JAVIER CERCAS

EKSKLUZIVNO: ŠPANJOLSKI KNJIŽEVNI KLASIK U VELIKOM INTERVJUU ZA JUTARNJI 'Prošlost treba razumjeti. To ne znači da je treba opravdavati...'

Sonia Balcells

 

Jedne večeri lanjskog rujna u hotelu u starom dijelu Manile, prijatelj, novinar El Paisa, pričao mi je o ideji za knjigu koja ga već neko vrijeme progoni. Dvoji treba li pisati o španjolskom novinaru koji je napravio karijeru na lažnim intervjuima i člancima. Nekad respektiran pao je na dno kad je otkriveno da je falsifikator. Zanimalo ga je mislim li da to ima smisla, kopati po motivima prevaranta…

Dva mjeseca kasnije, vozeći se vlakom po maglom progutanoj Francuskoj, počela sam čitati u nas nedavno prevedena "Prevaranta" Javiera Cercasa (Silvana Rogić, Fraktura). Priču o starcu iz Barcelone koji je 30 godina Španjolcima i cijelom svijetu lagao da je preživio Hitlerove nacističke logore, ničeg se taj nije ženirao, dapače tri je godine predsjedao španjolskom udrugom preživjelih logoraša, primao državna odličja, u nacionalnom parlamentu govorio u ime logoraša; sve dok 2005. nije otkriveno da je Marco - prevarant.

Poslala sam poruku španjolskom kolegi pitajući ga je li čitao "Prevaranta". Jasno da jest. Grozničavo izmjenjujemo poruke netom shvativši da smo oboje navučeni na spomenuta pisca i njegov rad. Pada mi na um da sam, dok mi je u Manili pričao o svojoj mogućoj knjizi, više puta pomislila, ne znajući tad sadržaj "Prevaranta", baš na Cercasa. Netko poput Cercasa mogao bi takvo što zanimljivo secirati, mislila sam, makar u toj priči nema, Cercasu bitne, povijesne potke.

Javiera Cercasa nerijetko obožavaju novinari. Ne dvojim da ga vole i neki inženjeri, poneki zubar ili student, vozač Ubera…, ali on nije tipičan pisac fikcijskih romana i, malo više, utvaram si, "pripada" baš nama koji živimo od pisanja, a ne pišemo fikciju.

Zna li se da su na hrvatski prevedene većinom njegove knjige u kojima na svoj, dokumentarističko-rekonstruktivni način, pa tek onda ponešto ili jedva fikcijski u neku ruku rekonstruira povijest, hvata se faktografije i gradi dalje, nije čudo da se zainteresirani za takav možemo gotovo reći žanr navuku na Cercasa. Lako je postati opsjednut Cercasom. Nakon "Salaminskih vojnika" ne jednom mi se pričinilo da ga vidim kako šeće psa savskim nasipom, "Anatomija jedne pobune" učinila je da o njemu razmišljam dok kuham, rolam oko Jaruna ili sjedim na roditeljskom sastanku u školi moje djece. Otarasim ga se nakon par mjeseci, kad me neka druga knjiga, kojoj on nije autor, jednako zaokupi. Jer, baš svaka njegova knjiga na neko vrijeme, nakon što je pročitam, opsesivno mi se zalijepi u mislima. Brzinom svjetlosti. Na način kako to biva i s knjigama Svetlane Aleksijevič.

Opsesije. Opsesije su pokretač pomoću kojih Javier Cercas počinje raditi na svojim romanima. Laća se posla onda kad mu nešto postane ozbiljnom opsesijom. Kreće istraživati temu koja ga ne napušta.

Dva puta mjesečno objavljuje kolumnu u El Paisu, otprilike četiri dana po akademskoj godini drži predavanja o španjolskoj književnosti na Sveučilištu Girona u Kataloniji. Bilo bi uputnije nagovoriti ga da predaje novinarima. Studentima književnosti mogu govoriti razni dobri pisci. Novinarima je potrebniji Cercas, jer je onih koji pišu poput njega i čine to tako dobro, puno manje.

"Zovem se Enric Marco i rodio sam se 14. travnja 1921., točno deset godina prije proglašenja Druge republike u Španjolskoj", piše Cercas da je Marco tako izmislio i datum vlastita rođenja, postao je dva dana mlađi ne bi li poručio da je - čovjek vođen providnošću; i lagao je baš o svemu što je uslijedilo nakon njegova rođenja.

Tvrdio je da je po svršetku španjolskog građanskog rata ilegalno pobjegao u Francusku, bio zatočen u Marseillesu od Petainove policije, predan Gestapu, deportiran u Njemačku, u logor Flossenbürg, nedaleko od Münchena, a zapravo je u Njemačku otišao kao dobrovoljni radnik u okviru sporazuma Hitlera i Franca; proveo jest nekoliko mjeseci u zatvoru, ali "običnom", u Kielu, na sjeveru zemlje.

Cercas u "Prevarantu" istražuje i objašnjava otkuda je u španjolskoj javnosti iskrsnuo Marco, kako je izgledao njegov stvarni život prije i nakon što je otkriveno da je skandalozni prevarant, konačno: što ga je tjeralo da stvori lažnog sebe.



Marcove laži, kažete, zapravo otkrivaju pravu povijest Španjolske, pretvarao se da je ono što bi Španjolci od njega željeli da bude. Kakva je - prava povijest Španjolske?

Prava je povijest Španjolske žalosna, nije herojska, melodramatična, već siva, a Marco je, za sebe, i za njegovu zemlju, izmislio prekrasnu priču: povijest heroizma, žrtava... U tom smislu meni je Marco doista ekstremno interesantan lik. On radi ono što radi i većina nas. I ne čine to samo Španjolci, već ljudi širom svijeta: kad govorimo o dijelovima naše najgore prošlosti, bilo osobne ili kolektivne povijesti, izmišljamo neku bolju prošlost. Tako je i Marco za sebe izmislio prošlost žrtve nacista, heroja antifrankističke borbe...

Je li moguće napisati istinitu priču o lažljivcu? To vas je i Vargas Llosa pitao 2005., kad je Španjolska ostala šokirana saznanjem da je Marco izmislio vlastitu biografiju.

Odgovor je moja knjiga. Ako je knjiga dobra, onda je to, valjda, moguće. Meni je ovo bila silno teška knjiga za napraviti. Volim te knjige koje se teško stvaraju. Često iz tog hrvanja autora i sadržaja izađe dobar materijal.
Vargas Llosa i Claudio Magris su rekli da je teoretski nemoguće pisati istinu o lažljivcu tako velikom kakav je Marco.

Dvije su mi stvari bile jako bitne kako bih mogao napisao ovu knjigu. Prvo, zaključio sam da je o Marcu nemoguće napisati fikciju. Intuicija mi je govorila da je ne samo lagao o navodnom zatočeništvu u koncentracijskom logoru, već i o apsolutno svemu drugom. To se pokazalo točnim. Marco je sam po sebi fikcija, bilo bi nepotrebno, redundantno, irelevantno napisati fikciju o fikciji. Odlučio sam napraviti posve suprotno - napisati knjigu koja nije fikcija, ili u nju uključiti neke dileme između fikcije i nefikcije. Između te priče o sebi koju je izmislio Marco i onoga što leži iza toga. I to je ova knjiga. Ona je bitka između istine i laži, između fikcije i činjenica. To je bio moj pokušaj da napišem knjigu koja se u početku doimala nemogućom.

Što vam je najteže palo u tom procesu nastajanja 'Prevaranta', od istraživanja do pisanja?

Trebalo mi je jako puno vremena. Uvijek kažem da ja pišem avanturističke romane o avanturi pisanja romana. Jer, u većini ili u mnogima mojim knjigama ispričam priču, ali ispričam i proces nastajanja te priče. Moje sumnje, nedoumice, istraživanja, sve mi je to bitno. Kod 'Prevaranta' najteža je bila sama odluka da se uopće uhvatim pisanja te knjige.

Bojao sam se Marcova karaktera, bilo me strah onoga što ću, moguće, naći kad krenem istraživati njegov život, bojao sam se činjenice da bih trebao demaskirati, razgoliti taj lik, nisam znao hoće li ljudi razumjeti da ga pokušavam shvatiti, ali ne i opravdati. No, kad sam se konačno uhvatio samog pisanja, kad sam odradio istraživački dio koji mu prethodi, pisanje je išlo lakše negoli pisanje i jedne moje ranije knjige.

Ima nešto u Marcu što ste oćutjeli gotovo i kao dio vas samog, što vas je odbijalo i plašilo, nerado ste se išli suočiti s time. Bojali ste se uhvatiti tog posla, koliko god vas je njegov lik opsjedao, njegova osoba intrigirala. Što je to? 

Marco je povezan sa mnom, ali i sa svima nama. S jedne strane taj čovjek je besprizoran, pričao je i to tako dugo sve te laži o jednoj o najgorih epizoda svjetske povijesti, o nacističkim kampovima, Drugom svjetskom ratu, španjolskom ratu … No, on je i karikatura onoga što mi jesmo, pretjerani izraz, hiperbola onoga što ljudski rod jest.

Zašto je Marco napravio to što je napravio? Jedan mogući, vrlo važan odgovor jest da je to učinio jer je želio biti voljen. Ljudi čine razne stvari iz tog motiva. Vi ste novinarka jer na taj način želite dobiti priznanje, poštovanje, ja sam pisac iz istog razloga, ljudi rade to što rade ne bi li bili prihvaćeni i voljeni. No, razlika s Marcom je da on to što radi čini na način da ruši sva moralna pravila koja većina ljudi pokušava respektirati, ili se barem pravi da ih respektira.

Marco je povezan i sa mnom kao čovjekom koji živi od pisanja. Pisac također izmišlja stvari, kreira fikciju kao što Marco radi. Kazao mi je: 'Vi pričate laži u vašim knjigama, ali zbog toga ste poštovani, vas cijene baš zbog laži koje im izmišljate. Ja sam izmišljao laži i ljudi su me - osudili'. Pokušavao je reći da smo zapravo slični, ali da je nagrada koju ja dobivam poštovanje čitatelja i novac, a njegova je plaća - osuda.

Jeste li i vi, kako vam je jednom kazao vaš psihoterapeut, lažov? 

U neku ruku i jesam. Svi mi pisci smo i lažovi. Ali, imamo legitimitet pričati laži. Ako je fikcija laž (a mogli bismo diskutirati o tome, jer to je pitanje što je istina a što je laž u fikciji), ako je fikcija laž, onda sam ja, pišući fikciju, lažljivac. Mi pisci lažemo ne bismo li rekli istinu. To znači pisati romane, stvarati fikciju. Ja mogu, kao pisac, lagati. Ali Marco, govoreći o sebi u javnosti, to nije smio.

U 'Prevarantu' spominjete da ste nakon 'Anatomije jedne pobune' bili anksiozni, imali panične napade… Napisali ste tu važnu knjigu, a na nekoj privatnoj, osobnoj razini krenuli tonuti. Zašto?

Mislim da je to povezano sa smrću mojeg oca. Jer, ta knjiga, koja se bavi počecima demokracije u mojoj zemlji, zapravo je bio moj pokušaj da razumijem vlastita oca. U doba kad sam je završio, on je već bio umro. Ta knjiga je bila, bez da sam toga tada bio svjestan, neka vrsta psihoanalize. Zapravo, pribojavam se da je većina mojih knjiga u neku ruku vrsta psihoterapije.

Što vam je činjenica da ste rođeni u obitelji koja je podržavala Franca značila u doba vaše mladosti, formativnim godinama, i što vam to znači danas?

Odgovor na ovo pitanje je u mojoj posljednjoj knjizi "El monarca de las sombras" ("The Monarch of Shadows", engleski prijevod, op. K.D.) Naslov knjige dolazi od jednog Homerova stiha u Odiseji. Niste to još čitali, pretpostavljam, objavljena je u Španjolskoj 2017. i u njoj se cijelo vrijeme bavim upravo time što ste sada pitali. Ta knjiga je komplementarna s 'Prevarantom', jer ono što tamo činim je sasvim suprotno onome što je Marco napravio i onome što većina ljudi radi. U toj knjizi sam se svjesno suočio s mojom najgorom obiteljskom prošlošću koja je u isto vrijeme i najgora prošlost moje zemlje. Suočio sam se s mojim frankističkim nasljeđem, utjelovljenim u liku jednog od ujaka moje majke. Mladog čovjeka koji je bio, nazovimo to tako, službeni junak moje frankističke obitelji, sitna buržoazije s juga Španjolske, ne osobito bogate, ali definitivno ne siromašne.

Taj je mladi čovjek s intelektualnim aspiracijama, taman je krenuo studirati na sveučilištu kad je izbio rat, postao entuzijastičan falangista, fašista, borio se tri godine na strani Franca. Otišao je u rat sa 17, poginuo sa 19. On utjelovljuje moje fašističko nasljeđe. Kao ljevičar ne volim to nasljeđe, ali ono jest moje. Mislim da bismo se s vlastitim nasljeđem trebali suočiti, na najhrabriji, najkompleksniji mogući način stati i gledati ga, jer je ono naše, i mi smo, dijelom, nastali iz njega. Suočiti se s time je ljekovito.

Mnogi se u Hrvatskoj mogu pronaći u ovoj priči, siguran sam. Ima ljudi koji misle: 'Ma, najbolje je tu lošu prošlost zaboraviti, zakopati je negdje, ne volim je, žulja me i hoću je što dalje maknuti od sebe'. To je golema pogreška. Jer, ako se svjesno ne suočite s povijesnim nasljeđem, veća je šansa da ćete i vi napraviti slične greške kao i vaši preci. Imao sam potrebu uzeti to što imam u obitelji, to na što nisam ponosan i što mi je dugo bilo opsesijom, rastaliti to, zakopati duboko u to i učiti iz njihovih grešaka. Jer, jedino ako tome tako pristupim, onda to što takvo nešto imam u obitelji može biti čak i dobro za mene.

Postoje ljudi koji kažu: 'Ne gledajte u prošlost, bavite se budućnošću'. Greška! Jer, ova prošlost nije prošlost, prošlost o kojoj govorimo kao o prošlosti je zapravo dimenzija i naše sadašnjosti. To je dio sadašnjosti bez koje sadašnjost ne bi značila ništa. Dakle, to jest sadašnjost. Drugo, jedini način na koji možete učiniti nešto korisno za budućnost jest da tu prošlost imate prisutnom, pogotovo onu najgoru, najbrutalniju, onu koje se stidite, koja vas plaši - jer ako je samo zakopate, lako se dogodi da je i sami ponovite. I to je razlog problema u današnjoj Europi. Ponavljamo puno grešaka koje smo napravili 1930-ih, 1940-ih jer dio društva nije probavio tu prošlost, a neki nisu probavili ni obiteljsko nasljeđe koje im je ostavljeno. Prošlost treba razumjeti. Razumjeti ne znači i opravdati.

Kako se osjećate kad razgovarate s nekima od vaših starijih rođaka, drže li vas za izdajnika u obitelji? Koliko je stvarno realna podjela među republikancima i frankistima u španjolskom društvu ili je to prazna rasprava poput one u Hrvatskoj gdje gotovo svakodnevne polemike o partizanima i ustašama služe tome da maknu fokus sa stvarnih problema u društvu? 

Ne drže me izdajnikom, a i da me tako vide, bio bih na to ponosan. U mojoj obitelji ima i ljudi koji su lijevo orijentirani političari.

Vrlo sam kritičan prema Španjolskoj i španjolskoj demokraciji. No, ta priča koju odašilju iz redova za nezavisnost Katalonije da Španjolska nije demokracija, da je to još uvijek diktatura, to je, jasno, propaganda. To ipak ne znači da prošlost još uvijek nije ovdje i da mi nemamo problema. Ali, Španjolska nije ozbiljno podijeljena između frankista i republikanaca. To je glupost. To ne postoji, to nije realnost. To nas samo odmiče od realnih problema, kako ste kazali spominjući hrvatski primjer.

Sinu ste, za obilaska nekadašnjeg koncentracijskog logora Flossenbürga, kazali da vas takva mjesta ne deprimiraju. Naprotiv, 'uđe neko veselje u mene', pišete. Kako vas je to Primo Levi i njegov 'Zar je to čovjek' učinio - zahvalnim čovjekom? 

Osjećam se zahvalnim jer ne živim ono što je Levi živio. Ono što su živjeli moj otac, djed, pradjed…, svi su živjeli u ratovima, ja sam vjerojatno prva generacija u povijesti moje zemlje koja ne živi u ratu. To je golema privilegija. Na takvim mjestima osjetim zahvalnost ne samo stoga što ne živim tu strahotu, već i stoga što je jedini način da se to ne ponovi upravo da budemo svjesni što se dogodilo u Flossenbürgu, u Auschwitzu … Ako niste svjesni tih groznih stvari, uključujući i ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, onda ćete ponavljati iste pogreške. Primjerice, ovdje u Kataloniji mi ponavljamo greške koje ste vi napravili u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih. Nacionalizam nas izgriza. Naravno da stvari nisu iste kao u bivšoj Jugoslaviji, ali ima sličnosti. Nakon gospodarske krize u Europi i u SAD-u, nacionalistički populizam je doživio velikom silom. Nacionalizam je sila koja je uništila Europu 1940-ih, uključujući i Španjolsku. Uništila je i bivšu Jugoslaviju 1990-ih. Dakle, mi sad ponavljamo iste pogreške. Nakon krize smo napravili iste greške kao 1930-ih, tražili smo karizmatične vođe, sentimente, magična rješenja i populizam u politici. Iracionalnu politiku. Nacionalizam je potpuno iracionalan. Pokreće ratove. Nacionalizam stvara probleme po cijeloj Europi i u Kataloniji u ovom trenutku.

Osjećate li se Kataloncem? 

Ne osjećam se posebno Kataloncem. Ne osjećam se posebno niti Španjolcem ili se pak osjećam i Kataloncem i Španjolcem. Koga briga! Ne znam što znači biti Katalonac, ne znam što znači biti Španjolac... U političkom smislu to je isto, to znači živjeti u demokraciji, imati prava, živjeti u Europi, živjeti u jednoj od najprosperitetnijih zemalja na svijetu.
Ovo s Katalonijom je politički problem, a gađa stalno u emocije. A kad govorite o emocijama, racionalnost se izgubi, a kad se racionalnost izgubi, onda imamo problem. Emocije su bitna i dobra stvar za naš osobni život, ali u politici emocije su opasne. Nacionalizam je osjećaj i nije racionalan. I zato ne možete racionalizirati nacionalizam.

Pišete na španjolskom. Koliko koriste katalonski?

Govorim njime svaki dan. Rođen sam na jugu Španjolske, došao sam u Kataloniju s četiri godine i po tome se osjećam gotovo kao prosječan Katalonac. Kako što znate, moderna je Katalonija stvorena od tog ogromnog vala ljudi koji je došao s juga Španjolske, iz najsiromašnijih dijelova. Sa suprugom pričam katalonski jer smo se na tom jeziku i upoznali. Sa sinom govorim španjolski jer je to moj materinji jezik, jezik koji sam govorio s ocem, majkom, moj unutarnji jezik... S materinjim jezikom nemate racionalan, već vrlo emocionalan odnos.

Kad je sin rođen, počeo sam mu se spontano obraćati na španjolskom. No, katalonski i španjolski su vrlo slični, kao španjolski i talijanski, primjerice. Zašto pišem na španjolskom? Ne birate jezik na kojem ćete pisati, jezik bira vas. To je moj materinji jezik, s njim imam osoban, jak, iracionalan odnos. No, kad bi španjolski nekim čudom iščeznuo, ja bih, bez problema, nastavio pisati na katalonskom. Inzistiram da su katalonski, španjolski i talijanski isti jezici, sve je to loše govoren latinski. (smijeh)

Dakle, nije problem razlika među tim jezicima, kad govorimo o katalonskom i španjolskom, jer su vrlo slični. Problem je politička zloupotreba tih jezika. Smiješno je da tvrde da je katalonski marginaliziran. To je čista glupost, politička laž. U školi djeca jedino i govore katalonski. Imaju samo jedan sat španjolskog. Na katalonskom su knjige, televizije, radiopostaje, sve!

Što se krize u Kataloniji tiče, pisali ste u vašim kolumnama da to nije rat između Madrida i Barcelone, već rat između Katalonaca, onih bogatih i onih siromašnih. 

Na sreću, još uvijek to nije rat. Ovo u Kataloniji je konfrontacija između bogatih i siromašnih, jer Katalonija je imala ogroman stupanj autonomije, Španjolska je jedna od najviše decentraliziranih zemalja u svijetu. Katalonija je jedna od najbogatijih španjolskih regija. Vjerujem u solidarnost.Solidaridad. Jasno da su bogati uvijek ti koji se žele odvojiti od siromašnih. Ne mislim da je to ispravno. I bogati dio Italije bi se rado odvojio od siromašnog juga, slično je na puno mjesta po Europi.

S vašim se opsesijama nosite tako da ih s vremenom počnete istraživati i pisati o njima. Ima li bilo koja tema koja je dugo u vašim mislima a da još niste krenuli pisati o njoj? Ili neka tema o kojoj jeste pisali, ali ste vremenom odustali od nje?

Prva knjiga koju sam poželio napisati, možda i najveća opsesija u mom životu, bila je ta knjiga o ujaku moje majke.
To je zadnja knjiga koju sam, za sada, napisao. Možda sam opsesivno bio vezan uz neka pitanja zato što sam ih naslijedio rodivši se u toj obitelji, tu se prepliće moja osobna, ali i kolektivna povijest... Pitam se kako to mirni ljudi mogu postati monstrumi. To se dogodilo u Španjolskoj 1930-ih, u Europi 1940-ih, u Jugoslaviji 1990-ih, to je ono čega sam se pribojavao, zašto sam bio toliko prestrašen za vrijeme posljednjih mjeseci u Kataloniji. Orwell se pitao gdje su dobri ljudi u loša vremena, kad se događaju loše stvari. To je retoričko pitanje, jer kad se loše stvari događaju, dobri ljudi čine loše stvari. Ili pomažu drugima da čine te užasne stvari. Grozno je kako dobri ljudi mogu postati prava čudovišta.

AfD evo sjedi u Reichstagu, Kurtz u Beču vodi vladu u kojoj je koalicijski partner Slobodarska stranka (FPO), do jučer ponosna baštinica nacističke ideologije. Hoće li EU opstati? Ako ne - koje su opcije?

Projekt EU je revolucionaran, najvažniji i najambiciozniji projekt 21. st. Kad je kriza 2008., 2009. izbila, vratili smo se problemima iz 1930-ih, povratku populizma, nacionalizma...

Ono što se događa u Kataloniji ne razlikuje se od onoga što se događa diljem Europe. Može se povezati s onim što se događa u Njemačkoj, i s Brexitom, ili s populističkim pokretom na sjeveru Europe. To su sve različite manifestacije istog problema. Ili onoga što se, recimo, dogodilo s izborom Trumpa. Moramo se boriti protiv toga. Kako? Dobrom politikom. Najteža stvar koju imamo u Europi, u isto vrijeme i najbolja, jest da kombiniramo političko jedinstvo s kulturnim različitostima svih naših zemalja. Inzistiram na kulturološkoj različitosti i političkoj ujedinjenosti Europe. To je, po mom mišljenju, jedini put. Apsolutno je bitno ići prema federalnoj Europi, ne samo konfederalnoj, već i federalnoj.

Ako se Katalonija odcijepi od Španjolske, sljedeće što će se dogoditi jest da će isto krenuti u Francuskoj, Italiji, u Njemačkoj... Europa će eksplodirati. Nestati. Moramo uvjeriti ljude da nam je puno bolje zajedno, negoli odvojenima!
EU je jedini način da živimo u miru u Europi, a to znači prosperitet. Njemačka sama, Španjolska sama, Hrvatska sama, ne mogu napraviti ništa, ne mogu protiv Kine, Brazila, SAD-a, ali ujedinjena Europa može živjeti puno bolje, jer se ekonomski možemo nositi s tim velikim silama. Prvo imate mir, drugo prosperitet i treće, najbitnije, demokraciju.

Neće biti moguće sačuvati demokraciju u pojedinim zemljama ako se EU raspadne, jer se one ne mogu oduprijeti sili divljeg kapitalizma i međunarodnih kompanija koje haraju svijetom. Jedino ako ste veliki i moćni možete nametnuti uvjete tim golemim kompanijama. Dakle, Europa je jedini način da sačuvate prosperitet i demokraciju. Ti pokreti koji idu protiv Europe, poput pokreta za nezavisnost Katalonije, poput populizma u Njemačkoj, Austriji idu protiv svih tih vrijednosti koje su esencijalne.

ELIPSO

Izdvajamo