LITERAT EUROPSKOG FORMATA

ČETIRI CRNE KNJIGE IGORA MANDIĆA Tomislav Čadež napisao je esej u povodu 80. rođendana velikog pisca, novinara, polemičara...

Zagreb, 171117.
Pisac Igor Mandic, fotografiran u svom domu.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Igor Mandić

“Predsmrtni dnevnik”, objavljen 2017., dnevnik je vlastitog trajanja spram vlastite volje, on donosi, zasad, vrhunac jedne literarne pustolovine, otpočete prije više od šezdeset godina, gdje je zatvorio krug od nadobudnog gimnazijskog kritičara do literata europskog formata

Igora Mandića upoznao sam davno, prije više od 35 godina, posredstvom tv-ekrana. Otac moj pokojni, Marijan, inženjer i vic-maher, bijaše skroman čovjek, ironičan prema autoritetima. Osobito ako su glasni.

Brundalo je nedjeljno poslijepodne u našem osunčanom, novom trosobnom stanu, ručak, gosti, nekoliko parova, sve ljudi u ranim četrdesetima ili kasnim tridesetima, nekoliko djece. Televizor je titrao utišan, kucalo se čašama, zveketao beštek, mljackali su baritoni, dizali se soprani, micali brci, pušilo se i pilo, jelo i prepričavalo. Zanimali su me donekle odrasli, ali radije bih sad na ulicu, u kvart, gdje smo se tek doselili i gdje me zanima jedna Silvija

“Igor je genijalac”

Otac moj, koji nikad nije rutinski posezao za tv-narkozom, nego radije za knjigom, sad je, čujem ga, zatražio da pojačam ton. Nisam zapamtio slova od onoga što je zborio taj jedan strogi čovjek pravedničkog izraza lica, ali sam zapamtio da se za stolom razvila pro et contra prepirka o njegovu izgledu, o njegovim namjerama i o njegovim cipelama! Program je išao iz beogradskog studija, što je izazvalo stanovitu nelagodu u dijela gostiju. Moj je otac rekao: “Igor je genijalac”, pa se razgovor dalje razvodnio u svakodnevnije teme.

U to sam doba, dakako, već ozbiljno pisao pjesme (kao što ih pišem i danas), ali nisam naslutio ikakvu vezu između toga uglatog, uspravnog Dalmatinca u šminkerskom, svijetlom odijelu i vlastite tad još zbilja velike malenkosti od 14 godina.

Naknadnom bih pameću zaključio da sam tad prvi put shvatio da biti svakom-loncu-poklopac nije nemoguća sudbina. Odjednom je u mojem ranopubertetskom kaleidoskopu književnih uzora zabljesnuo jedan posve neknjiževni, očev, kojega sam tad, iskreno rečeno, doživio otprilike kao i našeg profesora fizike Krpaneca, opasnog lukavca koji bije ravnalom isključivo lijenčine i glupane koji se ne trude.

Porastao mi je u očima taj Dalmoš, učinio se povjerljivom, važnom pojavom, kad sam ugledao, prvo njegove male portrete fotografske, potom i masno štampano ime i prezime te dugačke stupce teksta u Erotici, Startu i beogradskom dvotjedniku Duga. Tim me tiskovinama dakako nisu privukli tekstovi, barem ne Mandićevi, i nismo mi klinci te zamamne svežnjeve kupovali na kiosku, nego smo ih iskopavali među starim papirom, u podrumima, a često bismo ih preuzimali kao svojevrstan mamac od starih kvartovskih pervertita i pijanaca.

Tako sam doznao, stručno objašnjeno, razliku između pornografije i erotike. Pornografski čin, dakle, sadrži prizor koitusa začinjen ejakulacijom. Nema li nje, nema pornografije. U današnjem svijetu vjerojatno bi čovjek nagrabusio s takvom macho-definicijom, ali eto ja se i danas držim Igora Mandića.

Prva Mandićeva knjiga koju sam pročitao jest “Šok sadašnjosti”. Bijaše to sljedeće, 1984. godine, pošto sam pročitao opširan esej “Šok budućnosti” američkog futurologa Alvina Tofflera, koju je 1975. objavio nakladnik Otokar Keršovani. Mandićeva knjiga očita je parafraza, objavljena 1979., pa me zato bila privukla u karlovačkoj Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić”.

U njoj je Mandić objavio sustavan, opširan esej kojim plete sliku dolaska novoga doba, doba slike i elektronski posredovanih informacija, a koje će eto krstiti kao Teslinu galaksiju. Taj vješto skovan, rekao bih, termin, parafraza je uspjela slavna McLuhanova termina Gutenbergova galaksija, za doba prevlasti knjige, kojem se približio kraj. Opremljen znanjem antičke stilistike, a novinarski dovitljiv, svjež, Mandić me tad dakle više živcirao nego li privlačio. Možda mi je bio odviše kompliciran njegov često oklijevajući rečenični tijek.

Proces koji nema kraj

Godine su prolazile, gimnazija završena, fakultet dobro napreduje, pošao u rat, izgubio oca te se stao osvrtati u vorteksu novinarskog poziva, jedino mladošću zaštićen od katastrofe. Za oca mi je bilo drago što sam prije njegove smrti, 1995., dospio do toga da spiker jednom tjedno čita moje kritike na Trećem programu Hrvatskog radija. On je mnogo prije mene shvatio da sam, zapravo, pošao putem kojim je pošao i Igor Mandić.

Danas shvaćam što je mojega oca, inženjera, automobilista, šahista, privuklo tom čovjeku, isto što danas privlači i mene: sustavan osjećaj za mjeru, profesorska disciplina i humor kao nadoknada za rad. I jedan i drugi odrasli su u od komunista razvlaštenoj obitelji, alergični na nerad i na površnost, duhoviti i fizički spretni.

Pročitao sam, dakle, gotovo sve Mandićeve knjige, nikad neću dovršiti taj proces, a što ga dulje čitam, to mi bistrije postaje da je o njemu još za života stvoren jedan nesretan, malograđanski mit - da je po svaku cijenu pisao kontra.

U jednoj beznadno usmenoj kulturi Igor Mandić je narodu isporučio četrdesetak knjiga, a čak i s minimalnim odmakom promatrane, one upravo obiluju blagim procjenama suvremenika i njihovih djela, pjesama, priča, studija, romana, slika, filmova, kompozicija, stripova, predstava, članaka, odjeće, navika, a dokazano je napismeno da je inat udarao jedino političkim moćnicima, stvarnim, i onima među piscima, kompozitorima, novinarima.

Njegove procjene književnih poletaraca pokazale su se odreda proročanskim i točnim: sve što je prije četrdeset ili pedeset godina napisao o Danijelu Dragojeviću, Vjeranu Zuppi, Josipu Severu, Slobodanu Novaku, Zajčevim operama, hrvatskim kompozitorima, Krležinim “Zastavama”, Danilu Kišu, domaćem nazdravičarskom mentalitetu, korupciji, mediokritetstvu, gluposti, stoji i danas.

Premda sam dakle, posredstvom oca, emotivno vezan za njegovu figuru, jer on bi bio ushićen da je doživio kako me Igor Mandić javno podupire u jednoj sad već zaboravljenoj, razjarenoj, orkestriranoj polemici, i premda mi pisanje o njemu intimno znači više nego li o bilo kojem suvremeniku, njegovoj me ličnosti nije privukla ikakva njegova privatnost.

On je gurman, ispičutura, bonvivan, ekstrovert, južnjak, agresivno prezentan, programiran, prozaik, cinik, a ja sam asket, jedem kad moram, i pijem kad moram, pojavljujem se kad moram, pjesnik sam, nesustavan i jedino što nam je zajedničko jest da svaki tjedan napišem više tekstova i tako više desetljeća.

Nitko se na našoj novinarskoj i akademskoj sceni ne može mjeriti s produktivnošću, temeljitošću i raznovrsnošću Igora Mandića, a njegov trijezan pogled na našu kulturnu i političku proizvodnju do danas nije nimalo izblijedio.

Igora Mandića bih kao knjigofil najefektnije predstavio kao slavna modnog kreatora. Naime, kao što i najboljim kreatorima najbolje pristaje crna odjeća, tako i najboljim piscima najbolje pristaju crne knjige.

Četiri su takve u njegovu opusu.

Prva jest objavljena 1970., u nakladi zagrebačke Mladosti, urednika Ota Šolca, u likovnoj opremi Julija Knifera, s efektnim meandrom na naslovnici. U njoj je sabran jedan mladenački eruptivan a opet vrlo discipliniran omnipotentan kritičarski rad, pregled petogodišnje cjelokupne produkcije domaće, prozne, lirske i kritičke. Naslov “Uz dlaku” jest uspjela reklama, a sadržaj odmjereno optimističan. Poput kakvog djela mladog Krleže, uz predgovor jest najavljeno tiskanje još pet njegovih knjiga. I većinu je zbilja objavio pod najavljenim naslovima, prije ili poslije.

Druga je ključna Mandićeva crna knjiga, Monografija “Arsen”, koju je zagrebačko Znanje objavilo 1983., u izvrsnoj tipografiji i cijeloj likovnoj opremi Mirka Ilića. U toj zbilja temeljito napravljenoj monografiji, ilustriranoj mnoštvom dragocjenih fotografija, indeksima, bio-bibliografskim podacima, diskografijom, izborom pjesama, jezgro čini eruditski esej od pedeset kartica Mandićev o povijesti šansone i njezinim korijenima, sve od antike do evo poslije Avnoja, sve da bi u nju smjestio pjesnika i rapsoda šibenskog, kao pojavu evropski značajnu. Taj esej jedini je sustavan rad o povijesti šansone na hrvatskome jeziku.

Napad trolova

Treća je dizajnerska Mandićeva knjiga “Notes”, zbirka novinskih kolumni objavljena 2007. u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu, urednice Jelene Hekman, a koja jest bila pristigla iz ozbiljne prošlosti. U njoj se sabraše nekad senzacionalno čitani Mandićevi zapisi o takozvanoj svakodnevici što su izlazili u najčitanijem izdanju novina u tadašnjoj Republici Hrvatskoj, Vjesniku u srijedu, od 1968. do 1972.

Uz njih su tiskana i pisma čitatelja, koja nemilosrdno nalikuju na glupost i zloću današnjih internetskih trolova, čija golema energija Mandića i njegovu suprugu Slavicu nije štedjela ni kad su izgubili dijete. Takve pokore u nas su pošteđeni čak i najgori zločinci i najkradljiviji političari, jedino Mandić nije bio.

Četvrta je crna knjiga “Predsmrtni dnevnik”, objavljena 2017. u nakladi zagrebačkog V.B.Z.-a, uredio ju je Drago Glamuzina, a donosi, zasad, vrhunac bestidnog pisanja u karijeri jednog žilavog i pravednog starca, čiji sam osamdeseti rođendan pokušao pribilježiti ovim člančićem.

U tome dnevniku vlastitoga trajanja spram vlastite volje, on donosi, zasad, vrhunac jedne literarne pustolovine, otpočete prije više od šezdeset godina, gdje je zatvorio krug od nadobudnog gimnazijskog kritičara do literata europskog formata, koji svojim razgolićivanjem tekstom kao da pripada generaciji mojoj, jer piše dakle pomno i detaljno bestidno upravo onako kako piše Karl Ove Knausgaard u sagi “Moja borba” ili Miljenko Jergović u svojim veleromanima “Rod” i “Selidba”… Desetljećima se kloneći literature, na koncu je osvanuo kao čisti - literat. Ozbiljan a duhovit na crnohumorni način koji bi i mojega oca oduševio.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo