‘PUTUJUĆE KAZALIŠTE‘

Ferić je napisao nacionalni roman. I, misterioznim čudom, ostao Ferić

‘Putujuće kazalište‘ dizelaška je knjiga kojoj treba vremena i stranica da dosegne okretaje i brzinu
Zoran Ferić
 Neja Markicevic/Cropix

U uvodu svog romana "Flaubertova papiga", britanski postmodernistički pisac Julian Barnes ispisao je satirično poglavlje koje je naslovio "indeks zabranjenih knjiga". U njemu je nanizao popis knjiga kakve bi piscima trebalo zabraniti pisati, jer ih je već ionako previše. Tada - 80-ih- na svoj je indeks Barnes smjestio, recimo, čitav latinoamerički magični realizam. Na njegovu popisu su se našli i autobiografski romani. Priznajući da ih je puno i previše, Barnes je međutim dopustio piscima da ih pokatkad pišu, ali je uz to dodao jetku opasku: "može samo jedan po svakom piscu".

Da je Julian Barnes bio Hrvat, ili ex Jugović, ili čak istočni Europljanin, na svoj bi indeks vjerojatno nadodao još jednu ekstenziju autobiografskog romana: a to su romani u kojima pisac piše povijest vlastite obitelji. Takvih je romana, naime, istočno od Labe i Karavanki puno i napretek. U književnim kulturama Istoka, takvim se romanima postaje književni klasik. Takvi romani obično lako postaju kanonski. Takvi romani gode našim književnim sociologijama, društvima u kojima se očekuje da važni pisac piše o Povijesti, Sudbini i Kolektivitetu.

Nema ljepšeg načina da se piše o povijesnom usudu kolektiviteta nego da se - pars pro toto - taj kolektivitet opredmeti kroz Obitelj, i još bolje: vlastitu obitelj. Vlastitu obitelj, čija je sudbina piscu dakako važna, jer - ta je obitelj ipak - njegova. K tomu, to je obitelj koju pisac ponajbolje poznaje pa stoga nije onda čudo da o onom što poznaje može pisati istančano. I nije stoga čudo da su neke od najcjenjenijih i najviše kanoniziranih knjiga domaće proze upravo obiteljske romaneskne kronike: "Hotel Zagorje" Ivane Bodrožić, "Rod" Miljenka Jergovića, "Proslava" Damira Karakaša, "Nadohvat" Eve K. Haler.

Zlobna primjedba

Kad bismo slijedili zlobnu primjedbu Juliana Barnesa, onda bi pisac imao pravo na obiteljsku kroniku - ali, eto, samo jednu po piscu. A upravo ovih dana to "pravo" je iskoristio jedan od najcjenjenijih i (za moj ukus) najboljih hrvatskih pisaca. K tomu, pisac čije dosadašnje knjige nisu baš ni po čemu navodile da bi ga mogla zanimati proza o Povijesnoj Sudbini Kolektiviteta. Svoj "džoker zovi" u žanru autobiografsko-obiteljske sage izigrao je, naime, Zoran Ferić. Zoran Ferić (Zagreb 1961.) popeo se do statusa jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca sporim i ponešto zaobilaznim putem.

Po generacijskoj pripadnosti kvorumovac - postmodernist, u eri kad je Quorum dominirao književnom scenom, bio je zapravo relativno na rubu. U žižu književnog interesa iskočio je u FAK-ovoj eri, i to ponajprije dvama sjajnim zbirkama priča ("Mišolovka Walta Disneyja", 1996., "Anđeo u ofsajdu", 2000.) koje se poetički nisu uklapale u tadašnju stvarnosnu prozu, ali su ih "stvarnosnjaci" prigrlili bratski. Te su knjige s razlogom postale popularne. One su demonstrirale esenciju onog što je Ferić u književnosti.

Bile su morbidne, skaredne, crnohumorne, uz nelagodni cerek. Često su počivale na drastičnim i neugodnim motivima, zakutcima egzistencije od kojih se okreće glava. Ferićev je književni instinkt bio da čeprka po tabuu. Nje slučajno da je 20 godina kasnije dospio na jedan drugi indeks zabranjenih knjiga, ne onaj Barnesov, nego onaj Željke Markić, čiji je politbiro čitača Ferića proglasio nepoćudnim za školsku lektiru. Iste karakteristike Ferić je zadržao i u svojim kasnijim romanima - romanima koji su u neku ruku bili i najbolji kad su bili ekstenzija zbirki priča. Meandrični, puni digresija i zaokruženih pobočnih rukavaca, Ferićevi su romani bili najjači kad su se slijevali u zaokružene epizode. Ferićevim prozama dominirali su motivi bolesti i smrti, seksualnosti i seksualnog prekoračenja, a taj imaginarij nelagodnog katkad je počivao na autobiografskim detaljima. No, Ferić - takav kakav jest - nije se činio kao pisac od kojeg očekujete pripovijedanje o zavičaju, rodu i precima. Ispada: krivo. Jer, novi roman Zorana Ferića "Putujuće kazalište" upravo je roman o zavičaju, rodu i precima, upravo onakva vrsta povijesno-familijarne sage s kakvom u Hrvatskoj postajete ozbiljno prihvaćen pisac. Stoga čitatelj koji uzme u ruke "Putujuće kazalište" sebi neizbježno mora postaviti pitanje: koliko je Ferić, ušavši u dvorište toliko iscrpljenog žanra, ostao Ferić.

Odgovor na to pitanje je: ne, ali da. Ferić je, naime, napisao knjigu u kojoj ima sve što se očekuje od obiteljske kronike 20. stoljeća. Ima tu i ratova i omraza, i Židova i ustaša, i pogroma iz '41 i pogroma iz '91. Ima tu i Sremskog fronta i holokausta, i milanovićevskih stričeva ustaša, i agramerskih doktora i kočijaša, i bosanskih aga i putujućih glumaca, obiteljskih fotografija i grobnica. Sav fotorobot The Nacionalnog Romana je tu. No, nekim misterioznim čudom Ferić se uspio iz svega toga izmigoljiti i - ostati Ferić. "Putujuće kazalište" je roman koji se sastoji od prologa i šest velikih, relativno zaokruženih poglavlja od kojih svako prati jedan odvojak obitelji. Roman bi se, međutim, mimo kazala mogao podijeliti na dvije velike cjeline. Prvu čini povijest dviju obitelji - one piščeve majke i one piščeva oca.

Drugi dio knjige čini povijest braka piščevih roditelja. U tom, drugom dijelu knjige kao važan lik postupno raste sam piščev alter ego. Dok prati povijest roditelja, pisac pripovijeda o svom odrastanju, školovanju, prvoj seksualnosti, prvoj curi i studentsko-umjetničkoj sceni 80-ih. Početna poglavlja posvećena su sudbini piščeva bake po majčinoj strani, medicinske sestre u Vinogradskoj bolnici, cure ponikle u siromašnoj, u to doba još ruralnoj trešnjevačkoj periferiji. Junakinja Ivka zagleda se u liječnika dr. Venjamina Bernštejna, židovskog Bijelog Rusa koji joj suprotno klasnim normama ponudi brak. Sušičava Ivka odbije savjet liječnika koji joj predlažu da pobaci, jer joj organizam ne može savladati trudnoću i tuberkulozu. Bira rađanje, rodi piščevu mater, ali i umre. Doktor Bernštejn je lutalica i pustolov koji nije pripravan sam skrbiti o djevojčici pa nju udomi ujak ("ujča") Stjepan, i sam udovac. Ferić se potom bavi drugom linijom obitelji, onom očevom.

image
Zoran Ferić: Putujuće kazalište

Radnja nas vodi na bosansko-hrvatsku granicu, u Dubicu, gdje Ferićevi imućni preci vode mlin i uhodani kožarski biznis, dok im jedna od kćeri ne pobjegne s vojvođanskim putujućim glumcem, čovjekom čija teatarska trupa romanu daje naslov. Ćirić je pravoslavac iz Vršca, no u hrvatskoj provinciji igra Kumičića i Cara Emina, hrvatske patriotske tekstove koji bude nacionalni žar, što je tek jedna od mnogih političkih ironija u romanu. Bulevarska povijest strasnih ljubavi i otmica prenosi se i na sljedeću generaciju pa kći putujućeg glumca bježi s mladim šumarom Ferićem da bi izbjegla ugovoreno vjenčanje za vremešnog suca. Dijelom i zbog zlovolja koje je ta avantura izazvala, piščev djed i baka završe u Zagrebu.

Taj povijesno-kronikalni dio završava točno na polovici romana, kratkim poglavljem "Doba grobova" koje se bavi Drugim svjetskim ratom i siječe roman kao nožem. Otac male Vere - doktor Bernštejn - stradat će u ustaškom genocidu, a majušnu nadu obitelji davat će činjenica da je na popisu smaknutih bilo upisano pogrešno mjesto rođenja (Maribor). Jedan od ujaka bit će ubijen kao ustaša. Mala Vera proživjet će rat u Zagrebu unatoč toksičnom prezimenu Bernštejn. Proživjet će tako što će se striktno držati ujčinih uputa: izlaziti što manje, izbjegavati patrole i susjede u haustoru, uza se uvijek imati katolički molitvenik.

Šaltanje u višu brzinu

Ferić izlaže zapletene povijesti svojih predaka, uvodi nas u sudbine desetaka likova s pronicljivim zapažanjima i finim stilom. Ferića, naravno, fasciniraju ironijski plot-twisti povijesti: mali uzroci koji proizvedu zastrašujuće velike posljedice. Ferići su napustili Dubicu nakon što je djed 30-ih slučajno u lovu usmrtio srpskog suseljana, a upravo zato neće ih sustići masovno ubijanje Hrvata 1991. Ujak Stjepan odgovorio je svog židovskog poznanika da 1940. odseli u Ameriku, jer mu je bio zaljubljen u ženu. Nagovorio ga je da investiraju u kuću, što je Sebastian Weiss prihvatio, ne sluteći da će ga to stajati smrti u logoru. U toj kući - kući koja je nekog doslovce skratila za glavu - odrastat će pisac i njegovi roditelji. Ferić tako niže paradokse kolektivnog usuda, meandrira po obiteljskim rukavcima izlažući ih herodotovskom strategijom "mrlje na vodi".

No, premda prekrasno napisan i pronicljivo ironičan, do te je točke "Putujuće kazalište" relativno konvencionalan postjugoslavenski obiteljski roman. Ferićeva knjiga, međutim, šalta u višu brzinu u drugom dijelu, kad se pisac počinje baviti dvama osobama koje su mu očito središnja preokupacija, a to su njegovi roditelji. U četiri i pol poglavlja Ferić se bavi kronikom jednog nesretnog braka koji je ispao nesretan iako nitko za to nije kriv, srazom dvoje ljudi koji su se postupno zamrzili iako ništa što je između njih stajalo nije bilo tako krupno i temeljno da bi tako moralo biti. Riječ je o "prizorima iz bračnog života" koji ne bez veze, prizivaju prisjećanje na Bergmana. Vera - piščeva mater - žena je koju nije lako voljeti, zahtjevna i hladna, žena "koja je izvršila odlučan napad na svoju ženstvenost."

Otac se pak - kako piše Ferić - "iscrpljivao u površnom": pomodnoj odjeći, zbirci oružja, kitnjasto urešenom interijeru. "Mamino najveće bračno razočarenje sastojalo se u tome što nije pomogao pronaći njezinu bit, uvide u tragiku života… ona se čitavog života panično bojala kiča, a on je, nažalost, sav bio kič". Bio je - njezinim riječima - "hohštapler". Skupljao je oružje, ali nije pucao. Pričao je lovačke priče, ali nije išao u lov. Pisac praktički kao dijete otkriva da mu je otac fasada, laž: "Kad bi god počinjao neku svoju priču, bilo mi ga je žao. Imao sam nešto više od deset godina kad sam prerastao svog oca". Dva ključna i najbolja poglavlja Ferić posvećuje roditeljskim smrtima. Majka mu umire rano - početkom 70- ih i polako, od raka koji je izjeda dugo. "Svoju smrt mama je shvatila kao posao", piše Ferić. Sastavlja popise, zavještava im pisma, organizira stvari poput savjesnog birokrata. Rak ne popravi odnose supružnika, naprotiv.

Otac postaje projicirani krivac, Uzrok Raka. U jednoj od scena on u bolničkoj sobi brizne u suze, a majka jetko primijeti "da ovdje ima ogledalo, on bi plakao pred ogledalom i divio se sam sebi". Posljednjih tjedana, otac iz kukavičluka prestaje ići u bolnicu i zgrozi ostatak obitelji. "Uzrok Raka je stalno govorio da ćemo ići sutra, da trpi strašne bolove i da joj smetamo", piše Ferić, "i ja sam se pravio da mu vjerujem". Slika umiruće majke za njega ostaje slika žene zazidane u grobnicu. Očeva smrt pisca će zateći u zrelosti, kad već radi kao nastavnik. Ocu je amputirana noga, svi vele - zbog šećera, on veli - zbog ozebline na srijemskom frontu. Pripovjedač se brine o njemu, nosi ga po kući "poput malog ruksaka", a otac- čovjek iz čijeg je života bila istrijebljena svaka avantura - čita Hemingwaya.

Otac je obuzet vlastitim ukopom. Ne želi biti kremiran, želi biti pokopan uz suprugu u njezin obiteljski grob, a u tom je grobu - ustvrđuje mirogojska direkcija- preostalo samo jedno mjesto. Iz te situacije Ferić izvlači tipično ferićevsku, skaredno crnu, apsurdnu minijaturu. Ferić pismom moli umiruću šogoricu - s kojom odavno ne razgovara - da njemu prepusti to posljednje mjesto uz Veru. Ona mu ne odgovori na pismo. Umiruća starica i kljasti šećeraš vode svoju utrku s umiranjem, u kojoj onaj tko prije skapa dobiva ukopno mjesto. Naposljetku prvo umre ona, da bi tu rasplet dobio novi, apsurdni obrat. To su te novelističke minijature u kojima je Ferić najbolji - tako je u drugim romanima, tako je i ovdje. Ferić je najbolji kad usred romaneskne sage izvuče jednu nit, jedan - carverovski kazano - "short cut".

Slika oca koji u ordinaciji onkologije čeka liječnika - da mu da mito, da mamu ne puste kući. Priča o prostitutki kojoj je u zamjenu za seks darovao svu kućnu zlatninu, da bi oboje završili u policijskoj postaji kao lupeži. O balalajki koju je otac darovao majci, da bi priča o sretno pogođenom daru postala povod njihovu završnom krahu. O ocu koji mu daruje budilnik, a onda u pripovjedačevim očima prepozna razočarenje zbog petparačkog dara. Usred obiteljske sage, epske rijeke pune povijesti i sudbina, Ferićev se roman skruti u minijaturu, japanski impresionistički crtež u nekoliko poteza - i tu bude najbolji. Takvi trenuci zgusnuća posebno su česti kako roman ide kraju, kako prestaje biti kronika po dokumentima, a postaje autobiografija. Ferićevo "Putujuće kazalište" dizelaška je knjiga kojoj treba vremena i stranica da dosegne okretaje i brzinu. A onda - kad se to dogodi - postane izvanredna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2020 00:45