PRIJEVOD ROMANA JORGEA AMADA

'Gabriela, klinčić i cimet' brazilsko je 'Malo misto'

To je kronika jednoga grada, jedne strasti, roman zamišljen i kao himna senzualnosti tamošnjih stanovnika, pogotovo žena

Nemam iluzija o važnosti svoga rada, ali ako ima ikakvu vrijednost, onda se sastoji u tome da je istinska refleksija Brazilaca”, izjavio je svojedobno brazilski klasik Jorge Amado. Omiljeni pisac zemlje koju poistovjećujemo s nogometom i karnevalom, s kontinenta čiju književnost volimo izjednačavati s magičnim realizmom, u Hrvatskoj baš i nije poznat premda je još 1959. objavljen prijevod njegovih “Kapetana pješčanog spruda”.

“Gabriela, klinčić i cimet” (Naklada Ljevak, prijevod Tanja Tarbuk), svojevrsno brazilsko Malo misto, idealan je roman za upoznavanje. Ta kronika jednoga grada, kronika jedne strasti, hommage brazilskom multikulturalizmu, roman zamišljen i kao himna senzualnosti tamošnjih stanovnika, pogotovo žena, u proteklim desetljećima doživio je bezbroj izdanja i niz ekranizacija, ali i otvorio novo poglavlje u karijeri pisca.

Amado, koji je kao pisac debitirao u 21. godini, napisao ga je nakon višegodišnjeg egzila u Europi u koju je kao zakleti ljevičar drugi put otišao 1947. godine, kada je zabranjena Brazilska komunistička partija, a time poništen i njegov zastupnički mandat.

Život u Europi

Revoltirani pisac sa suprugom je živio uglavnom u Francuskoj i Čehoslovačkoj, a u Brazil se vratio 1952. godine. Počeo se udaljavati od Partije, a 1956. je i službeno napušta.

Razočaranje pojedincima nije označilo gubitak vjere u ideale, upisane i na stranice “Gabriele”. Nestao je, doduše, socrealizam ranijih djela, a poslije će Amado objašnjavati kako je shvatio da su njegovi rani romani bili preozbiljni, preideološki, prepuni bijesa. “Protiv političkih neprijatelja najbolje se boriti izrugivanjem”, zaključio je.

“Gabriela, klinčić i cimet” izlazi 1958., u vrijeme kad Brazil svijetu počinje otkrivati bossa novu. Radnjom smješten u brazilski grad Ilhéus, zahvaća vremenski period od 1925. do 1926. godine.

Nasib i Gabriela

Pokretač radnje je borba za proširenje luke, postupak koje bi omogućio izravni izvoz kakaa i tako dodatno bogaćenje njegovih izvoznika. Idejom promjene nisu svi oduševljeni, a nova luka postaje simbol ubrzanih promjena; ona točka koja vodi do kulminacije sukoba između onih koji žele napredak i onih koji žele da pravila igre budu ista kao u vrijeme osvajanja zemlje. Dakle, da je i dalje “poželjno razmetanje hrabrošću, danonoćno nošenje pištolja, pijančevanje i kockanje” ili da suprug ima pravo ubiti suprugu koja ga je prevarila. “Tako to bijaše u Ilhéusu one davne 1925., kada su cvjetale plantaže na zemlji pognojenoj leševima i krvlju, kada se gomilalo bogatstvo, a grad se razvijao mijenjajući svoju fizionomiju... Gradile su se nove ulice, uvozili se automobili, podizale su se vile, krčile se ceste, izdavale su se novine, osnivali se klubovi, mijenjao se Ilhéus. Ali sporije su se mijenjali običaji i navike ljudi. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti u svim društvima”, piše Amado.

I dok grad živi u sjeni izbora koji odlučuju o njegovoj sudbini, Nasib, Arapin podrijetlom iz Sirije, vlasnik kafića koji čezne za vlastitom plantažom i prijatelj gradske elite, zaljubljuje se u Gabrielu, prelijepu mulatkinju s dna društvene ljestvice koja u Ilhéus dolazi u potrazi za kruhom, nespremna za prihvaćanje okova koje nameću buržoaska pravila.

Bijes pa ljubav

Nisu to ni približno svi rukavci Amadove freske života jednoga grada; tu je, recimo, bogataška kći koja želi više za sebe od “muža, kuhinje i djece”, usamljena ljubavnica lokalnog bogataša, nastavnik koji se u nju zaljubljuje, usidjelice koje žive od komadića života drugih te niz drugih priča bogatih i siromašnih, iskorištavača i iskorištavanih.

Svako od poglavlja otvara pjesma o jednoj ženi, a zbog zagovoranja slobode žena, uključujući i seksualnost, Amado je šokirao dio tadašnje brazilske javnosti i razbjesnio stanovnike stvarnog Ilhéusa.

Bijes je s vremenom, naravno, iščeznuo, a “Gabriela” postala jedan od omiljenih brazilskih romana 20. stoljeća, prilagođena za različite medije. Ne čudi što je poslužila i kao predložak za sapunice, žanr koji se gotovo nameće sam za sebe premda ta ocjena, bez obzira na mjestimičnu melodramatiku i predvidljiva rješenja, nipošto ne umanjuje umijeće brazilskog pripovjedačkog majstora.

Pisac “kurvi i lijenčina”, kako ga je okarakterizirao jedan ne baš naklonjeni mu kritičar, a Amado opasku s oduševljenjem prihvatio, naprosto je bio pisac za široke mase, a “Gabriela”, riječima J. P. Sartrea, “pučki roman”, ali “u najboljem smislu te riječi”.

On je zapravo napisao zemlju

Pisac Mia Couto za brazilskog je kolegu rekao: “Jorge Amado nije pisao knjige, on je napisao zemlju”. Slava Jorgea Amada, više puta kandidiranog za Nobelovu nagradu, ne jenjava do danas. Kuća u kojoj je živio do smrti popularno je turističko odredište, a prošle godine proslava 100. obljetnice njegova rođenja nije obilježena samo u Brazilu, nego i u Londonu, Parizu i Lisabonu, Penguin je objavio reizdanja njegovih prijevoda, a potpisano je i 50-ak novih ugovora za prijevode. Zanimljiv je i podatak da su Amadove knjige nadahnule nekoliko školi brazilske sambe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. veljača 2021 14:28