Preminula je prevoditeljica, esejistica, antologičarka i kritičarka Višnja Machiedo (27. III. 1940 - 23. II. 2013) ostavljajući opus bez koga bi nam francuska književnost ostala zagonetnija a Francuska još dalja, nedostupnija.
Machiedo je pripadala slavnoj dramskoj sekciji zagrebačke Klasične gimnazije i SEK-u (Studentsko eksperimentalno kazalište) tako da je još tada, na sceni naučila da riječ ima izgovorno tijelo te da suvremeni jezici imaju pretke u grčkom i latinskom. Obje su je pouke učinile samosvojnim tvorcem riječi, romanisticom po vlastitim, vrlo strogim kriterijima.
Brojne antologije
Teško je i jedva moguće tek pobrojati prijevode i izbore iz stranih književnosti Višnje Machiedo, prvenstveno iz francuske književnosti. Bez nekih njenih antologija, kao što su “Osamnaest izazova - francuski pjesnici 20. stoljeća” (1996) ili “Francuski nadrealizam” (2002), ili napokon “Komedija dell’arte” (1987), ovdašnje poimanje svjetske književnosti bilo bi krnje. Baš takve antologije donijele su joj najviša priznanja: nagradu Grada Zagreba (1997), francusko odličje Viteza Legije časti (1997) i nagradu za životno djelo “Iso Velikanović” (2009).
S druge strane, ovi isti naslovi, kao i mnogi časopisni izbori, pokazali su doživljaj prijevoda Višnje Machiedo kao totalne interpretacije. Za nju je prevođenje bilo interpretacija jednoga svijeta u drugome. Od riječi, od pjesme ili pojedinačnog teksta do cjelovitog izbora, do antologije, smještene su stube pomnog čitanja i razumijevanja. Riječ je sažetak totaliteta stvarnosti koju je Machiedo prenosila između svjetova kao glasonoša neke bolje, ljepše, sretnije i zajedničke budućnosti.
Njene autorske knjige (Putovima i prečacima, 2005; Drugi život, 2005; Od kazališta do teksta i obrnuto, 2007; Skrovite putanje, 2011) pokazuju da bilješke Višnje Machiedo uz ove ili one pisce, imaju snagu samostojnosti i drugačijeg pogleda na književnost.
Otvorila vrata Celineu
Onako kako nam je Machiedo otvorila vrata u Louisa Ferdinanda Celinea (Putovanje na kraj noći, 1972. u “Hitu”), tako je cijelog prevoditeljskog života nastavila donositi ne samo klasične autore već i one manje poznate, do nje nepoznate (Boris Vian, Pjena dana, 1977. i 2004; Marcel Marien, Likovi s krme 1980. )).
Na kraju, treba spomenuti rad Višnje Machiedo na prijevodu “Novecenta” Alessandra Baricca (1994) kojim se našla na prevodilačkom mostu sa svojim suprugom pjesnikom i talijanistom Mladenom Machiedom. Pa ipak, njen prevladavajući romanistički opus, pa i njeni prijevodi Ujevića, Šopa ili Šoljana na francuski, ostavljaju je samostalnom enciklopedijskom i ljudskom “jedinicom”.