Odnos politike, ideologije i nogometa jedno je od općih mjesta u (post)jugoslavenskim društvima. O toj vezi ispisani su deseci i stotine novinskih i esejističkih kartica, tom su se vezom bavili i znanstvenici, no ponajprije sociolozi. Historiografsku znanost povijest je nogometa i politike, međutim, zanimala kudikamo manje nego sociološku. Dugo je trebalo da se pojavi historiografska knjiga koja će sintetski prikazati povijest odnosa politike, države i nogometa u Jugoslaviji. Ta je knjiga sada konačno pred nama, a napisao ju je - jedan Britanac.
Ime tog čovjeka je Richard Mills i profesor je moderne europske povijesti na Sveučilištu Istočne Anglije u Norwichu. Ove godine, Mills je kod britanskog nakladnika Tauris objavio knjigu “The Politics of Football in Yugoslavia - Sport, Nationalism and the State”, koja na 300 gusto tiskanih stranica sintetizira suodnos politike i nogometa na našim prostorima od 1918. do rata 90-ih. U Millsovoj knjizi čitatelj može naći mnoga slavna poglavlja nogometne i opće povijesti: odlazak reprezentacije u Montevideo 1930., stradanje nogometaša Splita u 1. splitskom odredu, Hajdukov partizanski put, osnivanje Torcide 1950., osnutak navijačkih ultras skupina u 80-ima, osnutak mostarskog Zrinskog, nerede na Maksimiru 1990.
Uz ta općepoznata poglavlja, Millsova knjiga, međutim, donosi i detaljan pregled onih o kojima se zna kudikamo manje. Mills iscrpno opisuje etničke i političke sukobe u nogometu Kraljevine SHS te međuratna radnička i socijalistička sportska društva. Opisuje funkcioniranje nogometa u satelitskoj, nacističkoj Hrvatskoj, Srbiji i mađarskoj Vojvodini. Detaljno je istražena i poslijeratna sportska politika komunističke Jugoslavije, kao i puzeći prodor profesionalizma u komunistički sport. Mills je istražio čak i tako živopisnu stvar kao što je veza nogometa i Pokreta nesvrstanih, pa tako doznajemo da je na vrhuncu tog pokreta u Africi radilo čak 67 jugoslavenskih nogometnih trenera.
U povodu ove iscrpne i fascinantne knjige, razgovarali smo s njezinim autorom.
Iz Vaše se knjige razabire da ste dugo proučavali jugoslavenski nogomet, ali i da ste odlično svladali jezik. Kako je do toga došlo?
- Počelo je na preddiplomskom studiju. Grad Norwich, u kojem sam studirao i u kojem sada predajem, bio je grad prijatelj Novog Sada, pa sam tako počeo putovati na te prostore. Pisao sam magistarski rad o nogometu i kolapsu komunizma tijekom kojeg sam kroz niz intervjua istraživao usmenu povijest tog razdoblja i to mi je otvorilo oči za izuzetnu kompleksnost i bogatstvo u koje nisam mogao ući, a da ne izbrusim jezik. Stoga smo se prije deset godina supruga i ja na 18 mjeseci preselili u Novi Sad, gdje sam intenzivno učio jezik.
Predajete na Sveučilištu Istočne Anglije, ali vam u biografiji piše da ste suradnik sportskih magazina? Je li vas, dakle, ova tema prvo zainteresirala kao povjesničara ili kao sportskog novinara?
- Nogomet i povijest strast su mi još od djetinjstva, ali sam tek na fakultetu shvatio da ih mogu povezati. Dok sam boravio u bivšoj Jugoslaviji, gledao sam i po nekoliko utakmica tjedno, putovao diljem Hrvatske, Srbije i Bosne, gledao sve živo, od Lige prvaka do beogradske zonske lige. Istodobno sam gorljivo čitao obilje sportskih tiskovina iz regije kako bih poboljšao jezik. S tim iskustvom počeo sam povremeno objavljivati priče u britanskom sportskom magazinu When Saturday Comes. Dakle, moje je novinarstvo nusproizvod akademskog rada, ali je novinarski stil nešto u čemu uživam.
Vaša knjiga gotovo je pa putopisna. Većina poglavlja počinje opisom prostora, bio to stadion u Ljubljani ili Kragujevcu ili opis kafića na Visu gdje se čuva Hajdukova lopta iz Barija. Očito ste se naputovali za istraživačke svrhe?
- Ne osjećam se ugodno kad pišem o mjestima koja nisam vidio. Zbog toga sam putovao mnogo dalje od klasičnih turističkih ruta. Mnoga mjesta, doduše, više ne postoje ili su doživjela drastične promjene, kao splitski Stari plac, ali svejedno osjetite kako je bio interpoliran u obližnje zgrade, osjetite intimnost prostora. Nije isto samo čitati da je Grbavica bila na samoj bojišnici tijekom opsade Sarajeva i stvarno doći tamo, vidjeti teren s okolnih brda, vidjeti kako su dobru promatračnicu tribine stadiona nudile snajperistima.
Za nas ovdje najpoticajniji je dio knjige vjerojatno vaš pregled odnosa nogometa i politike u Kraljevini SHS, među ostalim i zato što se o tome kod nas najmanje pisalo i najmanje se zna. U knjizi istražujete različite etničke nogometne klubove u Jugoslaviji, ali i sportska društva pod komunističkim utjecajem. Može li se reći da su se kontroverze Jugoslavije reflektirale u nogometu od samog početka?
- Da. Zapanjujuće je koliko se u samoj igri reflektirao politički krajobraz međuratne Kraljevine. Vruće debate unutar Nogometnog saveza blisko nalikuju, a neki su put i prethodile, onima u političkoj areni. Igra i jugoslavenska država evoluirale su istodobno, nailazile na iste izazove, s tim da nisu uvijek dolazile do istih rješenja. Nogomet je, primjerice, u potpunosti prihvatio federalnu strukturu 1939., znatno ranije od razvoja u političkoj sferi. On je pružao mogućnost izražavanja političkih i nacionalnih alternativa statusu quo iako su vlasti često nemilosrdno suzbijale neželjene klubove i njihovo članstvo. Nemoguće je razumjeti kontroverze nogometa socijalističke ere a da se ne prouče prijeratna izvorišta.
Meni je najzanimljivije poglavlje knjige ono o nogometu u fašističkim satelitskim državama, ne samo u Pavelićevu Zagrebu i Nedićevu Beogradu nego i u Vojvodini, gdje se lokalni klub pridružio mađarskoj ligi. Možete li usporediti te priče s onima iz drugih fašističkih satelitskih država - Rumunjske, Slovačke, višijevske Francuske?
- Nogomet je cvjetao diljem okupirane Europe. Nacionalne momčadi i klubovi posvuda su korišteni za legitimiranje novog poretka, novih režima, novih nacionalnih granica. U tom smislu, situacije koje nalazimo diljem teritorija Jugoslavije razlikuju se samo u stupnju. Klubovi su se najednom našli u novim ligama Mađarske, Bugarske, Srbije, NDH, oni etnički i politički neželjeni su raspuštani, njihovi članovi su progonjeni, a povijest igre ispisivala se nanovo da se prilagodi prevladavajućoj politici. Dok su u zaraćenim područjima natjecanja stalno prekidana, nogomet se igrao sve do gorkog završetka. Indikativno je da se u svibnju 1945., kada je Berlin već pao, u krajnje reduciranoj NDH nastavlja igrati Prvenstvo grada Zagreba.
U svemu tome postoji nešto mi se čini ironično: da ste se u političkom smislu mogli provući s bilo kakvim političkim grijesima, ali pod uvjetom da ste dobro igrali nogomet. Navodite primjer iz Novog Sada, gdje se klupskim čelnicima, sportskim novinarima, pa čak i sportskim fotoreporterima sudilo za kolaboraciju, ali su nogometaši samo inkorporirani u novi klub?
- Da, to je iznenađujuće. Znajući do koje su mjere i fašistički režimi i pobjednički komunisti razumjeli propagandnu ulogu nogometa, neobično je da je brojnim nogometašima kompromitiranima svojim ratnim djelovanjem bilo omogućeno da uživaju povlašteni životni stil nakon revolucije. Klubovi ‘krivi’ za kolaboraciju bili su raspušteni, administratori i treneri progonjeni. Istodobno, brojni su nogometaši glatko prešli iz kvislinške lige u novo natjecanje socijalističke Jugoslavije. Stjepan Bobek i Zlatko Čajkovski - obojica svojedobno reprezentativci NDH u mlađim kategorijama - bili su utemeljitelji Partizana i reprezentativci Jugoslavije u njezinu najsjajnijem trenutku: kad pobjeđuje SSSR na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952. Daroviti nogometaši donosili su prestiž i zemlji i socijalističkom vodstvu, posebno nakon razlaza Tita i Staljina te tijekom perioda kad Jugoslavija vodi nesvrstane. Stoga su se ratna poglavlja u biografijama potiskivala, a neugodni detalji iz osobnih povijesti prešućivali.
Velik dio knjige posvećujete dvjema splitskim pričama: onoj o Radničkom športskom klubu Split te, naravno, Hajdukovoj partizanskoj epizodi, razdoblju kad je Hajduk službena partizanska momčad. Ne mogu se oteti dojmu da ste istinski fascinirani tim povijestima. Postoji li neki sličan primjer klubova koji su se u Drugom svjetskom ratu priključili pokretu otpora?
- Te sam priče opčinjeno istraživao tjednima, u splitskim arhivima i bibliotekama, kao i u Zakladi Karlo Grenc. Dojmljiva uloga Hajduka kao tima Narodnooslobodilačke vojske, kao i niz njegovih utakmica diljem Mediterana još su više fascinantni zbog toga što se sve to zbiva dok je Split još okupiran. Istraživanje na Visu, gdje sam sklapao fragmente te ratne priče, zasigurno je vrhunac mog projekta. To nije jedini slučaj da je nogometni tim krenuo na turneju kako bi potaknuo svijest o nekoj političkoj agendi. Bilo je tih slučajeva u španjolskom građanskom ratu, slična je i turneja FK Sarajeva tijekom opsade Sarajeva. Ipak, nije mi poznato ništa što bi se moglo mjeriti s Hajdukovom turnejom kao momčadi NOVJ ni po razmjerima ni po političkom efektu. Kad se tome doda prijašnje herojsko stradanje RŠK Splita, jasno je da je splitska ratna povijest jedinstvena u svjetskom nogometu.
Vaš prikaz jugoslavenske nogometne lige nije nimalo laskav. Pokazujete da je ta liga otpočetka bila opterećena nacionalističkim sukobima te zagađena korupcijom i namještaljkama?
- Jugoslavenska liga po mnogočemu je impresivno djelo. Proizvela je stotine vrhunskih nogometaša koji su bili među najboljima na svijetu, bila je izrazito kompetitivna i punila mnoštvom stadione diljem zemlje. Klubovi te lige periodički su doživljavali svjetske uspjehe, poput Partizana ‘66., Dinama ‘67. ili Zvezde ‘91. Ali, činjenica je da je postojala i kudikamo tamnija strana. Često je razlog za nju bio novac, napose tijekom ranog, farsičnog razdoblja ‘amaterizma’. Kad je profesionalizam napokon priznat, čak ni to nije pomoglo da zagladi prekomjerne, neautorizirane transfere i isplate, a namještaljke su bile problem od samog početka.
Manji jugoslavenski klubovi obično bi za to plaćali najveću cijenu iako su nerijetko njihovi veći suparnici bili barem jednako upleteni. Za vlast su bili osobito neugodni skandali u koje bi bili upetljani viši partijski funkcionari, ali oni samo pokazuju na što su bili spremni moćnici da bi pospješili uspjeh lokalnih klubova. Neki su klubovi počeli funkcionirati kao nacionalni timovi po svemu osim nominalno. Stoga su još od 40-ih mnoge utakmice bile opterećene nacionalističkim ekscesima. Ipak, kad se govori o tome, ne smiju se zaboraviti i druga rivalstva, ona unutar republika.
Oko jugoslavenske lige roji se puno mitova. Svaka strana ima svoju teoriju tko je bio ‘privilegiran’: beogradski klubovi, Hajduk, Dinamo… Također, tu su mitovi o tome tko je bio Titov favorit. Kako vi to komentirate?
- Vladimir Dedijer bio je taj koji se zafrkavao govoreći da Tito favorizira Partizan. Sam se predsjednik, međutim, ustručavao vezivanja za ijedan klub premda je, vjerojatno, imao stanovitu slabost za Hajduk kao ekipu NOVJ te za klubove koji su naginjali lijevo i bili vezani uz NOVJ. Kako god, jasno je da je u ranom razdoblju Jugoslavije Partizan držao sve karte u rukama. Nakon što je Hajduk odbio ponudu da se preseli u Beograd i predstavlja vojsku, Partizan je po sovjetskom obrascu zauzeo poziciju reprezentativnog vojnog tima.
On je bio utjelovljenje multietničke, socijalističke Jugoslavije iskovane u oslobodilačkom ratu te nije čudno da su neki od najboljih nogometaša u zemlji regrutirani u Partizan. Poslije su drugi klubovi uspješno konkurirali tom primatu, a tijekom tog perioda najveći klubovi iz pojedinih republika stekli su povlastice na kojima su im mali rivali mogli samo zavidjeti. ‘Velika četvorka’ uživala je strukturalne prednosti, kao i potporu utjecajnih političkih pojedinaca i organizacija. Ipak, teško se oteti dojmu da su neki nogometni centri bili podređeni u nekim razdobljima. Tako je, primjerice, Zagreb izgubio neke od najboljih igrača kad se formirao Partizan.
Kad je beogradskom Metalcu bilo dopušteno da preuzme ime raspuštenog predratnog BSK, mnogi su u Zagrebu gunđali zašto i kod njih nije bila dopuštena rehabilitacija ‘kolaboracionističkih’ klupskih imena. Ipak, stvar se ne može samo svesti na srpsko-hrvatske odnose: Partizan je bio jako uspješan upravo u 60-ima, kada je predsjednik kluba bio Franjo Tuđman, u klubu su igrali igrači iz cijele zemlje, a za klub se navijalo kojekuda po Jugoslaviji.
Jedno ste poglavlje posvetili osnutku (ili ‘osnutku’) Torcide 1950. Dakako da pokazujete da između Torcide iz 1950. i nastanka današnje Torcide, u 80-ima, nema kontinuiteta. No, u toj priči i vas, kao i mene, intrigira nešto drugo. Naime, da su visoki političari poput Ante Jurjevića Baje ili Jure Bilića bili toliko obuzeti klupskim navijačkim žarom da su zbog toga umalo riskirali političke karijere?
- I nekoliko godina prije tog incidenta s Torcidom 1950., vrh Partije brinuo se zbog pojave tzv. klubaštva među članovima Partije. Jurjević Baja bio je uključen u Hajduk još od obnove na Visu 1944., a 1950. bio je predsjednik kluba. Njegovo potpirivanje mladih navijača mora se razmatrati u tom kontekstu, kao što su se i sportski uspjesi Hajduka u tom razdoblju neizbježno reflektirali na njega, ali i druge političke figure uključene u rad kluba.
Prvo osvajanje prvenstva 1950. bilo je golem uspjeh za tada još mali dalmatinski grad. Partijska komisija koja je ispitivala incident s Torcidom ukorila je partijske dužnosnike koji su bili uključeni, a Bilić i Jurjević maknuti su s pozicija u klubu. Međutim, i u sljedećim desetljećima visokopozicionirani političari vezivali su se uz vodeće momčadi, a ta veza uzrokovala je brojne kontroverze. Taj je fenomen, uostalom, nadživio jugoslavensku državu, što samo pokazuje važnost ove igre kao političkog oruđa.
Jedno od poglavlja vaše knjige nosi naslov ‘Maksimirski mit’. Vaša je teza da su događaji u Maksimiru 1990. na obje strane u budućim zaraćenim zemljama prerasli svoje realne proporcije i poprimili karakter neutemeljenog mita?
- Na neki način, da. Politički motiviran metež bio je uobičajen na jugoslavenskim stadionima u to vrijeme. Ako je možda razmjer incidenta u Maksimiru i bio nešto veći u skali, ono što je Maksimir izdvojilo je legenda koja se razvila oko tog incidenta, legenda koja mu je dala zasebno mjesto u povijesti nogometa i povijesti Jugoslavije. Cijeli događaj definiran je ratom koji je uslijedio. Spomenici, murali, dokumentarci i reportaže koje opisuju Maksimir kao prvu ratnu bitku temelje se na činjenici da je mnogo onih koji će se poslije boriti u ratu sudjelovalo u neredima.
Tijekom vremena stvari su pojednostavljene, vremenski slijed kondenziran, ratni velmoža Arkan i njegovi paravojni Delije suprotstavljeni su ‘borcima za slobodu’ - Zvonimiru Bobanu i sjemenu Hrvatske vojske, Bad Blue Boysima. Tu blijede i tonu u zaborav neki bitni detalji - primjerice, da se jugoslavenska liga igrala nakon toga cijelu još jednu sezonu te da policajac kojeg je Boban udario nije bio Srbin, nego Musliman. Kako god, točnost mita više nije važna: on je, naprosto, poprimio vlastiti život.
Jedno od posljednjih poglavlja knjige bavi se klizanjem navijačkih skupina u desni radikalizam potkraj 80-ih i u 90-ima. Kao čovjek sa strane, kako gledate na navijače službene partizanske momčadi (Hajduka) koji skandiraju ‘Za dom spremni’ ili na navijače kluba koji se zove Partizan, a koriste četničku ikonografiju?
- Jedan od ključnih ciljeva organiziranih navijačkih skupina 80-ih bio je zadati što žešću uvredu. Tijekom socijalističke ere komunisti su od fašističke terminologije i simbola napravili tabu, što im je dalo privlačnost. Novi trendovi u navijaštvu, uvelike nalik onima u zapadnoj Europi, u tom su povijesnom trenutku koincidirali s otvaranjem tabu-tema koje su se ticale Drugog svjetskog rata te s urušavanjem opće političke i ekonomske situacije. U tom okružju nacionalizam se nudio kao privlačna alternativa i mnogi su je navijači prigrlili.
To ne znači da su tribine bile pune gorljivih pristaša ustaša i četnika: ratni simbolizam bio je samo efektno sredstvo da se uvrijedi suprotna strana. S time da treba reći da nisu svi navijači prihvatili tu retoriku. Pogotovo u multietničkim sredinama, navijači su se dugo držali ‘bratstva i jedinstva’, čak i dugo nakon što je Milošević oteo jugoslavenski projekt. Ni kod ‘velike četvorke’ stvari nisu jednostavne, o čemu svjedoče kontroverze i raspre o povratku šahovnice na Hajdukov grb ili o imenu Dinamo.
Pratite li i dalje odnos politike i nogometa u bivšoj Jugoslaviji - slučaj Zdravka Mamića ili pokušaje navijača Hajduka da razviju model ‘sociosa’?
- Nastojim, premda to nije lako jer je nogomet bivše države sada razdijeljen na sedam država. Kad god sam u regiji, odlazim na što više utakmica, od velikih mečeva Hajduka i Zvezde do malih utakmica u Kaštel Starom ili Srijemskoj Mitrovici. Uživao sam u osvajanju prvenstva Rijeke, pratio propast Obilića i uskrsnuće ljubljanske Olimpije. Politika je rijetko kad udaljena od nogometa. Nisu tu zanimljivi samo veliki, nego i mali klubovi - recimo, pokušaji poratne Dinare iz Knina da proizvede objedinjenu povijest vlastitog kluba s višestrukim identitetom.
Pratili ste euforiju, a potom i političke kontroverze oko uspjeha Hrvatske na SP-u u Rusiji?
- Da. Taj zadivljujući uspjeh još je jednom podvukao kolika je uloga nogometne igre kao komponente društva koja ima puno lica. Nogomet izvlači najgore i najbolje u društvu na krajnje vidljiv način. Svjetsko prvenstvo ostavilo je kompleksni kolaž slika koje će trajati: ponosna predsjednica u znojnom dresu koja stoji uz Putina i Macrona, nacionalistički izljevi u društvenim medijima, stotine tisuća na proslavi, debate o etničkom podrijetlu igrača, glasna podrška Novaka Đokovića… Nogometnu igru ne može se svesti na jednodimenzionalnu karikaturu. Zato me, kao i milijune drugih, nogomet i privlači.