Ovogodišnji Festival svjetske književnosti u Zagrebu u subotu je navečer zatvorio, govoreći pred publikom u punom zagrebačkom Kinu Europa, Frédéric Beigbeder. Francuski književnik, scenarist, glumac, književni kritičar, radijski i televizijski voditelj, nekadašnji marketinški stručnjak, utemeljitelj književne nagrade Flore, kroničar pariškog mondenog života, pisao je za mnoge, danas redovito objavljuje kolumnu u književnom časopisu Lire.
Ovdašnjoj je publici dobro poznat, u nas često prevođen (“129,90”, “Windows of the world”, “Upomoć, molim oprost”, “Francuski roman”, “Ljubav traje tri godine”, “Romantični egoist”, “Praznici u komi”).
Njegov zadnji, jedanaesti roman, “Život bez kraja” u nas je objavljen pola godine nakon francuskog originala (prijevod Ita Kovač, OceanMore). Hrvatska je prva zemlja, izuzev Francuske, gdje je predstavio novi roman s kojim kreće na turneju po Europi. U romanu u potrazi za produljenjem života, moguće i besmrtnošću, istražuje sve danas poznate, legalne i ilegalne metode, od pomlađivanja stanica, produženja telomera, oksigenacije krvi, ubrizgavanja matičnih stanica, transplantacije organa iz svinje, 3D printanja organa, sjedinjenja čovjeka i robota...
Tri ste godine proveli putujući svijetom, razgovarajući o produljenju života sa znanstvenicima raznih profila u Europi, Americi, Izraelu. Poslije svega što ste čuli, jeste li manje ili više optimistični?
- Prije tri mjeseca dobio sam sina. Imam 53 godine. Mlađa kći ima tri, starija 19 godina. Moram biti optimističan jer imam dvoje male djece. I moram vjerovati da ćemo sačuvati ovaj planet. Zbog moje djece.
Postoji li život vječni za ateiste?
- Moguće, s razvojem medicine, uz pomoć genetike, biotehnologije, lako moguće da će naši životi biti značajno dulji. Neće to biti život vječni, ali će biti život dulji.
Nađu li lijek za karcinom i kardiovaskularne bolesti, živjet ćemo dvostruko dulje. Prije nekoliko stoljeća život je trajao 30 godina, sad traje 80 godina. Možda će za nekoliko desetljeća trajati 200 godina. To bi bilo sjajno jer znači da bih mogao živjeti dulje da odgojim svoju malu djecu. Jer, meni kao muškarcu od 53 godine statistika očekivanog životnog vijeka u Francuskoj poručuje da mi je ostalo još 26 godina.
Iz te očinske pozicije to vam se čini premalo?
- Bojim se da neću ostati živ dovoljno dugo da pomognem djeci stasati. Zato sam i napisao ovu knjigu. Ova knjiga je potraga za ubijanjem smrti.
Je li smrt najveći čovjekov neprijatelj?
- Smrt je i prijatelj i neprijatelj. Prijatelj, jer svi su nam filozofi objašnjavali da, kad ne bi bilo smrti, ne bismo niti znali uživati u životu. Mi volimo život baš zbog smrti. Stoga je smrt prijatelj. Jasno da je i neprijatelj. Mrzim pomisao na umiranje. Ne vidim zašto bi bilo korisno umrijeti. Ne razumijem zašto svi ljudi koje volim, sve životinje, sve biljke na planetu, zašto svi mi moramo umrijeti. Zašto je Bog stvorio smrt? Zašto nas je stvorio i rekao da nakon nekog vremena moramo otići? To je tjeskobno. Zastrašujuće.
Faust je napravio ugovor s đavlom ne bi li izbjegao smrt. Ima li smisla surađivati da bi se preživjelo? Puno prije Fausta bio je Gilgameš, također nespreman na susret sa smrću, razni su se hrvali sa smrću...
- Besmrtnost je najstariji ljudski san. Otkad se ljudi umjetnički izražavaju, oni izmišljaju priče o pobjedi nad smrću. To je stara utopija. Puno, puno starija od, primjerice, komunizma.
U mnogim ispitivanjima Francuzi pokazuju prilično veliko nezadovoljstvo životom. Zašto u zemlji u kojoj još uvijek postoji relativno jaka socijalna država, demografska politika je dobra, ekonomija solidna, klima ugodna, kultura i tradicija velike, hrana odlična - ljudi misle da baš tako loše žive?
- Mislim da je to zbog Pascala. Jer, Blaise Pascal govori da treba sumnjati u sve. Oslanjajući se na to, mi u Francuskoj po cijele dane kritiziramo sebe i svoju zemlju jer mislimo da je bitno sumnjati. To nam je u naslijeđe ostavio i Descartes, također. Otud ta naša tradicija bivanja vječno nezadovoljnima, i sobom i drugima. Prigovaranje je u Francuskoj nacionalni sport.
Vječno smo nezadovoljni. Mi smo jedna od zasigurno najljepših zemalja na svijetu i ponajboljih za život, i vjerojatno je svatko toga svjestan - osim Francuza. Francuzi provode dane kritizirajući, u uvjerenju da je sve oko nas loše i pogrešno napravljeno. Teško je biti predsjednik moje zemlje.
Kad ste ga već spomenuli, što mislite o Macronu?
- Mislim da je dobro odjeven… ima dobra odijela, dobre košulje, dobre kravate. Mislim da je vješt govornik, verbalno jak, ali ne vidim da je napravio neke velike ili bitne promjene. Možda griješim, možda je još rano kritizirati ga.
Jeste li vi zadovoljan Francuz?
- Ne mogu se žaliti koliko sam se žalio nekad. Sad kad sam se preselio iz Pariza, kad živim pokraj mora, u Baskiji, nedaleko od Španjolske. Doista na prekrasnome mjestu. Da ste me vidjeli prije nekoliko godina po noćnim klubovima i njihovim WC-ima i da me sad vidite u tom mom selu kako gledam more, rekli biste da to nije isti čovjek. Taj čovjek prije nije bio sretan, ovaj čovjek sad s kojim razgovarate jest sretan.
Za koji dan u Francuskoj vam izlazi nova knjiga. O čemu pišete u njoj?
- Riječ je o zbirci eseja koji se bave novijim promjenama u svijetu. Među ostalim, pišem i o tome kako se Pariz promijenio s terorističkim napadom 2015., kako sam se ja promijenio. Prije sam se bavio laganijim temama, površnim. I danas to ponekad radim, još uvijek volim pričati o noćnim klubovima, kokainu, prostitutkama..., ali mislim da sam sad puno svjesniji smrti. Što zbog društva koje se promijenilo, što zbog mojih godina. Vjerojatno je sve to utjecalo da sam napisao “Život bez kraja”. Oscar Wilde je kazao da je ozbiljnost jedino utočište površnih i plitkih. Slažem se s njim. Mislim da možemo biti oboje - i ozbiljni i površni. Za sebe sam mislio da nisam intelektualan, nisam volio puno razmišljati, radije sam izlazio, opijao se. Ja i danas ne volim previše misliti, ali došlo je vrijeme kad moram.
Koji je vaš najveći strah?
- Smrt moje djece. To je najgore što bi se moglo dogoditi.
Prije desetak godina otišli ste u Ameriku u potrazi za J. D. Salingerom, makar znamo da je dobrovoljnim izborom proveo desetljeća skrivajući se od javnosti. No, referirali ste se na to da Holden u “Lovcu u žitu” kaže da bi čitatelju pisac kojega voli trebao biti poput dobra prijatelja. Zašto? Zar pisac nema pravo na privatnost, pogotovo kad na njoj inzistira?
- Ma ne, nisam se usudio uznemiriti Salingera. Obilazio sam njegovo područje, tražio gdje stanuje, nisu mi htjeli reći. Na kraju sam našao kuću. Otišao sam do nje. Ali - nisam se usudio pokucati na vrata. A da jesam, mislim da bih ga pitao isto što i vi mene - je li sretan. Bilo bi zanimljivo čuti odgovor na to pitanje. Ali vjerujem da mi ne bi dao odgovor.