Koliko ljubitelja domaće knjige uopće znade za Ivana Trnskog (1819 - 1910), pjesničkog barda XIX. stoljeća, koji se početkom XX. smatrao jednim od najvećih hrvatskih pisaca, ako već ne najvećim.
Povod tom pitanju je izlazak njegovih “Izabranih djela” u biblioteci “Stoljeća hrvatske književnosti”, koju je priredila Katica Čorkalo Jemrić. “Popijevke mu i milosnice mladjenke” (1881), baš kao i “Krijesnice” (1882), njegove su najpopularnije zbirke pjesama.
Jedna među popevkama, ipak, najduže ostaje u uhu, tako reći svakome, zato što se smatra “čisto” narodnom. To je “Čekajuća draga - po narodnom napjevu”, stihovi koje poznaje svatko tko se veselio pjevajući: “Oj, jesenske duge noći,/ Reko dragi da će doći. // Il mu doći il ne doći,/ Čekat ću ga do po noći”.
Pisao je Trnski putopise, jezikoslovne oglede i pripovijesti, no svakako su mu najprivlačniji - epovi. U njima ima manje programatske čežnje, za razliku od rimovanih katrena koje je posvetio banu Jelačiću ili bratinstvu Srba i Hrvata. Na stranu “Nikola Zrinjski ili Sigetsko junakovanje”, riječ je o epu “Zvekan opet na svijetu” (1843).
Zvekan je, zapravo, prvi antijunak “ilirske” književnosti. Epigraf ga opisuje kako “cijele nedjelje dana u Zagrebu (se) bavi, kod gospoja i djevojaka vizite pravi, po krčmah se skita, na zloće se rita, kako u petak ne hvali post, nego djevojačke medne usne i kako ponajpotla u subotu na čitanje jedne balade od ushićenja ljusne”.