Obiteljske slike

Goran Tribuson bilježi i kako je kao dijete iz provincije dolazio sa školom u Zagreb pa bježao na filmske projekcije...

Goran Tribuson

 Boris Kovacev/Cropix/Cropix
Piše suvereno i raspoloženo, pronicljivo a naizgled neobavezno i iznad svega duhovito, imun na proklizavanja kakva kod slabijih pisaca neizbježno prate pojačanu spisateljsku aktivnost
Piše suvereno i raspoloženo, pronicljivo a naizgled neobavezno i iznad svega duhovito, imun na proklizavanja kakva kod slabijih pisaca neizbježno prate pojačanu spisateljsku aktivnost

Prije nego se sretno izgubimo između korica povelikog, citrusno žutog sveska za koji se čini da bi posvećenom čitatelju mogao dostajati do proljeća, kao delikatesna knjiška zimnica, jer premda se ne radi o složenim zapisima pa ni o odveć opsežnim cjelinama i poglavljima, uvidjet ćemo, i to brzo, da se ove proze iščitavaju polako i etapno, ne jer iziskuju specijalan kognitivni napor ili meditativne stanke, nego jer naprosto želimo da nam traju dulje. No, pred čitateljsko ushićenja prolazimo malenu inicijaciju, darovan nam je paratekstualni bonus; u podugačkom predgovoru, prisno i šarmantno, umjesto urednika obraća nam se sam autor, a javljat će se Goran Tribuson iz svojih "Obiteljskih slika" vrlo izravno i poslije, iz topline teksta, iz analognog imaginarija vlastitog...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. studeni 2025 04:45