Slika Mediterana odavno nije idilična. Sjeverna obala zaostaje za kontinentalnom Europom, južna za sjevernom. Cjelina našega mora suočava se s teškoćama i na sjeveru i na jugu. Ponekad možda griješimo kad gledamo kao cjelinu prostore koje razdiru sporovi i dijele nesporazumi.
Na južnim obalama Mediterana pali su jedan za drugim, po takozvanom “efektu domina”, režimi kojima su, nakon kolonijalizma što ih je obilježio, vladali tirani i oligarhije. Mlađa generacija, koja je stekla novu izobrazbu i širu informaciju zahvaljujući, uz ostalo, internetskim tehnologijama, nastoji odbaciti stare i neprimjerene prakse kakve su opteretile arapski svijet od Tunisa, Maroka i Alžira, do Egipta i Male Azije.
Dobar dio sjeverne mediteranske obale doživljava istodobno vlastite i svjetske krize na prostoru između Grčke koju su zadesile višestruke katastrofe, i Portugala koji se našao na rubu događaja.
Europska Unija dugo nije brinula o Mediteranu. Europa je zanemarivala “kolijevku Europe” . Objašnjenja koja su nudili njezini predstavnici nisu mogla uvjeriti one kojima su namijenjena. U njih najčešće nisu vjerovali ni oni koji su ih iznosili. Težnje kontinenta rijetko su se podudarile s očekivanjima obale.
U raznim mediteranskim zemljama primorje trpi od vlastita zaleđa. Odluke sudbonosne za naše more donosile su se često izvan njega, bez njega. To je rađalo nepovjerenje i poticalo nezadovoljstvo. Ono ni nama u Hrvatskoj nije strano. Nije bilo ni u Jugoslaviji.
Mediteran je dugo izostajao u izvješćima koja su bilježila pozitivne pothvate epohe i svijeta. Često je bio prisutniji u kronikama terorizma i nasilja. Nespokojstvo se uvuklo u povijest Mediterana - u samo shvaćanje njegove povijesti. Unatoč tome, misao Juga budila se - i još se mjestimice i povremeno budi - u mediteranskim zaljevima, buni se u lukama, prosvjeduje na pjacama. Svjedoci smo sporadičnih nastojanja da se postojeće stanje napokon promijeni. Nisu slučajno nastali prijedlozi upisani u razne povelje i uvršteni u međunarodne programe: atenska, marsejska i đenoveška konvencija, “Plan akcije za Mediteran” (PAM) te napose “Plavi plan” (Plan bleu), donesen u Sofiji - Antipolisu kraj Nice s projektom razvoja do “horizonta 2025. godine”.
Poticajni i nostalgični sporazumi podržani su i potpisani svojedobno i u Napulju, na Malti, u Tunisu, Splitu, Palma de Mallorci - ali su u većini slučajeva ostali pukim slovom na papiru.
Posebno je značenje imala Konferencija održana u Barceloni 1995. godine, dugo pripremana i željno očekivana. Predviđala je, uza sve ostalo, stvaranje “slobodne zone razmjene”. Takvi su pokušaji u većini slučajeva završavali neslavno.
Nakon “dogovora” u Oslu (1992), izgledalo je da se stanje na Bliskom istoku bliži pozitivnom ishodu, napose odnos Izrael - Palestina, teška rana ne samo Mediterana. Smatralo se da bi ti dogovori mogli ublažiti napetost na prostoru širem od mediteranskih obala.
Takva se očekivanja nisu obistinila. Postali smo ponovno - u još većoj mjeri - svjedocima ratnih, političkih i vjerskih sukoba, starih i novih oblika terorizma, rasizma, nacionalizma, antisemitizma - negiranja prava Izraelu na opstanak i Palestincima na povratak. Zavodljive i dobronamjerne najave “kooperacije”, “partnerstva”, “susjedstva”, “razmjene”, “solidarnosti” itd. nisu dale ploda (ta se terminologija rabila prije tridesetak godina). Prilikom obilježavanja desetogodišnjice “barcelonskoga procesa”, nijedan čelnik arapskoga svijeta nije se pojavio na sastanku. Smatrali su se izigranim. To se često događa, ne samo na Mediteranu.
Razmjena Europske Unije s mediteranskim bazenom svođena je najčešće na naftu i plin, ponekad na banane ili nešto slično. Tržišta u Srednjoj i Istočnoj Europi izgledaju zanimljivijim ulagačima nego ona uz pustinju, kraj islamskih bogomolja. Države na afričkoj obali dobivale su s vremena na vrijeme simboličnu pomoć kao “zemlje u razvoju”.
Neke od njih ne prihvaćaju “mediteranstvo” kakvo im se ponekad nudilo: drže da se iza njega kriju ambicije neokolonijalizma. Razne predrasude ne dopuštaju da se ostaci prošlosti, njezina lošijega dijela, prevladaju. Mediteran je stekao veću važnost na mapama koje razastiru vojni stratezi nego u prijedlozima ekonomskoga razvoja.
Prije događaja koji su potresli južnu mediteransku obalu, “globalizacija” je često izostavljala golema područja na afričkom kontinentu.
Počela se, međutim, širiti i od Istoka prema Zapadu, kopnenom i morskom stranom, prolazeći ne samo kroz Suez. Iza te “nove globalizacije” stoje u posljednje vrijeme zemlje čije se stanovništvo broji u milijardama: Indija i posebno Kina, obje spremne i odlučne. Dugo su i same bile podčinjene, ne žele ovisiti. I Rusija im je u ponečemu sklona. Povijesna se karta svijeta promijenila i dalje se mijenja pred našim očima. Mnogi ne nalaze na njoj mjesto koje drže da im pripada. Mediteran je staro more, povijesno i mitsko, koje je obilježilo razvoj čovječanstva. Danas više nije toliko važno - ajme! - koliko je nekad bilo ili moglo biti.
Različite se ideje javljaju i iščezavaju u vezi s tim: na jednoj strani mogli smo pratiti projekt “Savez civilizacija”, kakav su predlagali prije desetak godina španjolski predsjednik i njegovi suradnici; na drugoj “sukob civilizacija”, o kojem su pisali stanoviti teoretičari ili vojni savjetnici.
“Savezi” te vrste ponekad naliče na utopiju - ali ne bi trebalo pritom zaboraviti da postoje i djelatne, produktivne utopije. “Sukob” pak nije - ne mora biti - neizbježan i okrutan. Ne sukobljavaju se zapravo istinske kulture, nego ideologije koje nastupaju pod njihovim imenom ili u njihovu ruhu.
U takvu je okružju iznijet na početku novoga milenija prijedlog francuskoga predsjednika Sarkozyja da se osnuje “Mediteranska unija”. Kontinentalna Europa, napose Njemačka i njezina predsjednica, dočekali su ga s očitom rezervom: zar treba, uz postojeću Europsku Uniju, “stvarati još jednu”? Korigiran je i sam naziv prijedloga: “Mediteranska unija” prekrštena je u “Uniju za Mediteran”. Ni to nije pomoglo. Neki su u tome vidjeli izliku da se Turska (s otvorenim vratima prema zemljama zapadne Azije) ne primi u Europsku Uniju za koju se tada kandidirala, koja je danas ne zanima.
Drugi su u tome prepoznali želju da Francuska zauzme glavno mjesto u mediteranskoj politici Europe, za što se nije pripremila. Ni neke od mediteranskih zemalja nisu bile time oduševljene. Očito je da neće biti lako ostvariti zajedničke pristupe i mjerila zemalja s demokratskim tradicijama i onih koje se tek oslobađaju totalitarnih stega.
Još ne znamo hoće li predvoditelji arapskih zemalja, nakon pada režima koji su ih tlačili, pristati sjesti za isti stol s predstavnicima Izraela.
Uz brojna aktualna pitanja, javljaju se i ona koja je prošlost ostavila za sobom. Mediteran je odavno kasnio za modernitetom. Domovina mita rađala je mitologije. Baštinica historije prepuštala se historicizmu.
Postojbina tragedije teško je odolijevala tragičnim iskušenjima s kojima se suočila. Kolijevka mudrosti nije imala povjerenja u vlastite mudrace, koje je nerijetko odbacivala ili ponižavala. Staro središte svijeta gajilo je, ponekad s razlogom, nepovjerenje prema Novome svijetu.
Nelagodno je ponavljati nevolje od kojih trpi naše more mediteransko. Ne koristi ni prešućivati ih, barem neke od onih najvidljivijih: zagađeno priobalje, naružen okoliš, nedostatak reda, slabost organizacije, divlja gradnja, korupcija i potkupljivost u prenesenom i doslovnom značenju, pomaci i selidbe iz zaleđa na obalu, s obale što dalje od zaleđa.
U golemom mediteranskom amfiteatru predugo se izvodio isti ili sličan repertoar - riječi i geste na širokoj društvenoj pozornici postaju najprije poznate, zatim banalne. Obrasci retorike, dijalektike, politike, nastali na našem moru, dugo su služili i potrošili se u manjoj ili većoj mjeri.
Odnosi središta i periferije, simetrije i asimetrije poprimali su ponekad protuslovna značenja. Euklidska geometrija odavno nam nije dovoljna. Uoči svake nove plovidbe nužno je provjeriti, ne samo spremnost posade, nego i valjanost opreme.
Mediteran očekuje odgovore i na neka od pitanja koja se sam ne usuđuje postaviti.