Globalno dobro znana turska autorica - piše knjige, novinske članke i političke komentare - Ece Temelkuran, za sebe kaže da je “plod straha”, ne bi bila začeta da joj majka, politička zatočenica u turskom kazamatu, 1971. nije srela oca, tad odvjetnika, ljevičara, koji ju je izvukao na slobodu. Nije to u početku bila ljubav, nije joj se, pričala joj je mati, uopće sviđao. “Glavni pokretač je bio stah, ona je tražila zaštitu, on je obećao da će je izvući van i tako se jako brzo udala za njega.” Dvije godine kasnije, 1973., u Izmiru, u toj ljevičarskoj, politički angažiranoj obitelji, rođena je Ece Temelkuran.
Otac je bio vođa studentskog pokreta i član turske radničke stranke, odrastao uz majku udovicu koja je nosila pištolj i razgovarala s pticama. Autoričina majka je pak bila glasni dio revolucionarne mladeži. Djetinjstvo s takvom obitelji, kaže, nije bilo zabavno. “Pamtim da sam kao osmogodišnjakinja mislila da me moji ne vole. A oni se jednostavno nisu bavili dovoljno sa mnom jer su im u to doba ubijali prijatelje, svaki dan bi gledali televizijski Dnevnik razrogačenih očiju, u iščekivanju loših vijesti. Naša je kuća bila puna frustracija, nije bilo glazbe, radosti. Pamtim kako bi svako malo, kad bi nekog ubili, komentirali ‘On je bio jedan od naših!’”
Libijke i ‘Seks i grad’
I sama je prvo završila pravo, položila odvjetnički ispit, a tek kasnije se krenula baviti političkim novinarstvom.
“Na strah zaboravljam kad pišem. Kao djevojčica zamišljala sam da ću završiti u zatvoru, strah me u neku ruku i intrigira, ima nešto zavodljivo u strahu što, kad mu se oduprete, tjera naprijed.”
Nakon što je gostovala u Puli 2012., na hrvatski su prevedene dvije knjige Ece Temelkuran, “Planina boli” (Ljevak, 2013.) i “Zvuk banana” (Hena com, 2014.), a u Ljevaku je upravo objavljena i knjiga “Žene koje pušu u čvorove”, roman ceste u kojem četiri žene, suvremene muslimanke, putuju od Tunisa do Libanona. To je štivo zapravo parodija orijentalizma. “Život u ovom dijelu svijeta je sam po sebi parodija orijentalizma. Smiješna je činjenica da sve te ideje i ‘proizvodi’ orijentalizma prolaze i kod Arapa i Turaka. Smiješno je da mi ‘kupujemo’ te reducirane, stereotipne priče o nama koje nam dolaze sa Zapada, uglavnom iz Hollywooda. Arapske žene, makar znaju da je stvarnost potpuno drugačija, gledaju njihove filmove o Arapkinjama i još bivaju njima i opčinjene. Što se tiče moje knjige, mislim da je najsmješniji dio te parodije scena u kojoj Libijke gledaju ‘Seks i grad’, a radnja filma je, kako znate, smještena u Dubaiju s puno orijentalističkih momenata.”
Makar je njezin roman suvremena priča, inspiraciju je našla u povijesti. “Kako sam rekla u knjizi, postoje te priče o davnim božicama i ženama. U neko doba arapskim dijelom svijeta djelomično su vladale žene, mitologija je puna usamljenih kraljica koje valjda inspiriraju i današnje žene, ne samo u ovom mome, već i zapadnom dijelu svijeta. I, iako su skoro svi likovi u romanu arapski, mislim da će i hrvatskim čitateljima to putovanje izgledati realno i blisko. Jer, ako su ga tako doživjeli Nijemci, zašto Hrvati ne bi to osjetili još i intenzivnije?”
Doba žena počinje
Roman je pisan feminističkim rukopisom. “Mislim da Doba žena tek počinje. Ne razabiremo mi to još jasno, zbog razne buke oko nas, ali vjerujem da smo svjedoci promjene vremena, početka ere žena. Pretpostavljam da će to novo doba biti parodija prethodnih vremena i da ćemo se puno smijati”, kaže optimistično.
Orijentalizam, onako kako ga je na secirao Edward Said, politička je ideja stvarnosti čija je struktura promovirala razliku između poznatog i stranog, to će reći između “mi”, Zapad, Europa i “oni”, Istok, Orijent. No, kako god da iz te europocentrične perspektive moguće bilo čudno - postoji i turski orijentalizam.
Upitana da objasni njegove temelje, ilustrira turske stereotipe o Arapima, kaže: “U Turskoj se mržnja prema Arapima poučava kao dio službenog obrazovanja. To je vezano još uz Prvi svjetski rat. S druge strane, način na koji je naše društvo vezano za prošlost je čudnovat. Otomanski je dio naslijeđa ili osuđivan ili slavljen, a oba pristupa su vidljiva do ekstremenih razmjera. Mi s prošlošću imamo odnos ljubavi i mržnje. I, baš zbog te podvojenosti, većina ljudi u Turskoj ima nadmen stav prema arapskim društvima. Na neki način mi kao da pokušavamo riješiti kompleks manje vrijednosti koji imamo prema Zapadu tako što stvaramo novi kompleks superiornosti prema Istoku. To niti je održivo niti je zdravo. I to je jedan od značajnijih razloga zašto mi je ova knjiga bitna. Ne rugam se ja u njoj samo stereotipima Zapada, već i predrasudama koje žive u mojoj vlastitoj kulturi. Smiješno je, nadalje, da je vrlo malo Arapa svjesno tog turskog rasizma i oni, eto, gledaju to naše smeće koje se naziva turska soap opera. ”
Novo tretiranje genocida
U Hrvatskoj je već boravila i imala je dosta kontakata s ovdašnjim svijetom i medijima. Je li i ovdje, u zemlji koja ima svoje slavensko-balkanske komplekse u odnosu na Zapad i centre globalne moći, oćutila ponešto od te orijentalističke optike? “Zanimljivo pitanje. U Hrvatskoj nikad nisam osjetila taj orijentalistički pristup. U zapadnoeuropskim zemljama me tretiraju kao ‘književnicu patnicu’, što me silno iritira. Oni žele kupiti moju ‘potlačenu intelektualnu osobnost’. To je kao da radite reklamu od vaših problema. Ako niste dovoljno potlačeni ili ako ne elaborirate i dramatizirate vaše političke probleme, onda im niste dovoljno interesantni. U Hrvatskoj od mene ne pokušavaju napraviti ‘o-kako-je-to-bolno-živjeti-u-Turskoj’ show."
Ulaskom u 2015. napunilo se gotovo čitavo stoljeće od turskog genocida nad Armencima. Između 800.000 i milijun i pol ljudi pobijeno je između 1915. i 1918. I inertna je Europa, kroz politički slabašno utjecajan Europski parlament, odaslala poruku da Ankara konačno treba priznati zločin. To je pitanje koje je i u Turskoj sad sve teže držati u polutami političke margine, mnogi Turci otkrivaju svoj davno izgubljeni armenski identitet. Je li turska nacija počela otvarati oči o pokolju koji su nijekali stotinu godina?
“Da, tursko društvo je sada više zainteresirano govoriti o tome, i sve je manje opasno to spominjati. No, kako ljudi sve više govore o tome, tako i reakcije nacionalista postaju sve ekstremnije. Nakon ubojstva armenskog novinara Hranta Dinka nastupio je neobičan psihološki moment. Odjednom su oni koji nikad nisu zastali i razmišljali o genocidu nad Armencima postali ekstremno znatiželjni za svoje moguće armenske korijene. Mislim da je to reakcija na kolektivni osjećaj krivnje. Ljudi su valjda bili posramljeni što pripadaju narodu počinitelja zlodjela, pa su pokušavali pronaći način da budu na onoj drugoj, strani potlačenih. ..Sjećanje se u ovoj zemlji smatra slabošću. Glavna ideja je da, ako se sjećaš prošlosti, ne možeš ići naprijed, i u tome je dio razloga zašto se tako odnose prema armenskom pitanju, Kurdima ... Ne žele pamtiti jer ih to čini slabima.”