PIŠE IGOR MANDIĆ
Igor Mandić
Igor Mandić

Brrrr... prošli su me trnci: je li moguće da se naš pisac ojunačio iskušati u tako teškom žanru?

U razvučenom pripovijedanju Mlakić kazuje toliko strašnoga da bi svaka priča mogla biti romanom, samo da nije ovoliko alegorije!
Igor Mandić
 Goran Mehkek/Cropix
Objavljeno: 21. studeni 2020. 19:45

"O zlatu, ljudima i psima - triptih"

Josip Mlakić

Fraktura

2020. godina

Predvidjeti je veoma teško, posebno - budućnost! Ova nekad oštroumna doskočica, kojoj se autorstvo pripisuje mnogima, danas je tek otrcana pošalica, kojom se također mnogi hvastaju. Ne treba biti suviše dovitljiv, pa da teškoću predviđanja budućnosti ne prepoznamo u našoj banalnoj svakidašnjici, recimo u meteorološkoj prognozi u masovnim medijima (TV!), te u predizbornim obećanjima naših političara!

Srećom, njihova proricanja, koja se - u pravilu - ne ispunjavaju "sama od sebe", ne nanose nam preveliku štetu, ako smo dovoljno bedasti da im povjerujemo (možemo, eventualno pokisnuti očekujući lijepo vrijeme ili pak možemo glasovati za budućega političkoga gubitnika... pa što onda?). Ali, kako smo ovdje na literarnom poprištu, na kojemu se već tisućljećima (još od "Države", grčkog filozofa Platona, 427. - 347. pr. n. e.) na mali milijun načina pokušava predvidjeti što bi se moglo (trebalo, hoće li, neće li?) dogoditi u bližoj ili daljnjoj budućnosti, bilo nekog pojedinog, izoliranog društva, zajednice, bilo na svjetskom, univerzalnom, "globalnom" planu, to je moju malenkost uzbudilo saznanjem, da se u hrvatskoj tekstualnosti pojavilo djelo, u kojemu se tematizira - budućnost i to točno određeno, baš 2084. g.!

Brrrr... prošli su me trnci, našušurile su mi se penzionerske vlasi: ma, je li moguće da se neki naš pisac ojunačio iskušati se u jednom tako ozbiljnom teškom žanru? Hrvatska proza kronično oskudijeva u bilo kojem formatu toga žanra; bilo ZF iliti SF, science fiction), dakle kao predviđanje tehnološke budućnosti (što bi bila teologija za inženjere), što nazivamo "eutopijom" iliti "dobrom" utopijom, a kao kontrast tu je "distopija", uobičajenije kao anti-utopija.

Naši pisci ili nisu imali što predvidjeti (ni čemu) ili im je tupa stvarnost bila dovoljna: možda je sva naša futurologijska "literatura" jednom postojala, pa iščezla s višedesetljetnim (čak stoljetnim) obećanjima "bolje budućnosti", u Programu SKJ! No, kao pravo, zapravo jedino vrijedno (čak u svjetskim razmjerima) SF/Znan-fan djelo u hrvatskoj tekstualnosti stoji knjiga "Na Pacifiku god. 2255.", Milana pl. Šufflaya (1879. - 1931.), najprije u nastavcima objavljivana u zagrebačkom "Obzoru" 1924., pa dugo zanemarenom zaboravljenom, do oknjiženja tek 1998. g. (ur. N. Mihaljević; izd. "Prosvjeta", Zagreb.).

Prava je šteta što je poradi takvih nesretnih, slučajnih okolnosti nije na vrijeme mogao upoznati jedan autoritativni Bernard Cazes (fran. Esejist/filozof; 1927. - 22. XI. 2013.), koji je u svojoj "Povijesti budućnosti - Likovi budućnosti od Svetog Augustina do XXI stoljeća"; orig. Izd. Paris, 1986. hrv. prev. Divina Marion; izd. "A. Cesarec" Zagreb, 1992.) zaista obuhvativo onaj mali milijun vrsta, mogućnosti (pod)žanrova svekolikih predviđanja, kako sam napomenuo, od Platona do Marxa/Engelsa.

A, što se može: Šufflayev kongenijalni "metagenetički roman" spominjali su, doduše, knjiž. stručnjaci (kritičari, povjesničari, od J. Bajza, do J. Horvata... ali to je ostajalo po strani, da bi se neka mala graja u našem književnom vrapčinjaku začula tek nakon zakašnjele, ali itekako dobrodošla oknjiženja 1998. godine); usput rečeno, u ovoj je graji sudjelovao i glasić moje malenkosti, s euforičnim prikazom Šufflayeve knjige ("Vjesnik", 4. XII. 1998.)!?

Ispričavam se na ovom skicoznom uvodu, ali bio sam naprosto primoran nekako smiriti svoju radosnu tremu kad je najavljeno da se rodilo djelo situirano u 2084. godinu: pa, svaka čast da imamo pisca koji želi/zna/umije/hoće/mora, toliko protežno unaprijed misliti/pisati.

Ako je tekstualno odvijanje pričanje "O zlatu, ljudima i psima" doslovno precizirano godinom 2084. (već na str. 16), onda je to u odnosu na sadašnjicu 64 godina PLUS. A, meni je zapelo za oko da je Josip Mlakić rođen 1964. g. (u Bugojnu, a da živi u Gornjem Vakufu), pa sam se zapitao je li to brojčana koincidencija tek slučajna ili autor na nešto aludira? Moguće ovo potonje, jer su svi predskazivači pomalo cinični: baš ih briga za istinitost njihovih predviđanja, kad ionako neće doživjeti da ih itko propitkuje "kako su to pogodili?" ili zadirkuje "pa, baš ste bezvezno promašili!"

Pa, da čitam kao bilo koji naivni čitatelj kojemu u ruku dopadne ovo djelo "ponajboljeg suvremenog pisca naših prostora" (cit. Sa omota knjige; e, kolega, baš smo oprezni, kakvi "naši prostori", jel' regija, jel' Zap. Balkan, jel' ex YU, što je u redu to ograđivanje, kad je J. Mlakić već ionako prihvaćen /udomaćen/hvaljen/nagrađivan kao hrvatski pisac!?). No, kakav EPP da je "ponajbolji", ne zasljepljuje me da se pitam što bi to bio njegov "triptih"? Roman nije sigurno, jer ne udovoljava uobičajenim formalno-sadržajnim odrednicama te prozne vrste.

Riječ je o tri priče, kojima srodnost utemeljuje tek geografsko okruženje, kroz koje se provlače, ni s čim drugim povezani likovi. Bilježi se, dalje, da taj njegov svijet "obuhvaća prostor današnje Bosne i Hercegovine u toj budućnosti" (misli se na 2084. g), što mi je kao naivnom čitatelju bilo uputno, a da se snađem u tim bosanskim pričama najviše mi je pomogla kritika ove knjige iz pera Miljenka Jergovića ("Mlakićeva Bosna u 2084.: neće biti ništa što već nije bilo", u BEST BOOK magazinu; prilogu tjednika "Express"; 6. XI. o. g.).

Namjerno sam se ovako razoružao predznanjem, kako bih upozorio na opasnost super-specijalizacije, koja prijeti kritičkome pismu: npr. ako intimno ne poznaje tematsko područje kojim se neko djelo bavi, onda je kritičar automatski diskvalificiran, pa još bolje (ili i-gore?) o djelima spisateljica ne bi se smjeli oglašavati muškarci ("jer oni ne razumiju..."), a to bi onda vrijedilo i obrnuto (naime da kritičarke ne bi mogle ocjenjivati djela muških kolega)... ili još, npr. o djelu neke regionalne tematike smjeli bi pisati samo oni kritičari koji potječu iz te regije!!?? Zaključno; doći ćemo do propisa/zahtjeva, da svaki pisac ima svog kritičara (koji će ga, dakako, hvaliti i proglašavati "ponajboljim"), što nije toliko nemoguće koliko se čini (već se događalo)...

No, kao čitatelju/kritičaru nije dužnost prepričavati sadržaj, u ovom slučaju, svake od tri priče u Mlakićevu "triptihu", već moram pokušati nekako razumjeti što hoće reći (osnovnoškolsko pitanje), smještajući ih u 2084. godinu. Mlekić u budućnost ne projicira svoju nadu (to bi onda bila "utopija"), ali ne pojačava ni bojazni koje već ima (to bi onda bila "kontrautopija"), već - anticipira sadašnjost. Čini se kontradiktornim, ali nije, ako se ispomognem razmišljanjem Karla Jaspersa (1883. - 1969.), njemačkog filozofa i psihijatra, iz njegove "Duhovne situacije vremena" (org. Izd. 1978.; hrv. prev. Vera Čičin-Šain; MH. Zagreb, 1998.) u kojoj kaže, na jednom mjestu, "da se prognoza smisleno odnosi na sadašnju situaciju.

Ne lebdi ona u praznu prostoru, vezana za nekog motritelja izvan vremena. Najpresudnije predviđanje uspijeva dobiti onaj koji najdubljim sudjelovanjem u sadašnjosti posjeduje znanje iz vlastita života..." Nemajući, dakle, pretenzije, da "svoju" 2084. g. uspoređuje iliti dovodi u isti "distopijski" rang, kao što je nepremašiva "1984" G. Orwella (1903. - 1950.), kao "pisac naših prostora" Mlakić se zadovoljava škrtom anticipacijom sadašnjosti, jer ako budućnost postoji, ona je - već sada! U razvučenom pripovijedanju, odbacujući bogatstvo/obilje riječi, Mlakić kazuje toliko strašnoga da bi svaka priča mogla biti romanom, samo da nije ovoliko alegorije! 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2020 19:46