksta, preveo ih na ekavicu i potpisao Teslu. Rekao bi čovjek da je šeranju tih objava došao kraj, ali i dandanas se povremeno objavljuju ti citati lažnog Tesle. Iskreno, osjećala sam nelagodu, pa čak i sram, što se Teslu na taj način razvlači društvenim mrežama.
Dalmatinski humor
U jednoj od priča spominje dalmatinski humor - sjedi na Peristilu s prijateljicom i smije se. Potom s puno humora priča o tome kako je u pandemiji stalno zaboravljala masku, a to je dovelo do stvaranja veza sa susjedima.
- Bit dalmatinskog humora u tome je da se ne može izraziti drugačije nego u originalu. Zaljubljena sam u taj humor koji bismo mogli nazvati dalmatinskim, iako je možda više splitski i šibenski. Karakteriziraju ga neočekivane situacije, kratke rečenice. Stalno ga tražim, a on je zapravo na granici apsurda - ističe.
Sjeća se kako joj je njezin prijašnji urednik u Slobodnoj Dalmaciji Đermano Ćićo Senjanović jednom rekao da mu je draža kad piše ozbiljnije priče. I ona sama osjeća da je to više ona, ali voli humor.
- Čitatelji mi kažu svašta: i da su se smijali i da su plakali na moje tekstove. Neki mi kažu da znam teške stvari prikazati na lak način. Ima onih koje privlači humor, drugima su draže ozbiljne teme. Najljepše mi je kad mi netko napiše da sam mu popravila dan. To je komentar koji volim, a ne pretjerane komplimente, koji mi stvaraju nelagodu - pojašnjava.
Nakon što je ova knjiga objavljena, Boba Đuderija se namjerava posvetiti romanu koji je počela pisati prije dvadeset godina. Tijekom tog vremena mu se znala vratiti, malo pisati, a onda ga opet ostaviti. O njemu nam ne može reći ništa osim da je tema kojom se bavi ozbiljna. Postoji još nekoliko stvari o kojima bi voljela pisati, no zna da ne može sve istovremeno.
Za kraj, ističemo ono što smo iščitali sa stranica ove zbirke priča: njezino suosjećanje s ljudima. Netko tko nije empat ne bi ni primijetio, recimo, umirovljenika koji pokušava utvrditi cijenu smrznute pizze u trgovini.
- Empatija ima svoje dobre i loše strane. Ne znam jesam li empatična, vi to kažete. Ja ne tvrdim da jesam. Sposobnost osjećanja drugih dovodi do toga da se opterećujem stvarima koje me se ne tiču, i to umara. No, donosi i toliko sreće. Otvorena sam prema ljudima. Da, zbog toga sam tisuću puta u životu udarila glavom o zid, no to mi je donijelo i puno lijepih momenata - zaključuje Slobodanka Boba Đuderija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....