Desetgodišnjica smrti Gabriela Garcíje Márqueza obilježava se izdavanjem njegova posljednjeg djela pod naslovom ‘Vidimo se u kolovozu‘ (En agosto nos vemos), kojeg je kod nas izdao nakladnik V.B.Z. Kako pišu: "Roman je García Márquez napisao desetak godina prije smrti, a pritisnut bolešću koja mu je utjecala na um, u trenutku stvaranja dvojio je želi li ga objaviti. Njegovi sinovi odlučili su da protok vremena donese završni sud o djelu, a kad su ga nakon više godina ponovno pročitali, bili su zadivljeni načinom pisanja i ljepotom same priče i stoga su donijeli odluku o objavi romana. Vidimo se u kolovozu pripovijeda o ženi na pragu pedesete koja svakog 16. kolovoza odlazi na karipski otok kako bi položila gladiole na grob svoje majke i tim se prigodama se upušta u kratke ljubavne veze. Njezin inače sretni obiteljski život ostaje neokrnjen, jer na put odlazi sama, a njezin suprug i djeca ne znaju ništa o njezinom iskakanju iz granica konvencija. Ovaj roman izvanredan je prikaz ženstvenosti, seksualnosti i žudnje te je savršeni ‘grand finale‘ opusa Gabriela Garcíje Márqueza".
Ekskluzivno donosimo odlomak u prijevodu Gordane Tintor:
Vratila se na otok u petak 16. kolovoza trajektom u tri sata poslijepodne. Bila je odjevena u traperice, kariranu košulju, jednostavne cipele na nisku petu bez čarapa, nosila je svilenkasti suncobran, ručnu torbu, a jedina joj je prtljaga bio kovčežić. Na rivi je bio red taksija, a ona je otišla ravno do jednog starog modela, nagrizenog salitrom. Vozač ju je prijateljski pozdravio i vozio je neravnom cestom truckajući se kroz siromašno selo s kućama od blata, krovovima od lišća kubanske palme i ulicama s užarenim pijeskom ispred mora u plamenu. Morao je vijugati lijevo-desno kako bi izbjegao neustrašive svinje i golu djecu koja su mu se rugala, oponašajući pokrete toreadora. Na kraju sela krenuo je cestom obrubljenom stablima kubanskih palmi uz koju su se prostirale plaže i uzdizali turistički hoteli, između otvorenog mora i unutrašnje lagune nastanjene modrim čapljama.
Napokon, zaustavio se pred najstarijim i najneuglednijim hotelom. Recepcionar ju je dočekao s već ispunjenim obrascem koji je samo trebalo potpisati i ključevima jedine sobe na drugom katu koja je gledala na lagunu. Popela se stepenicama u nekoliko koraka i ušla u otužnu sobu s mirisom nedavno korištenog insekticida i velikim bračnim krevetom koji ju je gotovo potpuno ispunio. Iz kovčežića je izvadila neseser od ševroa, a na noćni ormarić spustila je knjigu neobreza nih rubova u kojoj je jedna stranica bila označena nožićem za rezanje papira od slonovače.
Izvadila je spavaćicu od ružičaste svile i stavila je pod jastuk. Također je izvadila svileni rubac s uzorkom tropskih ptica, bijelu košulju kratkih rukava i jako iznošene tenisice pa je sve to odnijela u kupaonicu.
Prije no što se dotjerala, skinula je vjenčani prsten i muški sat koji je nosila na desnoj ruci, stavila ih na toaletni stolić i brzim pokretima oprala lice kako bi ga očistila od putne prašine i kako bi odagnala poslijepodnevni san. Kad se obrisala, pred ogledalom je odmjerila svoje okrugle grudi koje su još bile čvrste i uzdignute, unatoč dvjema trudnoćama. Rubovima dlanova razvukla je obraze prema natrag da se prisjeti kako je izgledala kad je bila mlada. Zanemarila je bore na vratu za koje više nije bilo pomoći i pregledala savršene zube, nedavno oprane nakon ručka na trajektu. Dezodoransom je namazala pomno obrijane pazuhe i obukla pamučnu majicu s inicijalima AMB izvezenima na džepu. Iščetkala je svoju indijansku kosu, dugu do ramena, i zavezala konjski rep rupcem s pticama.
Na kraju je omekšala usnice običnim vazelinom, navlažila kažiprste jezikom kako bi poravnala spojene obrve, stavila kap Maderas de Oriente iza svakog uha i napokon je lice zrele majke suočila s ogledalom. Koža, bez traga kozmetike, imala je boju i teksturu melase, a oči boje topaza bile su prekrasne, s tamnim portugalskim kapcima.
Zadrhtala je iznutra, temeljito se odmjerila od glave do pete i bez milosti se procijenila: izgledala je gotovo tako dobro kao što se osjećala. Tek kad je stavila vjenčani prsten i sat, shvatila je da kasni: bilo je šest minuta do četiri, ali si je dopustila minutu nostalgije kako bi promatrala čaplje koje su lebdjele u užarenoj izmaglici lagune.
Taksi ju je čekao pod drvećem banana ispred ulaza. Ne čekajući njezine upute, krenuo je cestom s drvoredom palmi do čistine gdje su bili hoteli i popularna tržnica na otvorenome te zastao kod štanda s cvijećem. Zvuk trube trgnuo je iz sna veliku crnkinju, koja je drijemala na ležaljci za plažu, prepoznala je ženu na stražnjem sjedištu automobila i, uz osmijeh i usputno ćaskanje, dala joj je buket gladiola koji je za nju naručila. Nekoliko ulica dalje, taksi je zaokrenuo jedva prohodnom stazom koja se uzdizala uz rub od oštrog kamenja. Kroz zrak koji je treperio od vrućine, pucao je pogled na otvoreno Karipsko more, jahte za odmor nanizane u marini, trajekt koji isplovljava u četiri i vraća se u grad. Na vrhu brda bilo je siromašno groblje. Bez velikog napora gurnula je zahrđala vrata i ušla s buketom cvijeća na stazu između grobnih humaka koje je gušila mahovina.
U središtu je bilo drvo ceibe s velikim granama koje joj je pomoglo da prepozna grob svoje majke. Oštro kamenje ozljeđivalo joj je tabane čak i kroz pregrijane gumene đonove, a nemilosrdno sunce probijalo se kroz tkaninu njezina suncobrana. Jedna iguana izišla je ispod šipražja, nepomično zastala pred njom, pogledala je na tren i pobjegla u žurbi.
Navukla je vrtnu rukavicu koju je nosila u torbi i njome očistila tri kamene nadgrobne ploče prije no što je prepoznala žućkasti mramor s imenom svoje majke i datumom njezine smrti, prije osam godina.
Ponavljala je to putovanje svakog 16. kolovoza u isto vrijeme, istim taksijem i s istom cvjećaricom, pod užarenim suncem tog zapuštenog groblja, kako bi položila buket svježih gladiola na majčin grob. Nakon toga nije imala nikakva posla do devet ujutro sljedećega dana, kad je kretao prvi trajekt za kopno.
Zvala se Ana Magdalena Bach, napunila je četrdeset i šest godina i bila je dvadeset i sedam godina u skladnom braku s muškarcem koji ju je volio i kojega je voljela i s kojim se vjenčala ne završivši studij umjetnosti i književnosti, još kao djevica i bez prijašnjih veza. Njezina majka bila je poznata učiteljica u osnovnoj školi Montessori koja, unatoč svim svojim sposobnostima, do svog posljednjeg daha nije željela raditi ništa drugo. Ana Magdalena od nje je naslijedila sjaj u zlatnim očima, vrlinu da govori malo riječi i inteligenciju da obuzda svoju burnu narav.
Bila je to obitelj glazbenika. Njezin otac bio je četrdeset godina učitelj glasovira i direktor Pokrajinskog konzervatorija. Njezin suprug, također sin glazbenika i ravnatelj orkestra, zamijenio je svoga profesora. Imali su uzornog sina koji je s dvadeset i dvije godine bio prvo violončelo u Nacionalnom simfonijskom orkestru i kojemu je na jednoj privatnoj svirci zapljeskao Mstislav Leopoldovič Rostropovič. S druge strane, kći od osamnaest godina imala je gotovo genijalnu lakoću da samo po sluhu nauči bilo koji instrument, ali to joj se sviđalo samo kao izgovor da ne spava kod kuće. Bila je u sretnoj ljubavnoj vezi s izvanrednim jazz trubačem, ali se, suprotno uvjerenju svojih roditelja, željela pridružiti redu Bosonogih karmelićanki.
Želju da bude pokopana na otoku majka joj je izrazila tri dana prije smrti. Ana Magdalena htjela je otputovati na pogreb, ali svi su smatrali da to nije razborito, pa čak ni ona sama nije vjerovala da bi mogla preživjeti takvu bol. Njezin ju je otac odveo na otok na prvu godišnjicu kako bi postavili mramorni spomenik koji je nedostajao grobu. Preplašilo ju je putovanje u čamcu s izvanbrodskim motorom koje je trajalo gotovo četiri sata bez trena mirnog mora. Divila se plažama sa zlatnim pijeskom na samom rubu netaknute džungle, kreštanju ptica i sablasnom letu čaplji u spokoju unutarnje lagune. Rastužila ju je bijeda sela u kojemu su morali spavati na otvorenome, u visećim mrežama između stabala kokosa, unatoč tome što su tamo rođeni jedan pjesnik i jedan senator, nadareni govornik, koji je gotovo postao predsjednik republike. Silno je se dojmio broj crnih ribara bez jedne ruke koju su izgubili u preranoj eksploziji dinamita. No kad je vidjela raskoš svijeta s vrha groblja, shvatila je želju svoje majke. Bilo je to jedino samotno mjesto gdje se nije mogla osjećati sama.
Tada je Ana Magdalena Bach odlučila ostaviti majku tamo gdje je i svake godine donositi joj buket gladiola na grob.
Kolovoz je mjesec velikih vrućina i nepredvidivih pljuskova, ali ona je to shvaćala kao još jednu pokoru kroz koju neizostavno mora proći, i to sama. Samo je jedanput pokleknula zbog upornog traženja svoje djece da vide bakin grob, a priroda ju je kaznila zastrašujućim putovanjem preko mora. Brod je isplovio unatoč kiši, kako ih na putu ne bi zatekla noć, a djeca su se preplašila i stigla potpuno iscrpljena od morske bolesti. Taj put su, srećom, mogli spavati u prvom turističkom hotelu koji je senator sagradio u svoje ime i državnim novcem.
Ana Magdalena Bach vidjela je kako iz godine u godinu rastu, poput litica, visoki stakleni neboderi koji su se množili dok je selo postajalo sve siromašnije. Motorne barke bile su umirovljene, a zamijenio ih je trajekt. Putovanje je i dalje trajalo četiri sata, ali s rashladnim uređajima, orkestrom i djevojkama za zabavu.
Samo je ona zadržala rutinu najredovitijeg posjetitelja sela.
Vratila se u hotel, ispružila se na krevet bez druge odjeće osim čipkanih gaćica i nastavila je čitati knjigu na stranici koja je bila označena nožem na papir, ispod stropnog ventilatora koji je jedva pomicao vrući zrak.
Pisma djece:
Rodrigo i Gonzalo García Barcha
Gubitak pamćenja koji je doživio naš otac svojih posljednjih godina, kao što je lako i zamisliti, svima nam je teško pao. A osobito mu je način na koji je taj gubitak smanjio njegove mogućnosti da nastavi pisati svojom uobičajenom oštrinom bio izvor gorčine i frustracije. Rekao nam je to jednom prilikom potpuno jasno i s elokvencijom velikog pisca: "Pamćenje je istodobno moja sirovina i moje oruđe. Bez njega, nema ničega."
Vidimo se u kolovozu bio je plod njegova posljednjeg napora da nastavi stvarati unatoč svim zaprekama. Taj proces bio je utrka između perfekcionizma umjetnika i smanjivanja njegovih mentalnih sposobnosti. Dugi predani rad na brojnim verzijama ovog teksta opisao je u detalje, mnogo bolje no što bismo to mogli učiniti mi sami, naš prijatelj Cristóbal Pera u svojim bilješkama za ovo izdanje. Mi smo samo znali da je posljednja Gabina rečenica bila: "Ova knjiga ne funkcionira. Treba je uništiti."
Nismo je uništili, ali smo je ostavili postrani, s nadom da će vrijeme odlučiti što da s njom učinimo. Čitajući je ponovo gotovo deset godina od njegove smrti, otkrili smo da taj tekst ima mnoge vrijednosti u kojima se može itekako uživati. I doista, on nije tako izglancan kao što su njegova najveća djela. Ima nekoliko kvrga i manjih kontradikcija, ali nema ničega što bi onemogućilo da uživamo u onome što je najistaknutije u Gabinu djelu: njegova maštovitost, poetika jezika, njegov zavodljiv način pripovijedanja, njegovo razumijevanje ljudskih bića i njegova ljubav prema njihovim iskustvima i nesrećama, osobito u ljubavi. Ljubav je nedvojbeno glavna tema cijelog njegovog djela.
Procijenivši da je ova knjiga mnogo bolja nego što smo je se sjećali, pala nam je na pamet druga mogućnost: da je nedostatak sposobnosti koji Gabi nije dopustio da završi knjigu također onemogućio da shvati koliko je ona dobra, unatoč njezinim nesavršenostima.
Svjesni da se to može tumačiti kao čin izdaje, odlučili smo staviti na prvo mjesto užitak njegovih čitatelja nad svim drugim dvoumicama.
Ako čitatelji budu slavili ovo djelo, možda će nam Gabo oprostiti. Vjerujemo u to. Rodrigo i Gonzalo García Barcha