'EEG'

DAŠA DRNDIĆ ZA JUTARNJI O NOVOM ROMANU 'Prošlost ne ubija ako se naučimo s njome nositi'

Rijeka, 280516. Dasa Drndic, knjizevnica iz Rijeke snimljena u svom stanu na adresi Belik kamik br. 2.
Foto: Marko Gracin / Novi list / CROPIX
Marko Gracin / CROPIX

Andreas Ban, tankoćutni pisac, umirovljeni psiholog, čovjek za kojega u “Belladonni” nije bilo jasno kako je i je li skončao, vratio se. U novom romanu Daše Drndić, “EEG”, govoreći o sebi, obitelji, prijateljima, prošlosti, fašizmu, ratu, Europi, ludilu, pljačkama, propadanju, (ne)pripadanju, sljepilu, starosti... Ban je poput osjetljiva dijagnostičkog stroja koji zgusnuto iscrtava EEG vremena i društva o kojemu piše.

EEG iz naslova, elektroencefalografija, medicinska je pretraga što snima aktivnost mozga, indicirana kod gadnih glavobolja, epilepsija, tumora, povreda moždanog tkiva. EEG registrira i umiranje mozga; a Drndić u romanu registrira umiranje društva mozga. “Nastupilo je vrijeme užasne manipulacije ljudima, njihovim životima, ali i njihovim umom. Gotovo je van pameti u kolikoj mjeri većina ili gubi sposobnost razmišljanja ili, naprosto, odustaje, jer tako je danas možda lakše preživjeti. Jesu li naši životi toliko ispražnjeni da u njima ono što je površno postaje bitno? Netko me je pitao gdje je granica između fikcije i stvarnosti.

Od šaha do fašizma

Današnja stvarnost je toliko neshvatljiva, toliko je apsurdna da se sama pretače u fikciju”, kaže puno prevođena, nagrađivana autorica, dobitnica dvaju Kiklopa (“Sonnenschein”, “Belladonna”), Independent nagrade za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja (“Sonnenschein”), nagrade Fran Galović, Prozarta...

Ban ovaj put priča u prvom licu, lišen vanjskog pripovjedača. “EEG” je slojevit, fragmentaran, račva se u desetine priča, uz obiteljsku sagu i portrete pojedinih likova, u njemu su utisnuti i ekstenzivni dijelovi na temu šaha, fašizma na raznim adresama, staljinizma, Latvije primjerice... Istraživala je, priča, “u hodu”. “Nisam povjesničar. Kako se koja tema o kojoj nisam imala dovoljno znanja otvarala, tako sam istraživala. To me je veselilo, tako sam i učila, a pisanje je postajalo, iako povremeno mučno, ipak radost. Ovu sam knjigu pisala relativno intenzivno oko dvije i pol godine, po osam, devet sati na dan.”

Otkuda baš Latvija, dio čije povijesti i poziciju, posebice za Drugog svjetskog rata, tumači? “Povijest Latvije tokom Drugoga svjetskog rata, o kojoj, pretpostavljam, malo znamo, po mnogim činjenicama i događajima podsjeća na povijest NDH. I Latvija je imala naci-kolaboracioniste, svoje Arajs komandose koji su, poput ustaša, predano, okrutno i zdušno provodili ideje Trećega Reicha, pa su tako, u rekordnom roku, za manje od godinu dana ‘očistili’ zemlju od ‘nepoćudnih elemenata’ - više od 80.000 ljudi po kratkom je postupku eksterminirano. Ta mi se paralela učinila zanimljivom, pogotovo jer se danas, kao i u Hrvatskoj, ‘repovi’ ideje krvi i tla vuku po latvijskoj, ali i po našoj sadašnjosti, ili, što je još gore, poput truleži zagađuju zrak. Mala Latvija, koja je tada imala više žrtava negoli jedna Francuska, postala je za takozvanu veliku povijest nekako nezanimljiva. To su ‘priče’ koje me zanimaju, priče od kojih učim, koje me navode da (se) pitam, priče o žrtvama, ali i o egzekutorima, bile one o eksploatiranim zemljama ili o takozvanim malim ljudima.”

Ispiranje mozga

Koje su opasnosti kad se društvo odrekne dijela vlastite prošlosti, kad u pokušaju agresivne intervencije u kolektivnu memoriju poruši spomenike, a potom ohrabruje interpretacije povijesti koje niječu faktografiju?

“Fascinantno je kako ljudi dopuštaju da oni na vlasti manipuliraju njihovim pamćenjem. Pamćenje i misao naša su neprikosnovena svojina, naša najvrednija prtljaga, možemo je prenositi preko svih granica, pa i onih najtvrđih. Nitko i ništa nam ih ne može oduzeti. Osim bolesti. Naravno, ako mi to ne dopustimo. Opasnost koju donosi nametanje zaborava je velika, a to se nametanje provodi po razrađenoj metodologiji onih na vlasti, a u Hrvatskoj dodatno uz pomoć Katoličke crkve: cenzura, do apsurda ponavljane laži (‘ispiranje mozga’), pobuđivanje plitkih strasti, diskurs gluhih ali rabijatnih, pri čemu su argumenti ili plitki ili nepostojeći. Dirati u prošlost na taj način, ostrašćeno, ne ostavlja prostor za propitivanje, za analizu svake prošlosti. Laž se nameće kao istina i to kao jedna, jedina bespogovorna istina. Međutim, danas je teško baš pokopati sve činjenice i, ako ih želimo tražiti, naći ćemo ih.

I u tom procesu traganja, bez poveza preko očiju, učimo nositi se s prošlošću ma koliko neugodna, odnosno pogana ona bila. Osim toga, odricati se vlastite prošlosti znači odricati se dijela sebe, kako onog dobrog, tako i onog lošeg od čega smo sazdani. Prošlost nije opasna, ona ne ubija, ako naučimo s njome se nositi. Naprotiv, taj proces suočavanja s prošlošću zapravo je ljekovit.”

Fragmentirani životi

Klasični narativni romaneskni stil osjeća prevaziđenom formom. U “EEG” se fragmentarno dotiče fragmentarnosti i kao oblika života, razmišljanja, postojanja.

“Vjerujem da je prošlo vrijeme romana sa zaokruženom fabulom i navodno zaokruženim likovima, pitanje je je li ono ikada postojalo. Naši su životi fragmentirani, mi smo fragmentirani, pa je takva forma romana prilično okoštala, da ne kažem negativno artificijelna, u krajnjoj instanci - lažna. Ne postoji jedna priča, jer i kada je ona u romanu prezentirana, opet nije sveobuhvatna, cjelovita, definitivna, nego je fragment kojem bi bilo dobro dati prostor za gibanje, za mijenjanje. Tko je od nas zaokružen? Jeste li vi zaokruženi? Jesam li ja zaokružena? Svi smo od fragmenata, razlomljeni. Ni naša pažnja i percepcija nisu linearne i stabilne. Dok pričam s vama, pored mene je kompjutor, monitor s ikonicama, mogu pogledati kroz prozor, čujem zvukove, imam fleševe, upadaju slike iz drugih priča, mojih i tuđih. Sve to mozak registrira i na neki način procesuira i negdje skladišti. Sve je fragment, život, povijest, emocije. Pitanje je koliko smo u stanju nositi se s tom sveopćom fragmentacijom, s tim, nazovi, kaosom. Je li nam to prevelik teret i, ako jest, kako ga pretvoriti u saveznika umjesto da nam bude neprijatelj. Naše živote vidim kao kaleidoskop, kao razbijenu sliku u kojoj se permanentno smjenjuje na tisuće manjih sličica.”

 

 

 

 

Izdvajamo