Za “Samosanacije” sam prvi put čula usmenom predajom, od pouzdanih čitatelja kojima zapravo uvijek treba vjerovati. Riječ je o jednoj od onih knjiga oko kojih se stvore pozitivne vibracije i prije nego što zažive svoj “stvarni život”.
Iskreno, nikada nisam pratila blogericu TessuK niti njezina dva iznimno čitana i popularna bloga iz kojih je ova knjiga nastala, pa sam se sa “Samosanacijama” zagrebačke arhitektice Suzane Matić susrela tek u formi knjige.
Riječ je o zapisima na rubovima poezije i proze, zbog čega je urednik Kruno Lokotar i posegnuo za domišljatom, ali i vrlo točnom oznakom “proezija”, ispisanim pouzdanim i jakim, iako istovremeno ranjivim ženskim glasom koji sebe i svijet u kojem se nalazi umata u bogatu mrežu finih riječi, asocijacija, metafora i tako stvara jedan novi okvir u kojem se kreće njezina TessaK.
A ona je “bolećiva, čulna, slaba, putena, varljiva, lunatična, kronično elegična na tom svom tankom rubu” i kao takva jednostavno predisponirana da plijeni pozornost svojom jakom slabošću ili slabom jakošću, kako god želite.
“Samosanacije” su tako jedna od onih “malih” knjiga koje proizlaze iz sitnica, detalja, svakodnevice filtrirane kroz vizuru suptilne i rafinirane promatračice i zapisivačice koja itekako zna kako najtananije osjećaje i najbolnija životna posrtanja prenijeti u mrežu teksta u koju se doista teško ne uloviti. Suzana Matić svoj blog piše sedam godina, pokušavala se čak od njega odmaknuti, sve do trenutka kad ju je TessaK prerasla i počela živjeti svoj samostalni život, sada i između korica ove knjige.
“Samosanacije” su kronika nesanice, jer zapisi su nastajali noću, onda kad je percepcija negdje na rubovima jave i sna i kad se stvari ionako čine drukčijima nego što su još malo prije bile, svojevrstan intimni ženski dnevnik u kojem se razgovara sa samom sobom i rekapitulira sve ono što se zbilo u onom oficijelnom, dnevnom dijelu dana.
Iz toga proizlaze zapisi koji ponekad fasciniraju samo jednom jedinom rečenicom, bolno točno odabranom riječju ili sintagmom, preciznom i višeznačnom lirskom slikom u kojoj nema manjka niti viškova, ali zato obiluje iznimnom osjetljivošću čak i na one podražaje koje možda netko neće ni registrirati, kao i specifičnom, posve nenametljivom erudicijom.
U tim noćnim zapisima čitaju se, dakako, mrvice onoga što zovemo stvarnim životom, onoga što ovu “proeziju” i drži na okupu i povezuje u formu impresionističke proze. To su obrisi autoričine osobne mitologije, književnog ukusa, iskustva majčinstva, ljubavi, profesije, prijateljstava, putovanja i hobija koji se lome i spajaju, plutaju i uranjaju u emocijama natopljenim, ponekad samokritički intoniranim fragmentima TesseK koja “voli ruske pjesnike i danske kraljeviće”.
Zapisi Suzane Matić posjeduju zametke naracije i fin osjećaj za zaokruženost i nešto što bismo mogli iščitati kao poentu, zbog čega ih nesumnjivo treba čitati kao prozu u kojoj je prisutan osjećaj za kondenzaciju karakterističan za pjesnike. TessaK rekla bi: “Mene se naprosto mora voljeti na krivi način”, za njezin rukopis pak nije teško pronaći onaj pravi.
Suzana Matić: Samosanacije
Algoritam
212 str./79 kn