Može li novo književno ljeto započeti bolje negoli s evergrinom, s kultnim romanom “Divni novi svijet” (prev. Stanislav Vidmar)? Do jučer, ovaj roman tiskao se u bibliotekama znanstvene fantastike, a danas ga i Britannica naziva distopijskim romanom, koji je potaknuo brojna znanstveno-fantastična djela. Aldous Huxley u romanu “Divni novi svijet” nacrtao je budućnost Zapada onako kako smo je zamišljali mi, kritički i “svjesno”, iz perspektive nadmoćnog socijalizma. U podsvijesti bismo citirali parolu, tobože nam smiješnu: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. U međuvremenu, Jugoslavije i proletera je nestalo, ali “Divni novi svijet” živi nadalje, sada i s nama kao članovima.
Protagonist “Divnog novog svijeta” Bernard Marx - a prezime mu nije slučajno - pripadao je prvom, alfa-plus redu Novog svijeta, nastalog “zahvaljujući pametnoj primjeni genetskoga inženjeringa, pranja mozga, rekreacijskog seksa i nove droge koja nudi trenutačno blaženstvo bez novih posljedica”. Ta je droga “soma”, no mogao bi to biti ovo-zemaljski meskalin, koji oslobađa od mučnine i odgovornosti. Dio je kalifornijske rock-pjesmarice 70-ih, gotovo “Zeko i potočić” post-hipijevskih ostataka, a koristio ga je i sam Huxley, te mu je posvetio jednu cijelu knjigu.
Stanovnici Huxleyeva distopijskog inkubatora sretni su potrošači, kao i mi ovdje, slaveći proteklih dana blagdane. Problem im stvara samo Marx, “jedini koji osjeća čudnu čežnju za bijegom od programirane sreće”. Pisac se, naime, složio s drevnom idejom o netipičnom junaku u tipičnoj sredini - inače, kako bi bilo romana. Za to je, ovdje dovoljna pogreška u genetskom inženjeringu, u “Središnjem londonskom centru za izlijeganje i prilagodbu”, na čijem grbu stoji geslo: “Zajednica, istovjetnost, stabilnost”.
“Bernie” Marx jednostavno nije dovoljno lijep, pa ni visok kao ostali pripadnici njegove alfa-plus kaste: “U dizalu, vozeći se prema svlačionici, Henry Foster i pomoćnik upravitelja odjela za predodređivanje okrenu leđa Bernardu Marxu iz ureda za psihologiju, grozeći se njegova izgleda“. Prema tome, Marxove revolucionarne misli posljedica su tjelesnih manjkavosti, a ne njemačke ili bilo čije gotovine, kao u slučaju Vladimira I. Lenjina.
UC ili Upravitelj Centra porazgovarao je s Marxom prije njegova turističkog obilaska “jednog od nekoliko preostalih rezervata za divljake, u kojima se može živjeti starim, divnim, nesavršenim načinom života”. I sam je UC, naime, jednom davno posjetio isti rezervat u New Mexicu, gdje mu se izgubila prijateljica. Marx kreće na put u društvu savršeno, “biogenetički“ lijepe Lenine, u stvari: “Lenjinke”. “Plava pacifička raketa stigla je u New Orleans dvije i pol minute prije vremena, izgubila je četiri minute u tornadu iznad Texasa”, a u Santa Fe je stigla s manje od četrdeset sekundi zakašnjenja.
U dotičnom rezervatu živjelo se “normalno”, skoro onako kako žive neki ovdašnji, predistopijski svjetovi. Kao iskusan romanotvorac, Huxley napućuje Marxa i njegovu družicu na susret s Divljakom Johnom i njegovom majkom Lindom. Ona je, evo, “izgubljena” djevojka aktualnog UC-a.
Kako god, alfa-plus psiholog Marx povede Divljaka i njegovu majku natrag u London. U gradu je izazivao zadivljenost, jednako kao slavni Malajac 1800., u doba romantizma. Radi se, napokon, o distopijsko-ironijskom romantizmu. Marx je postao, istovremeno, društvena zvijezda, zahvaljujući tom “izlošku”, mimo svoje ružnoće. Lenina se pak “zarazila”, pa trpi zato što je Divljak John odbija, premda joj je izjavio ljubav. Prema nomenklaturi njegova, staroga svijeta ona je radodajka i kurva.
Upravitelj Centra nestao je, zbog očitovanih grijeha vlastite mladosti; Divljak mu je sin. Kada mu je umrla majka Linda, John se više nije htio družiti s Marxovim uzvanicima. Otišao je na drugi “kraj otoka” i živio u samotnjačkom odmetništvu. A Marxu je, opet zaprijetilo progonstvo na Island zbog sumnje u lojalnost sustavu.
Prije “Divnog novog svijeta” pročitao sam Huxleyev “Brave New World Revisited” (1958), koji sam kupio u San Franciscu 1971. I zato sam dugo odbijao čitati roman; zato što je pisac u “Povratku u Divni novi svijet” pokazao, u nizu eseja da se takav isti svijet obistinjuje. U Predgovoru je savjetovao čitatelju da “Povratak” čita “na pozadini razmišljanja o mađarskoj pobuni i posljedičnim represalijama, o H-bombi”, o koštanju nacionalnih “obrana”, i o beskrajnim redovima “uniformiranih dječaka”, svih boja koža, koji “poslušno koračaju prema zajedničkom grobu”.