- Ja sam rođen kao persona non grata - govorio je za sebe Peter Handke, sjajan pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, na čijem su "Golmanovu strahu od jedanaesterca" odrasle mnoge generacije mladih buntovnika, ali poznat i po ekstremnim političkim stavovima koji su izazivali zgražanje svekolike europske javnosti.
Peter Handke u jeku ratova u Hrvatskoj i BiH stao je nedvosmisleno na stranu Slobodana Miloševića, braneći ga i podržavajući velikosrpske osvajačke pretenzije.
U trenucima kad je Srbija u ratu ostala na čistini i kad je, osim okorjelih ruskih nacionalista poput Vladimira Žirinovskog, malo tko imao razumijevanja za njezine ratne planove, potpuno neočekivano, pa i za same Srbe, na njihovu stranu stao je Peter Handke, veliki pisac ali prije svega osobenjak.
A Peter Handke uživao je u toj poziciji. Pohodio je Srbiju i ratom zahvaćena područja BiH. Sklopio je osobno prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem, kojeg je poslije posjećivao i u Haagu, ali nije se odvažio, unatoč prijedlogu odvjetnika srbijanskog predsjednika, biti svjedokom obrane. Izvukao se ustvrdivši da ne želi davati legitimitet Tribunalu koji su osnovale iste one sile što su zagovarale bombardiranje Srbije 1999. godine.
Sasvim u njegovu stilu, premda su Miloševićevi odvjetnici žudjeli za jednim tako slavnim svjedokom. Handkeovi poklonici prisjetit će se njegovih javnih istupa u Austriji, ali i u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani kad je rekao:
- Tko nije deklarirani antisrbin, bit će izvrgnut ruglu kao prosrbin. Tko prezimenu Milošević smjesta ne doda riječi tipa koljač, balkanski Hitler ili neka nam se Bog smiluje, svrstava se na Miloševićevu stranu. Prosrbin za mene je danas počasna titula.
Izgovorio je to ne trepnuvši. Napisao je i knjigu "Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju".
Naravno, možda je Handke imao pravo biti na strani Srba u trenutku kad su oni ispisivali najmračnije strane svoje nacionalne povijesti, kao što se i Ezra Pound divio Mussoliniju i fašizmu, kao što je i Martin Heidegger bio član nacističke stranke do samog kraja. Konačno i mnogi dosadašnji dobitnici Nobelove nagrade imaju mnoge mrlje na svojim biografijama.
Peter Handke izjavio je da je na pogrebu Slobodana Miloševića, zbog čega su neke njegove predstave bile skinute s repertoara u francuskim kazalištima, bio kao "privatna osoba". Kakav privatna osoba, kakvi bakrači?! Rekao je da njegov motiv nije bila lojalnost Miloševiću, nego nije želio, kaže, da ga "osude prije presude".
No, Handke je bio odabrao stranu i, čak kada je možda uvidio da je pogriješio ili da bi trebao reterirati, nije odustajao - išao je do kraja. Čak i onda kad su neki od onih koji su ga ugošćivali u Beogradu promijenili svoje stavove, on je inzistirao na svojim pozicijama, govoreći da oni koji su "bombardirali Srbiju 1999. godine (nikada nije ulazio u bit zašto se to dogodilo, op. a.) ne pripadaju ni Europi ni planetu Zemlji".
Njegov Nobel izazvat će stoga rasprave kao i onomad kad mu je dodijeljena nagrada "Heinrich Heine".
- Moram biti ozbiljan i mirno odgovoriti na optužbe koje mi se upućuju već godinama, a i sada povodom nagrade.
Tada je rekao da su zločine počinili svi sudionici u jugoslavenskim ratovima. No, tada je ipak osudio zločin u Srebrenici kao "najgori zločin protiv čovječnosti koji je počinjen u Europi nakon Drugog Svjetskog rata".
Ova izjava o Srebrenici pokazuje da je ipak razmišljao, pa može li se onda opravdati njegov angažman na strani "dragog Slobodana"? No, može li se, zbog književnog genija kakav je Handkeov, zanemariti njegovo političko svrstavanje uz jednog od najvećih zločinaca u drugoj polovici 20. stoljeća?
To je vječno pitanje je li umjetnik samo umjetnik ili on svojim političkim i drugim djelovanjem diskreditira svoju umjetničku crtu. Handke veliki pisac, ali vrlo loš i odiozan političar. Je li to spojivo?
Najgore od svega po Handkea je to da srpski nacionalisti slave njegovog Oscara... ups, Nobela, kao da su ga osvojili oni.