KALENDARSKE PRIČE

Brecht je bio nečuveno inteligentan, što je osobina koju nemaju svi pjesnici. Nacisti su mu palili knjige, a omiljen nije bio ni u Americi

Bertol Brecht

 -/Akg-images/Profimedia/-/Akg-images/Profimedia
Brecht uvijek, pričao o povijesnim ličnostima ili izmišljao likove, uspijeva biti bockav, provokativan. Knjigu ‘Kalendarske priče‘ izdao je Disput

Život i djelo "sirotog B. B." tako je dobro rasvijetljen, kako piše Hans Magnus Enzensberger, da danas znamo kako se radi o nekome kome se trebalo diviti i izbjegavati ga. "Uništio je sve svoje učenike i obožavatelje." Enzensberger kaže da je Brecht bio kao Goethe, i da je već kao gimnazijalac znao da posjeduje sposobnost postati klasikom. "Bio je nečuveno inteligentan, što je osobina koju nemaju svi pjesnici." Hans Magnus dodaje, ne bez zajedljivosti (i ne netočno): "Kao što je poznato, u poeziji se i bez nje može stvoriti veoma značajna lirika."

Roland Barthes u tekstu "Zadaće brechtovske kritike" piše da je Brecht dokončao dvije i pol tisuće godina dugu vladavinu aristotelovskog kazališta. Katarzu izaziva posve uživljeni glumac, a publika plače jer je on uvjerljiv. Brecht je glumcu dodijelio sokratovsku ulogu primalje, on mora voditi gledatelja do točke u kojoj će ovaj shvatiti što se događa s junakom predstave, a ne da pasivno rida zbog nečijeg stradanja. Kazalište mora postati kritičko, a ne magijsko.

U pozadini ovakvog Brechtovog stava je mišljenje da su "ljudske nevolje u rukama samih ljudi, što znači da se svijetom može rukovati" (Barthes), "da se umjetnost može i mora uplitati u povijest; da se nadalje umjetnost mora danas natjecati u izvršenju istih zadaća sa znanošću s kojom je solidarna…" Brecht je smatrao da ne postoji bit vječne umjetnosti, nego da svako vrijeme "mora izumiti umjetnost koja će mu pomoći da što bolje porodi vlastito izbavljenje…"

image

Bertolt Brecht

Disput/

"Kalendarske priče" Brecht je priredio 1948. a objavio naredne godine, radi se o osam priča i osam pjesama za koje priređivač Jan Knopf tvrdi da odudaraju od ostatka Brechtova opusa, s čime se moguće složiti i proturječiti mu. Pjesma "Budina prispodoba o kući u plamenu" idealna je za zauzimanje oba ova stava istovremeno. Pjesma prikazuje jedan razgovor Gautame Bude i učenika. Posljednje zanima kako izgleda nirvana, žele da im je Buda opiše, da vide ide im li se iz samsare u to navodno prosvijetljeno stanje. Buda im kaže da na njihovo pitanje nema odgovora. Kada ovi odu, preostalima Buda kaže: "Nedavno vidjeh jednu kuću. Gorjela je. Krov je/Lizao plamen. Priđoh i opazih/Da je u njoj još ljudi. Stadoh na vrata i doviknuh im da/Krov gori, potičući ih dakle da/Brzo izađu. No tim se ljudima,/Po svemu sudeći, nije žurilo. Jedan me upitao/Obrva već oprljenih vrelinom/Kako je vani, kiši li/Puše li jako, ima li ondje druga kuća/I još ponešto tomu slično. Izađoh/Bez odgovora. Ovi, pomislih,/Moraju izgorjeti da bi prestali pitati. Zaista, prijatelji,/Kome tlo pod nogama još ne gori toliko da bi ga radije/Zamijenio bilo kojim drugim nego ostao ondje, tome/Nemam što reći."

Ovo je Brecht u esencijalnom izdanju, isti onaj kojem su nacisti spaljivali knjige i koji je bio jednako nepodoban (očekivano) i u Americi. Nije bilo njegove zemlje, iako je veći dio života mislio da je to SSSR. Rođen je 1898., a umro je 1956.

Kao utjehu svim piscima vrijedno je navesti da se nije nadobivao nagrada, iako je bio svjetski poznat. A priče iz ove knjige mogle bi svakom čitatelju objasniti zašto je tome tako: Brecht uvijek, pričao o povijesno poznatim ličnostima, ili izmišljao likove, uspijeva biti bockav, provokativan, čak i kada poseže za prastarim biblijskim motivima, on nekako sačuva svježinu. Čitatelj osjeti onu inteligenciju iza riječi, o kojoj piše Enzensberger. Brecht je bio opak tip, on nije pisao književnost za razonodu, nego za probuđivanje, za njega je ovaj svijet bio u plamenu i žudio je za rekonstrukcijom, temeljnom.

Velikani koji su junaci njegovih priča su Francis Bacon, Cezar, Sokrat, Buda, Lao-tzu i Giordano Bruno, a svakog od njih uspijeva prikazati iz dosad neviđenog ugla. Buda napušta svoje učenje o trpnji, Cezar, kao najmoćniji čovjek svijeta, baza palačom i gradom kao netko koga više nitko ne primjećuje, iako ga već sutra kane ubiti i dobro znaju tko je, ali je od njega otpala sva golema moć, a Brunine filozofske kvalitete prikazuju se kroz brigu o isplati duga za sašiveni kaput. Brechtova rečenica nema ni riječ viška, on tako vješto ekonomizira da se moguće sjetiti samo riječi Keitha Richardsa, koji je rekao kako dobar gitarista gleda što bi izbacio iz svirke, a ne kako bi okitio pjesmu. Ova njegova strategija posebno je uvjerljiva na malim prostorima pripovijetki ili novela – on sam je neke od ovdje objavljenih tekstova okrstio u novele – kada ni manje vješt pisac od njega nema priliku za promašaj. Možda sve priče nisu jednake snage, što ne čudi s obzirom na superstarove koji nose neke od njih, a poezija je tipično brechtovski programatska, ona nije tu da uljuljkuje, nego opali ćušku, prene iz popodnevnog drijemeža.

Prijevod Damjana Lalovića, odnosno hrvatski na kojem Brecht progovara, čist je kao misao ovog protorevolucionara i užitak je već sam po sebi. Imate dojam da su se srele dvije odmjerenosti.

Pogovor priređivača Jana Knopfa informativan je i daje uvid u genezu nastanka djela, kao i moguće utjecaje, najviše Johanna Petera Hebela i ukazujući na "narodni" štih i visoku razumljivost priča, čime je Brecht očito kanio prodrijeti do što je moguće šire publike. Možda bi se ovome mogao dodati još samo Lav Tolstoj i njegove "Priče iz nove azbuke", gdje također genij svira narodu na harmonici.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. prosinac 2022 03:11