Igora Mandića upoznao sam davno, prije više od 35 godina, posredstvom tv-ekrana. Otac moj pokojni, Marijan, inženjer i vic-maher, bijaše skroman čovjek, ironičan prema autoritetima. Osobito ako su glasni.
Brundalo je nedjeljno poslijepodne u našem osunčanom, novom trosobnom stanu, ručak, gosti, nekoliko parova, sve ljudi u ranim četrdesetima ili kasnim tridesetima, nekoliko djece. Televizor je titrao utišan, kucalo se čašama, zveketao beštek, mljackali su baritoni, dizali se soprani, micali brci, pušilo se i pilo, jelo i prepričavalo. Zanimali su me donekle odrasli, ali radije bih sad na ulicu, u kvart, gdje smo se tek doselili i gdje me zanima jedna Silvija…
“Igor je genijalac”
Otac moj, koji nikad nije rutinski posezao za tv-narkozom, nego radije za knjigom, sad je,...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....