Književnik Bora Ćosić gostovao je u Beogradu na 15. Festivalu Krokodil, gdje je dao intervju za Danas.rs. Jedan od najvažnijih književnika s ovih prostora, rođen je u Zagrebu 1932. godine, od 1937. živio u Beogradu, gdje je završio gimnaziju te polazio Filozofski fakultet. Od 1992. nastanio se isprva u Rovinju, a od kraja 1990-ih u Berlinu.
U Beograd se, sada, nakratko vratio nakon 1992. godine.
Kratkim romanom Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji (1969), o beogradskoj ratnoj i poslijeratnoj zbilji, stekao je trajno priznanje kao majstor prozne forme. Knjiga je dobila i NIN-ovu nagradu, bio je među najmlađim dobitnicima. Knjiga je nastala godinu dana nakon studentskih protesta. Važno njegovu opusu imaju djela posvećena M. Krleži: eseji Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže (1983) te roman Doktor Krleža (1988), u kojem polazi od dokumentarne građe o Krležinoj biografiji i djelu, pritom oponašajući i stilizirajući Krležin prozni stil.
U intervjuu kojeg je dao za Danas.rs upitan o Beogradu odgovorio je: "ovaj grad osjećam kao svaki drugi grad u Europi i svijetu. Vidim da se dosta napreduje bez obzira na sve i to mi je drago, ima još dotrajalih fasada, ali to smo vidjeli u Zagrebu i Berlinu, dakle, to je nužno u prijelaznom razdoblju", a o Srbiji: "pratim događanja oko ovih demonstracija jer ima dosta odjeka. Čini mi se da sada postoji velika šansa da se dogodi promjena.
Na pitanje o Miroslavu Krleži kojeg mu je postavio Aleksa Ninković rekao je: "Krleža je nepobitna činjenica koja se u današnjoj Hrvatskoj nažalost minimalizira, ali bez obzira na to, njegovih pedeset-šezdeset knjiga temelj je naše kulture. E sad, zanimljivo je to da sam ja, toliko vezan uz njega, imao priliku sresti ga samo jednom. U Sarajevu 1961, prišao mi je, jer me poznavao, znao je što pišem i dosta me je dobro ocijenio, želio me obavijestiti o borbi između Vladana Desnice i Gustava Krkleca.
Jedna od dobitnica Ninove nagrade je Dubravka Ugrešić: "Jako sam brzo ostario, ni sam nisam znao kako sam došao do devedesetih, pa sam sve mlađe smatrao svojom djecom, a Dubravka je bila moja književna kćer, kao što je Irena Vrkljan bila moja književna. sestra. Bili smo mala obitelj, malo nas je bilo".
Jedna od tema ovogodišnjeg Festivala je zajednički jezik: "Ja uopće ne ulazim u političko-lingvističke rasprave i dileme, moj jezik je srpsko-hrvatski, ali ne na rigidan način. Jednostavno pišem na srpskoj ekavici s puno hrvatskih riječi koje ostavljam na ijekavici, ne mogu napisati povest nego povijest, ne mogu napisati ni dete, jer mi se čini da to dijete nema noge u srpskom jeziku., pa pišem dijete. Ujedinjujem te stvari".