U hrvatskoj književnosti, kao i u mnogim istočnoeuropskim književnostima, povijesni je roman bio i ostao najvažniji literarni žanr. U neku ruku može se reći da je povijesni roman žanr zbog kojeg nacionalna književnost uopće postoji.
Tako je to u hrvatskoj književnosti, u bliskim jugovićkim književnostima, ali i u većini književnosti postkomunističkog Istoka. U svim tim kulturama svrha je pisca da bude nacionalni bard. Njegov je posao da u velikim, debelim tomovima opiše i ispiše sudbinu kolektiviteta. Taj kolektivitet može biti regija, zavičaj ili obitelj, a Veliki Nacionalni Pisac sudbinu tog kolektiviteta opisuje u kontekstu velikih, kompleksnih i obično tragičnih zbivanja nacionalne povijesti.
Takvo djelo postaje Nacionalni Klasik: debeli, ako može i višetomni roman koji prati usud više generacija, bacajući ih od emigracija do holokausta, do fašizma do komunizma, od deportacija do kolonizacija. U takvoj književnoj kulturi aproksimacije željenog romanesknog ideala su Tolstoj i njegov “Rat i mir”. Što si bliži tom obrascu, veći si i važniji nacionalni pisac.
Riječ je, ukratko, o književno-tržišnoj niši. U književnim kulturama istoka tu nišu zauzimaju vremešni, bradati muškarci, ljudi koji redovno daju političke intervjue, koje se pita za mišljenje o povijesnim prijeporima i političkim pitanjima. To je niša koja je, recimo, izrodila Aralicu i Dobricu Ćosića. Ali, u tu nišu spadaju nerijetko i stvarno dobri pisci, pisci kao Hugo Claus, Amos Oz ili Ismail Kadare.
Suvremena hrvatska književnost utoliko je neobična što je niša ovakvog Nacionalnog Klasika u njoj već dugo prazna i nezauzeta. Naoko, to je čudno. Jer, hrvatska književnost ima drugu tradiciju povijesnog romana: to je možda i jedini žanr u kojem ima takvu tradiciju. U toj su tradiciji mnogi pisci koji su jasno pripadali ovoj niši, od Šenoe preko Cihlara do Fabrija. Nadalje, Hrvatska je društvo izrazito opsjednuto prošlošću.
Mi smo kultura koja se neumorno troši u zavadama oko ustaša i partizana, Tita i Tuđmana, zvijezde i ZDS, Stepinca i Frane Tente, Herceg-Bosne i ZAVNOH-a, heroja i zločinaca. Hrvatska nacionalistička ideologija pri tom je izgradila komplicirani samoviktimizirajući narativ o perpetuiranoj žrtvi, narativ koji kompliciranom operacijom ideološke samoposluge uključuje Zrinske i Frankopane, Jelačića, braću Radić, Stepinca, Hebranga i branitelje iz ‘91. Ta nacionalistička konstrukcija povijesti ima sve što joj treba za etabliranje. Ima knjige, ima profesionalne historiografe, ima sate dokumentaraca HTV-a, ima školske udžbenike, čak i cijeli jedan institut specijaliziran za njeno kodificiranje. Samo jednu stvar nema: nema, shit happens, ozbiljan povijesni roman.
Odmetnuti Fabrio
U posljednjih trideset godina hrvatski nacionalizam očajnički treba takav roman, ali ga nema. Nema ga, jer su sve knjige koje su napisane u takvom ideološkom ključu bile jako loše. Nema i zato što su takve velebne kronike kolektiviteta - ako su katkad i bile književno dobre - pisali ljudi koji nisu bili vjernici nacionalističke ideologije, pa su njihovi Klasici stoga bili neupotrebljivi. Stoga se hrvatska konzervativna kultura već trideset godina pecka na tihoj vatri. Strašno joj treba jedan dobar, debeli roman o hrvatskoj martiriju.
Vjerovali su da bi to mogao biti Araličin “Četverored” - ali, “Četverored” se izvrgnuo u književnu smijuriju. Vjerovali su da bi to mogao napisati Slobodan Novak, ali taj je sirota zaštekao i 30 godina nije napisao knjigu. Vjerovali su da će to napisati Fabrio, ali Fabrio im se odmetnuo i opus završio “Trimeronom”, romanom u kojem se opisuje Pakračka poljana. Muka jedna živa: od sto glasa glasa čuti nije. Povijesne knjižurine - ispada - pišu samo bezdomnici i žuti vragovi.
I to je trenutak kad se događa veliki plot-twist, neočekivani obrat u književnom zapletu. U jesen 2019., naime, pojavio se baš takav The Roman, knjiga koja ima sve što hrvatskom nacionalnom biću treba. Sve je tu: i hrvatski martirij, i sudbina kolektiviteta, i partizanski zločini, i Bleiburg, i vlak bez voznog reda. K tomu, knjiga o kojoj je riječ nije nikakva hitrecovsko-tomaševska žvrljotina, nego dobar, a povremeno i vrlo dobar roman. A ipak, konzervativna hrvatska kultura taj roman nije niti spazila, niti pročitala.
Mislim da postoji tajna koja objašnjava zašto. Naime, taj roman nije napisao vremešni muški klasik koji daje intervjue u “Vijencu” i “Hrvatskom slovu”. Tu knjigu je napisala -dvadeset i četverogodišnja studentica!
Oskudna biografija
Ime te studentice je Ena Katarina Haler. Među oskudnim biografskim podacima koji se mogu naći po ponekim studentskim portalima može se saznati da je rođena 1996. u Osijeku, da studira arhitekturu te da joj je roman pod neprivlačnim naslovom “Nadohvat” prva, debitantska knjiga. Tko ne zna što traži, nikad ne bi posegao za tom knjigom.
Riječ je o debeloj knjizi koju potpisuje anonimna debitantica, naslov knjige zvuči kitnjasto zakučasto, a naslovnica je takva da ne sugerira ništa. Sve su to vjerojatno razlozi zašto je knjiga mlade Osječanke ostala potpuno nezapažena, iako je objavljena još jesenas. A to je paradoks. Jer, riječ je o knjizi koja perfektno ispunjava rupu koja je konzervativnu Hrvatsku strašno mučila. Riječ je, naime, o velebnom romanu o obiteljskom kolektivitetu, romanu koji je potpuno kompatibilan s nacionalističkom ideologijom, a k tomu je i prilično dobro napisan.
“Nadohvat” Ene Haler povijesni je roman koji pripovijeda sudbinu hrvatskih žitelja sela Zrin u Banovini. Riječ je o selu koje se nalazi podno utvrđenog srednjovjekovnog grada po kojem nose “prezime” velikaši Zrinski. Zrin je također mjesto jedne od najcrnjih partizanskih odmazdi 2. svjetskog rata. Držeći s razlogom ili ne da je katolički Zrin uporište gorljivih ustaša, banijski su partizani 1943. napali selo, masakrirali zatekle seljane te sravnili, pa čak i preorali kuće. Kolektivnu odmazdu legitimirala je poslijeratna vlast. Preživjelim Zrinjanima imovina je oduzeta te su kolektivno useljeni u folksdojčerske kuće u okolici Đakova.
Tu kolektivnu povijest Haler priča iz perspektive Kate, djevojčice koja 1942. ima 12 godina. Roman počinje prologom koji se zbiva devedesetih godina. Junakinja Kata i njezina sestra već su vremešne žene koje su od države dobile povrat imovine: ostatke kuće i njive u starom kraju. Stoga kreću na put preko Siska i Dvora da izvide vraćenu imovinu. Od te točke, radnja se vraća u 1942. Junakinja ima dvanaest godina, živi sa sestrom, starijom braćom, majkom i ocem lugarom.
U katoličkom selu vlada mir, ali osjeća se okolni nemir. Na početku junakinja i druga djeca još se miješaju i igraju s djecom pravoslavaca (koje Zrinjani sustavno zovu - zanimljivo - “Vlaji”!). Međutim, “Vlaji” prestanu zalaziti. Doznaje se da se uokolo pojavljuju ti neki partizani, a partizani su “Vlaji”. Junakinjina braća dobivaju poziv za mobilizaciju u domobranstvo.
Od te točke Haler na 460 stranica opisuje kolektivni usud zrinskih Hrvata. Počinju partizanski napadi i puškaranja. Muškarce se sve masovnije mobilizira u domobrane. Selo biva napadnuto pa spaljeno. U nekom trenutku junakinjina obitelj ima problem kako se prehraniti, pa odluče junakinju poslati kao sluškinju u gospodsku kuću u Zagreb.
Tu počinje središnji i literarno daleko najzanimljiviji dio romana za koji je možda šteta što ga nestrpljiva debitantica nije amputirala i objavila kao samostalan roman. Junakinja stiže u Zagreb kao sluškinja u kuću ustaškog funkcionara. Ne poznaje grad, ne snalazi se, nije čak kadra samostalno pronaći tržnicu. Pod svoje je uzima zrelija i prepredenija kuharica iz Zagorja.
U kući ustaškog velmože živi se kao u kuli od slonovače: tu su stalno neki kokteli i večere, sluškinja iz svoje reducirane perspektive uočava preljube i trzavice, a sve se to događa u trenutku dok se front bliži, a Zagreb je redovno bombardiran. U ne najbolje motiviranom skoku na sveznajućeg pripovjedača, Haler opisuje i buduću sudbinu gazda i njihove djece: završit će kao dobrostojeća buržoazija u Argentini.
Pred sam ulazak partizana u Zagreb djevojka se vraća na Baniju, gdje stvari stoje strašno. Oca i brata su joj ubili partizani, selo je sravnjeno i preorano, a kako većina Zrinjana ima nekog ili neku vezu s ustašama, povlače se prema Bleiburgu. U koloni idu i junakinja, njena mater i sestra. Junakinja - tada 15-godišnjakinja - tako vidi egzodus, bježaniju ustaške vrhuške, predaju te odvođenja grupa koje će partizani smaknuti. Njenu obitelj deportiraju natrag, ali se ne mogu vratiti u Zrin jer je cijelom selu imovina kolektivno eksproprirana. Stoga junakinju, mater i sestru sele u Slatinik Drenjanski pored Đakova, gdje im daju na korištenje folksdojčersku kuću i zemlju.
Ni tu stvari ne teku glatko, jer lokalni Slavonci mrze koloniste, smatraju ih neciviliziranim uljezima i ustašama. K tomu, “ustaše” su stalno na prismotri milicije koja im upada u kuće, premeće domove i traži subverzivne elemente. U tom nimalo idiličnom ambijentu sad već tinejdžerska junakinja prolazi zaljubljivanja, erotske inicijacije i prve veze. Sve vrijeme doseljeni se Banijci na različite načine nastoje prilagoditi novoj zbilji. Neki emigriraju, poput junakinjine najbolje prijateljice koja ide u Ameriku.
Jedan od rođaka prelomi, učlani se u partiju i dobije posao u industriji. Junakinjina mater pak kao čin političkog oportunizma na zid kuće stavlja Titovu sliku (kad sam slušao o tom motivu Titove slike na očevu zidu od Mirjane Hrge, želudac mi se okretao od udvorništva: ovdje nalazim isti motiv u sličnom ideološkom ambijentu).
Uz junakinju, konstanta je romana njena mati. Mati, koja je unatoč Titovoj slici do kraja zadrta nacionalistkinja. Opsjednuta je sudbinom nestalog sina. Ne krije zazor prema “Vlajima”, kojima je od ljudi važnija zemlja, “pogotovo ako je tuđa”. Kći perpetuira njezinu ideologiju, čak i odrasla. Kad u jednom od posljednjih poglavlja romana doznaju za izbacivanje Srba iz stanova u Osijeku, junakinjina prijateljica veli da je to isto kao 1943. u Zrinu. Junakinja se pobuni “nije to isto”, a prijateljica je sasiječe: “nije ni drukčije”.
Roman završava povratkom na prolog. Sad već vremešna naratorica vraća se u Zrin koji je za nju postao opsesivni mit, no gdje više nema života - samo nenaseljeno selo, neobrađena zemlja, gustiš i šuma. Tu junakinja izriče heimatovsku zadnju rečenicu, odu podrijetlu i tlu: “Ima li dostojnijeg spomenika”, kaže, “od pedeset godina stare šume?”
Kao i mnogi među čitateljima ovog teksta, i ja imam obiteljsko, povijesno i identitetsko iskustvo koje je oprečno onom koje progovara iz romana “Nadohvat”. S obje obiteljske strane, moji su preci bili konzervativni, katolički dalmatinski težaci koji su orno i bez nedoumica podržavali partizane. Za onaj dio hrvatskog iskustva kojem klasno, regionalno i identitetski pripadam, 1945. je nesumnjivo bila - oslobođenje. Iz takve perspektive, nerijetko sam se osjetio opečenim dok sam čitao roman Katarine Haler. I to ne zbog onog što ona opisuje.
Posve je jasno da je partizanski rat u središnjoj Hrvatskoj nerijetko imao elemente neselektivne etničke odmazde. Također je očito da su žitelji Zrina u ratu otrpjeli ratni zločin, a poslije rata nedopustivu kolektivizaciju krivnje. U “Nadohvatu” nije problem ono čega u knjizi ima, nego ono čega nema. Nema, za početak, čitave 1941., nema etničkog čišćenja Srba, nema genocida ni glinske crkve, progona i ubijanja “Vlaja”. U prvim se poglavljima katkad čini kao da su banijski “Vlaji” pohrlili u šumu iz nekog vragolanskog, hikerskog hira. Takva redukcija točke gledišta može se literarno opravdati književnim postupkom - činjenicom da je naratorica knjige djevojčica kojoj pristižu filtrirane informacije te koja poprima ideologiju odraslih.
Takav nepouzdani, politički nakošen pripovjedač jedno je od efektnih obilježja - recimo - “Hotela Zagorje” Ivane Bodrožić ili “Crnca” Tatjane Gromače. Problem je što Haler tu nije dosljedna. Kad piše o zlodjelima Njih nad Nama, nad njenim regionalno-etničko-obiteljskim kolektivitetom, uvijek nadopunjava reduciranu točku gledišta te prozni tekst osnažuje dokumentima, prijepisima, citatima. U protusmjeru to nikad ne radi. Njen prikaz obiteljske i nacionalne povijesti je, ukratko, jednodimenzionalan i nesimpatično sektaški
Je li problem u ženi?
No, koliko god mi se ta jednostranost ne sviđala, moram priznati da je “Nadohvat” nerijetko vrlo dobra knjiga. Ona, naravno, ima mana. Pojedini dijelovi knjige su kvalitetom neujednačeni. Haler nije uvijek sigurna u točan ton vlastite pripovjedačice, pa ona katkad zvuči i rezonira kao dijete, a katkad “iskače iz uloge” kao prezrela, odrasla verzija sebe.
Roman ima previše likova pa se u njemu lako zagubiti, a to osobito vrijedi za muške likove koji su uzajamno jako slični. No, neumjesno je uopće raspravljati o tim manama ako se zna da je riječ o romanu od 500 stranica sa 40-ak važnih likova koji prati 15 godina nacionalne povijesti, a napisala ga je debitantica, 24-godišnjakinja koja dotad nije objavila ni pišljivu pjesmu. Za tako mladog pisca, Haler iskazuje impresivnu kontrolu nad strukturom teksta, zrelost stila i upečatljive pripovjedne slike. Žena, ukratko, zna pisati.
Knjiga “Nadohvat” objavljena je - ako je Googleu vjerovati - u drugoj polovici prošle godine. U knjižarama je, ako mogu rekonstruirati, bar pet mjeseci. Dakle, bar pet mjeseci hrvatska konzervativna i nacionalistička javnost ima u knjižarskim izlozima knjigu kakvu već 30 godina treba, a nema: dobro napisan, književno solidan roman koji prati sudbinu Pravih Hrvata i Hrvatstva pod Dvama Totalitarizmima, s naglaskom na onaj komunistički, koji je, naravno, partizanski i srpski.
Sve je tu što đaku treba: krotko pastoralni prikaz katoličkog seljaštva, opanjkavanje Srba, partizanski zločini, Bleiburg, milicioneri koji progone Prave Hrvate. Očekivao bi da će se šampanjci otvarati, da će mlada Osječanka izlijetati iz svake konzerve, da će se dujmovići, tunjići i šole razletjeti da proslave “naš Rat i mir”.
Ali, ništa. Ni a ni be. Ako je vjerovati sveznajućem Googleu, recepcija “Nadohvata” svela se na par promocija gdje su o knjizi divanili truli liberali. Koliko sam iskopao, knjiga je dobila samo jednu recenziju - pohvalnu, s opreznim prešućivanjem ičeg kontroverznog. Napisao ju je u “Glasu Slavonije” sveučilišni profesor, bivši gradonačelnik Osijeka i diplomat Zlatko Kramarić. Osim toga, koliko vidim - ništa. Radio silence.
Zašto? Je li riječ o tome da je hrvatskim konzervativcima dodijalo čitati? Je li nacionalistička kulturna scena do te mjere atrofirala u stanje glupavosti da im muku predstavlja roman od 500 stranica sa sitnim knjiškim slogom? Što - Haler je trebala napisati - slikovnicu?
Ili je možda problem što “Nadohvat” nije napisao Aralica? Nego - avaj - žena, i to k tomu jako, jako mlada žena?
Ne znam. Ali, moram priznati: živo me zanima.