Preludij
Tišina nije samo odsustvo buke. To gotovo da smo zaboravili. Zvučni orijentiri izgubili su na prirodnosti, oslabjeli su, više nisu sveti. Strah, pa čak i jeza koje tišina izaziva osnažili su.
U prošlosti ljudi na Zapadu cijenili su dubinu i okuse tišine. Smatrali su je uvjetom za povlačenje, za osluškivanje sebe, za meditaciju, za molitvu, za sanjarenje, za stvaranje; i prije svega unutarnjim mjestom iz kojeg se rađa riječ. Razlagali su njezine društvene taktike. Slikarstvo je za njih bilo izričaj tišine.
Intima mjestā, sobe i predmeta u njoj, kao i intima kuće bila je protkana tišinom. Od rađanja senzibilne duše u XVIII. stoljeću, nadahnuti kôdom uzvišenog, ljudi su cijenili na tisuće tišina pustinje i znali su osluškivati tišine planine, mora, seoskih predjela.
Tišina je svjedočila o intenzitetu ljubavnog susreta i činila se uvjetom za prožimanje. Pretkazivala je trajanje osjećaja. Život bolesne osobe, primicanje smrti i ambijent groblja stvarali su spektar tišina koje su danas prisutne samo u tragovima.
Ima li boljeg načina da ih oćutimo od uranjanja u citate brojnih autora koji su se dali u istinsku estetsku potragu? Čitajući te autore, svatko iskušava vlastitu senzibilnost. Povijest je prečesto težila rastumačiti. Kad se dotakne svijeta emocija, valja joj također, i prije svega, dati osjetiti, naročito kad su mentalni svjetovi iščezli. Iz tog razloga potrebni su nam brojni citati koji će to pokazati. Samo će oni čitatelju omogućiti da shvati način na koji su pojedinci u prošlosti ćutjeli tišinu.
Danas je teško postići tišinu, što onemogućava da čovjek čuje tu unutarnju riječ koja pruža spokoj i mir. Društvo nalaže da se povinujemo buci kako bismo bili dijelom cjeline, umjesto da se držimo osluškivanje nas samih. Na taj način mijenja se i sama struktura pojedinca.
Naravno, poneki usamljeni planinar, umjetnici i pisci, poklonici meditacije, žene i muškarci koji su se povukli u samostane, poneki posjetitelj groblja i, prije svega, ljubavnici koji se, šuteći, gledaju u potrazi su za tišinom i ostaju osjetljivi na njezine teksture. Ali oni su poput putnika što su se nasukali na neki otok iskrzanih obala, koji će uskoro opustjeti.
A suprotno onom što bismo mogli misliti, jačanje intenziteta buke u urbanom prostoru nije ovdje presudna stavka. Zahvaljujući djelovanju aktivista, zakonodavaca, higijeničara, tehničara koji analiziraju decibele, buka u gradu, koja je postala drugačija, najvjerojatnije nije nesnosnija od one devetnaestostoljetne. Najbitniji novitet je snažna izloženost medijima, neprekidna povezanost na internet i, samim time, neprekidna rijeka riječi koja se nameće pojedincu i zbog koje se on naposljetku počinje bojati tišine.
Prizivanje, u ovoj knjizi, negdašnje tišine, načina na koji se za njom tragalo, njezinih tekstura, disciplina, taktika, njezina bogatstva i snage njezine riječi može doprinijeti ponovnom učenju bivanja tihim, drugim riječima bivanja sobom.
Tišina i intimna mjesta
Postoje privilegirana mjesta na kojima tišina nameće svoju suptilnu sveprisutnost, mjesta naročito pogodna za njezino osluškivanje, mjesta na kojima tišina često djeluje kao neko nježno i blago, kontinuirano i anonimno brujanje; mjesta na koja se odnosi Valéryjev savjet: "Osluhni ovo fino, kontinuirano brujanje koje je tišina. Slušaj što se čuje kad se ništa ne čuje"; to brujanje "prekriva sve, taj pijesak tišine… I onda više ništa. I to ništa ušima je golemo". Tišina je neko prisustvo u zraku. "Tišina se ne vidi", bilježi Max Picard, "a opet je nepobitno tu; proteže se u daljinu, a istovremeno vam je blizu, tako blizu da je osjećate kao vlastito tijelo." Ovo se ne tiče samo misli i ideja. Ponašanja i odluke također su pod utjecajem tog dubokog dojma.
Među mjestima na kojima se nameće tišina izdvajaju se kuća, njezine prostorije, hodnici, sobe i sve stvari koje su dio njezina dekora, ali i pojedina privilegirana zdanja: crkve, knjižnice, tvrđave, zatvori… Već u startu odabrat ćemo primjere onoga što je rečeno o tim prostorima tijekom XIX. i XX. stoljeća; jer riječ je o vremenu tijekom kojeg se produbljuje diskurs o tišini intimnih mjesta. Za poslije ostavljamo tišinu povezanu s povlačenjem, s unutrašnjim svijetom, koja omogućava kontemplaciju, molitvu, osluškivanje Božje riječi.
Ima kuća koje odišu tišinom, u kojima su zidovi, na neki način, natopljeni tišinom. U naše vrijeme to je prekrasno izrazio slikar Hopper. Isto je i s Quesnayom, kućom u kojoj je živio oženjeni svećenik i koju je opisao Barbey d‘Aurevilly: baš je "u tišini te kuće u kojoj je tišina uvijek do te mjere vladala" junak, Néel de Néhou bdio nad Calixte, u iščekivanju Sombrevalova povratka.
U istom tom razdoblju tišina je i u središtu djela Georgesa Rodenbacha, poput one koja vlada u patricijskim domovima u Brugesu. Duž kanala pritišće tišina tih nijemih kuća prisutnih u agoniji grada i Hugues Viane, glavni lik koji hoda pustim ulicama "zatekao se brat po tišini i melankoliji tom bolnome Brugesu". Ovdje je, uvjerava Rodenbach, za onoga tko je ometa, tišina živi, realni, despotski, neprijateljski entitet. U gradu svaka buka je šokantna, svaka je zvjersko i neotesano svetogrđe.
U Gracqovoj Obali Sirta prisustvo tišine centralna je tema. Vlada u palači, u starom Vanessinom domu, u cijeloj Maremmi, gradu u kojem se nalazi, u prijestolnici Orsenni, ukratko, svugdje gdje osjećamo dekadenciju. Tome ćemo se romanu, opsjednutom širokom paletom tišina, još vratiti.
U unutrašnjosti kuće, raznovrsne teksture tišina natapaju prostorije, hodnike, sobe, radne sobe. Tišina, centralna tema najslavnijeg Vercorsova romana bremenito vlada u sobi u prizemlju, u kojoj borave ujak, nećakinja i njemački časnik Werner von Ebrennac. Već od trećeg dana von Ebrennac je osjeća i naslućuje i prije nego što je ušao. Nakon što se obratio prisutnima, tišina se nastavljala, "postajala je sve gušća, poput jutarnje magle. Gusta i nepomična". Ponašanja prisutnih "otežavala su tu tišinu, učinile je olovnom".
Tišina od tog trenutka otkriva razvoj partije koja je u igri; riječ je o "tišini Francuske", tišini koju se njemački časnik trudi pobijediti tijekom sto večeri jedne zime. Da bi to učinio, podređuje se "toj neumoljivoj tišini", puštajući joj da osvoji prostoriju "i da je zasiti do dna uglova kao težak i zagušljiv plin". Sve se odvija kao da je, od troje protagonista, baš Nijemcu najugodnije.
Kad se ponovo vrati, nekoliko godina poslije, nakon što je proživio drame i shvatio otpor koji je vršila Francuska, Werner von Ebrennac sad odobrava "spasonosnu upornost šutnje" koja ponovo vlada, no koja je sada mračnija i nježnija. Tišina koja je, 1941. godine, bila sazdana od ponosa, pretvorila se u tišinu otpora.
"Svaka soba", piše Claudel, "je poput goleme tajne." To je zato što prije svega predstavlja intimno mjesto tišine. Tišina je za njega neophodna. U XIX. stoljeću, ističe Michelle Perrot, jača potreba za zasebnom sobom, za prostorom za sebe, za školjkom, za mjestom tajne i tišine. Ta potreba je povijesna činjenica. Baudelaire ističe veselje koje mu pruža činjenica da je, navečer, konačno našao zaklon u svojoj sobi. Tako izbjegava, bilježi citirajući La Bruyèrea, "veliku nesreću nemogućnosti bivanja samim", za razliku od onih koji hrle u gomilu iz straha da "vjerojatno sami sebe neće moći podnijeti".
"Konačno sam! Ništa se više ne čuje nego tek kotrljanje pokoje kočije, koja je okasnila i brza kući. Sada ćemo imati nekoliko sati mira, ako ne i odmora. Napokon je nestalo tiranije ljudskoga lica i ja više neću trpjeti, nego radi samoga sebe (…). Nezadovoljan sa svima i nezadovoljan samim sobom zaželio sam da opet natrag potražim svoj izgubljeni Ja i da opet malo postanem ponosan u tišini i osamljenosti noći."
Huysmans pripisuje taj isti tip želje nekolicini likova svojih romana. Des Esseintes se okružio gotovo nijemim osobljem, starim ljudima što su se pogrbili od višegodišnje šutnje. Uredio si je tihu sobu: tepisi, tapecirani pod, nauljena vrata omogućavaju mu da nikad ne čuje zvuk koraka služinčadi. Des Esseintes očito sanja o "svojevrsnom oratoriju", lažnoj "monaškoj ćeliji", mjestu "povlačenja u misli", čija ga tišina, uostalom, krene opterećivati.
Marcel Proust dao je zidove svoje sobe presvući plutom i potplatio radnike kako ne bi obavili radove koje su trebali odraditi u stanu iznad njegova. Kasnije, Kafka izražava želju za hotelskom sobom koja bi mu omogućila "da se izolira, da šuti, da uživa u tišini, da piše noću".
I drugi autori pomno su analizirali korijene te jednostavne želje za tišinom u sobi. Njezina je važnost često povezana s emocijama koje pružaju blagi i poznati zvukovi članova obitelji. Whitman, s onu stranu Atlantika, uzvisuje "majku koja kod kuće spokojno postavlja tanjire na stol za večeru". Rilke govori o sreći koju oćuti u "tihoj sobi obiteljske kuće, okružen mirnim i nepomičnim pokućstvom, dok sluša sjenice kako se okušavaju u blistavo zelenom vrtu i zvuk seoskog sata u daljini". Sreća se ovdje rađa iz osmoze između intimnog prostora i onog neodređenog, vanjskog.
Rilke se poigrava paletom tišina koje, iz djetetove vizure, stvara majčin posjet: "O, tišino na stubištu, tišino susjednih soba, tišino gore, na stropu. O, majko: o, ti jedina koja si stala pred svu tu tišinu, u vrijeme kad sam bio dijete! Koja je preuzimaš, koja kažeš ‘ne boj se, ja sam‘. Koja imaš hrabrosti, usred noći, biti tišina za onog koji se boji, za ono što stradava od straha! Pališ svjetlo i zvuk si već i ti…".
Prema Rilkeu, u sobi postoji i jedna druga, posebna tišina: to je tišina koja nastaje kad susjedi prestanu galamiti: "I sada (jest, kako da to opišem?) – sve utihne. Tišina kao kad bol prestane. Neka osebujna, osjetna, reska tišina, kao da zacjeljuje rana", tišina koja iznenadi i zbog koje ste neko vrijeme budni; "to mora čovjek doživjeti, kakva je to bila tišina, to se ne da opisati".
Pripovjedač romana U potrazi za izgubljenim vremenom niže analize tekstura tišine koja ga okružuje. On voli "posebno lijepu tišinu" Legrandinove terase. Postoji i primjer koji se često ponavlja: opis unutrašnjosti sobe tete Léonie: "Zrak u njoj bijaše zasićen sitnim prahom tako hranjive i sočne tišine da sam onuda prolazio uvijek u nekom gurmanskom raspoloženju, pogotovo za onih prvih, još hladnih jutara Velikog tjedna kad sam to još bolje osjećao zato što sam bio netom stigao u Combray". Vidjet ćemo kasnije s koliko pažnje pripovjedač skrbi o tišini u sobi u kojoj spava Albertine. (…)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....