Književna kritika bi djelo Slobodanke-Bobe Đuderije, splitske spisateljice, nekad blogerice, danas face s Facea, nazvali stvarnosnom prozom, a ona nam se, evo, predstavlja već trećom knjigom svojih tekstova o svojoj i našoj zbilji, pišući, naravno, na svoj način, piše Slobodna Dalmacija.
Ovog puta riječ je knjizi naslovljenoj s "Marčelina - nisam vam sve rekla", kao svojevrsnom nastavku njezina prvog proznog ukoričenja tekstova "Marčelina - kompilacija erotsko-domoljubnih kompilacija" iz koje se opetuju neki dijelovi, piše Slobodna Dalmacija.
Marčelina je vaš alter ego. Ali, čini mi se, kad bi Toma danas pisao Marčelinu, da bi umjesto "smijeh je tražila, bol upoznala", rekao " kredit je tražila, bol upoznala..."
- Dobro ste ovo rekli. Danas kad razmišljam o momentu kad sam iz očaja posegnula za kreditom, pitam se zašto se tad nije pojavio netko tko bi mi rekao "Nemoj." Ali lako je naknadno biti pametan. Priča o mom kreditu priča je, naravno, o većini hrvatskih građana slične sudbine. To je ono kad digneš kredit a onda ostaneš bez posla. Ili kad i bez kredita u srednjim godinama završiš na ulici kao višak, ili u privatizaciji firme. Nažalost, u Marčelininim egzistencijalnim petljancijama može se prepoznati i pronaći jako puno ljudi. Valjda su zato te priče naišle na tako dobar odjek.
Je li kredit malo "odušija" otkako ste počeli šibat knjige, ovo je već treća?
- Kad napišete tri knjige, najviše vam oduši duša. Za odušivanje kredita treba se ipak bavit malo pragmatičnijim poslovima.
Nego, vaša poetika nije samo Tomina, ima tu i mrvu Smoje, a on je opet, pričao mi je sam, najviše pokupio od Gogolja, ono smijeh kroz suze, našao sam u jednoj sintagmi i duh Robija K., a ni Vedrana Rudan vam nije strana... Koga sam sve preskočio?
- Uvijek me zbune ovakva pitanja, jer ona nekako podrazumijevaju da pišem vođena nekim uzorima, što nije slučaj. Doduše, kaže se da su knjige svakog pisca zbroj svega i svih pisaca koje je on sam pročitao u životu. Ako bih ja baš morala sebe pronaći u nekim drugim autorima, onda to ne bi bio ni jedan od ovih koje ste naveli, nego jedan kojeg ste preskočili, a to je Ćićo Senjanović.
Ajme, kako sam Ćiću mogao preskočiti, ali čini mi se da je on prisutniji u jeziku nego u fabuliranju vaših raznorodnih - ima tu i bilješki, odnosno crtica, komentara, eseja, lamentacija, reportažica, biografskih pričica - tekstova. Vaš jezik je, uputite me, ja sam iz Solina, prenošenje aktualnog, kažem aktualnog jer jezik je rijeka koja teče te nije isti kao prije 30 godina, kolokvijalnog splitskog govora u književnost?
- U jeziku, ne bih ni to rekla, jer Ćićo je imao svoj poseban jezik koji ja ne bi uspjela imitirati sve da to i želim. Što se tiče fabuliranja, pa i on je komentirao sve oko sebe - od obiteljskih relacija do likova na političkoj sceni Hrvatske, od picigina do književne scene. Moj jezik, kad pišem kao Marčelina, kombinacija je splitskog govora iz osamdesetih, vlaškog, solinskog, šibenskog, ovog, onog... Moj dragi prijatelj i autor naslovnice za moju prvu knjigu, Edo Šegvić, rekao je u jednoj recenziji da je Marčelinin govor noćna mora svakog lektora. Marčelinu se ne može lektorirati jer ona ne samo da se ne drži ni jednog jezičnog pravila, nego još i izmišlja nove, svoje riječi i karikira i sebe i jezik.
Kako pišete? Zamislite li vi prvo sve u glavi pa sjednete to zapisati ili sjednete pisati pa kud vas odnese?
- U zadnjih deset godina, koliko se aktivno bavim pisanjem, možda sam deset puta prvo zamislila priču pa je onda sjela pisati. Dakle, najčešće krenem pa kud me priča sama odnese. I inače u mom pisanju ima vrlo malo predumišljaja, a što ne mora nužno biti dobro. Naime, u početku sam mislila da ja drukčije i ne znam, nego impulzivno i neplanirano. Međutim, s vremenom sam otkrila da ipak mogu, a i da trebam, ako mislim napisati nešto dublje i po mogućnosti u dužoj formi.
Ako je suditi po vašim tekstovima, imate puno prijatelja. Kako uspijevate prijateljevati s toliko ljudi?
- Prijateljstvo shvaćam jako ozbiljno. Samim tim, nemam baš toliko dobrih prijatelja koliko se možda čini. Već godinama imam krug od pet, šest ljudi koji su uvijek bili tu za mene i ja za njih. Ali istina je da imam puno znanaca i ljudi koji me čitaju i prate na društvenoj mreži. Oduvijek mi je čudno što Facebook ima nešto što se zove "lista prijatelja". Nije to lista prijatelja nego, ako ste javna osoba, pisac, glumac, novinar, slikar, to je lista ljudi koje zanima ono što radite, lista Facebook poznanika koje ja kao takve i poštujem, ali ne mogu ih nazvati svojim prijateljima.
Nađe li se među tim prijateljima netko tko posumnja da Boba iz njenih priča i Boba iz stvarnosti koju oni poznaju nisu iste osobe?
- Pravu mene znaju moji bliski, pravi prijatelji, a pravi prijatelji su oni pred kojima se može i plakati, kad dođe vrijeme plakanja. Međutim, i među ljudima koji me prate na FB recimo, a koje nikada nisam vidjela uživo, uvijek ima onih koji su tankoćutni i koji nekako znaju čitati iza "smajlića". Uostalom, ne pišem ja samo humoreske, bilo je tu dosta tekstova koji su bili sasvim suprotne atmosfere, a ljudi koji me već godinama čitaju jednako su toplo primali i takvu mene i često mi bili podrška u virtuali jednako kao i moji prijatelji u onome što zovemo stvarnim životom.