Autobiograf Mirjan Damaška usredištio je svoju “Domovinu” oko profesije, oko rada na problemima međunarodnog i američkog prava, pri čemu jest zanemario obiteljsku povijest.
Primjerice, čitamo da je imao starijeg brata i nećaka, ali, u ovoj knjizi ne doznajemo njihova imena. Prelazeći preko intimnog, ipak je napisao rijedak portret hrvatske građanske obitelji u Drugom svjetskom ratu i poraću, što se nastavlja na tradiciju Josipa Horvata.
Obitelj Damaška nije bila partizanska, niti ustaška, nego “obična”, bavila se svojim poslom i preživjela rat. Njena tradicija bio je studij prava: autorov djed bio je, također pravnik, bilježnik u Ludbregu. Poslije njegove smrti, Damaškin otac završio je farmaciju. Objavio je knjigu, za Kraljevinu pionirsku “Farmakoterapiju”.
No, o majčinom rodoslovnom stablu Damaška zna vrlo malo, samo to da mu je djed poticao “iz stare hrvatske obitelji Tkalčić”. “Ja sam svjetlo dana ugledao 1931. u Sloveniji, u Brežicama, u kojima su mi roditelji imali u zakupu ljekarnu. Nadali su se da će im drugo dijete biti djevojčica, pa su joj unaprijed odredili ime Mirjana”, objasnio je autor.
Obitelj se 1940. doselila u Zagreb. Upisali su Mirjana u treći razred pučke škole u Draškovićevoj. Stanovao je u Amruševoj, u stanu na trećem katu: “Za moj dvanaesti rođendan, otac mi je darovao dnevnik, koji i danas čuvam kao oko u glavi.” I koji još piše.
“Na prvom katu naše kuće stanovala je mlada žena čiji je ljubavnik bio ustaša, pa su po nju došli bobanovci u crnim uniformama kako bi ju izvukli iz grada. Otac i majka promatrali su taj prizor s balkona, a otac se u jednom trenutku nasmijao. Bobanovci su pomislili da ih ismijava i uživa u tome što su natjerani u bijeg. To ih je razbjesnilo, pa je jedan od njih zaurlao: “Svinjo komunistička!” Potegnuo je pištolj i potrčao prema stubištu...”
Čitatelji “Domovine” smiju znati kako su autorovi roditelji prijateljevali s arhitektom Planićem, zatim da su mu savjete o crtanju dijelili Šulentić, Režek, Mujadžić i Vaić. Ali, mi ne znamo kako se ti brižni roditelji zovu. Majka je potpisana kao: “majka”.
1950. Damaška upisuje pravo, ‘53. je demonstrator profesoru kaznenog prava. Na osnovu prikaza teorije francuskog teoretičara Scellea dobio je stipendiju za Akademiju za međunarodno pravo u Haagu, u ono suho, neputujuće vrijeme (sam ga je preveo na francuski). Kao nepartijac pomislio je: “Bit će da je vlast protumačila dodjelu stipendije kao afirmaciju nastavne kvalitete fakulteta.”
Kao apsolvent, dogodine je opet u Haagu. Ponovo je dobio stipendiju, pa je diplomirao ‘55. Poslije vojnog roka u Bistrici, profesor kaznenog prava Bayer poziva ga da mu bude asistent. Na sjednici Fakultetskog savjeta za njega glasuje i onda moćni “policajac Josip Manolić”.
“Na praksi” u Okružnom sudu ispitivao je - Krležu, u vezi procesa zbog klevete Mateja Bora. Stolci u istražnom odjelu suda imali su “kružno sjedište, premalo za njega, pa se njegov stražnji dio prelijevao preko ruba stolca”. Asistent s prava recitirao mu je dijelove “Balada”.
Damaška putuje na “stručna usavršavanja” po svijetu. U Salzburg ide na tečaj o američkom pravu. Opet ga uočavaju kolege; zbog svoje izvrsnosti dobiva novu ponudu, da dođe u Philadelphiju, i da radi na tamošnjem Pravnom faksu. U to se uplela fotografija prelijepe djevojke, koju je svakodnevno gledao u izlogu fotostudija u Teslinoj.
“Ponudio sam joj brak i zajednički put u Ameriku.” Marija je to prihvatila. Vraćaju se, pa on predaje u Zagrebu, pa mu se 65. opet javljaju “Ameri”, dekan istog pensilvanijskog sveučilišta. Ponudio mu je, nego što: mjesto gostujućeg profesora općeg poredbenog prava, iako mu je specijalnost kazneno pravo, pa podvrste: američko i europsko.
Postao je putujući izlog socijalističkog prava, da ne velim zakonodavstva. Ali, stalni posao je odbio (tenure) i vratio se u domovinu: “Naš zagrebački stančić pričinio nam se manjim od predodžbe koju smo o njemu imali u Americi.” Mjesečno je, ondje zarađivao koliko ovdje godišnje.
1970. postao je redoviti profesor i prodekan Pravnog fakulteta, pa vršitelj dekanske dužnosti. Imao je “čudesne” susrete s Mikom Tripalom, Srećkom Bijelićem, Aleksandrom Mišom Brozom, Pavlom Gregorićem i drugim uglednicima socijalizma. Onda, ljeta 1971., uoči Karađorđeva, dobiva još jedan poziv u Ameriku, ponovno da bude gostujući profesor, na istom sveučilištu. I sada ostaje u Americi. Treća sreća.
Nižu se knjige i studije - “Lica pravosuđa i državna vlast” prevedena su i na kineski - zatim prelazi na Yale, slijede uspjesi u sveučilišnim krugovima, pa naposljetku visoko plaćena pozicija procesnog savjetodavca. Na koncu, svekoliko svoje znanje uporabio je na dobro domovine, RH. Napisao je nacrt konfederacije za predsjednika Tuđmana, sudjelovao u procesu oko Seusova blaga itd.
Motiv za pisanje studije “Sjenovita strana zapovjedne odgovornosti” bila mu je drakonska kazna (45 godina), koju je Haaški sud izrekao generalu Blaškiću “zbog individualne i vlastite odgovornosti”. U procesu protiv BiH Šestorice, kao i u procesu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, “imao je dijametralno suprotno stajalište od nekih hrvatskih političara”. O tome se više doznaje u dijelovima knjige što se odnose na Damaškin profesionalni put.
Popis Damaškinih pisanih djela nalazi se na kraju ove knjige. Pa ipak, u njemu još nema analize sudskog procesa protiv Nikole Zrinskog i Frana Krste Frankopana iz XVII. st. Projekt je u tijeku. Pored njega, rado bih pročitao Damaškine dnevnike i autobiografiju njegova oca. Ali, sud o objavi pisac ove izvrsne, nesvrstane “Domovine” donosi sam.