Židovka Sarah i njezina majka su nakon napada 11. rujna napustile New York i otišle u Jeruzalem. Palestinka Leila je pak “rođena u kavezu”, u izbjegličkom logoru na Zapadnoj obali, i tek povremeno s majkom dolazi u Jeruzalem. Priče o sudbinamama tih dviju djevojaka tema je romana “Podjele” Gwenaëlle Aubry (Disput, prijevod Sonja Šoštarić). Francuska spisateljica i filozofkinja, zaposlena u pariškom znanstvenom institutu CNRS, ovdašnjoj publici poznata je i po romanu “Nitko” - dobitniku ugledne književne nagrade Femina - potaknutom psihičkom bolešću njezina oca i rukopisom koji je pronašla nakon njegove smrti, a u kojoj je taj francuski profesor prava detaljno opisao svoje stanje manično-depresivne osobe. S Aubry smo razgovorali uz prevoditeljsku pomoć Damjana Lalovića.
Što je bilo prvotni poticaj za pisanje “Podjela”?
- Utvrditi “okidač” knjige uvijek je teško i čak, vjerujem, pomalo umjetno. Često se zateknemo u situaciji da izmišljamo retrospektivnu priču, roman o romanu. Moglo bi se reći da vas svaki put obuzme nešto iz stvarnosti što usto uspostavlja rezonanciju s nekim nesvjesnim dijelom vas samih, s nekim skrivenim slojem. Što se tiče “Podjela”, bile su tu, primjerice, fotografije jedne kamikaze i njezine žrtve iz vremena druge Intifade - fotografije dva praktički blizanačka lica. Mogla bih dati i racionalne odgovore, reći da izraelsko-palestinski sukob upućuje na sve pukotine, na sve lomove današnjice. Da je jedno od suvremenih mjesta tragičnoga u antičkom smislu te riječi, sučeljavanje dviju nepomirljivih želja za pravdom (Amos Oz to jako dobro kaže: nije to vestern, u kojem bi se mogla napraviti podjela između dobrih i zlih). Vjerujem iznad svega da sam ovu knjigu napisala polazeći od vlastitih opsesija, u isti mah kako bih ih istražila i kako bih umakla njihovom kobnom utjecaju. Pisanje je umjetnost kretanja, brzine, ritma - kao takva pruža suštinski vitalno pulsiranje koje je, za mene, jedan od načina da se oslobodim fiksiranosti noćne more.
Što se više čita o Izraelu i Palestini, to stvari postaju kompliciranije. Znajući to, koliko je bilo teško napisati ovaj roman? Jeste li se bojali da neće biti čitan samo kao roman?
- Ovoj sam se knjizi odupirala deset godina. Činila mi se u isti mah nužnom i nemogućom. A onda je došao dan kada sam se suočila s tom nemogućnošću. Pisati je bilo poput hodanja minskim poljem, hvatanja u koštac s eksplozivnom silinom svake riječi, svakog odabira. Neobično iskustvo, iz kojega sam i sama izašla podnošljivo eksplodirana. Odmah sam znala da ne dolazi u obzir da pišem samo s jednoga gledišta, iz jednog tabora. No znala sam i da se, govoreći u potpunosti “ja” sa Sarom i s Leilom, nastanjujući u potpunosti ta dva tijela i zrcalno ih raspoređujući, izlažem površnim i/ili zlonamjernim čitanjima: da bi mi se, primjerice, moglo predbaciti kako sugeriram podudarnost između Šoe i Nakbe. A o tome, naravno, nema ni govora. Mjesto radnje romana nije Povijest, nego pamćenje, točnije opsesija, tj. upravo ono u Povijesti što se vraća u noćnoj mori i ne može se još objektivirati - jedva da se može i formulirati. I u tom smislu roman istražuje tragičan, arhaičan stratum. U knjizi “Auschwitz i Jeruzalem” Hannah Arendt piše da su Židovi i Arapi jedni drugima fantazme. Nastojala sam ukloniti fantazme ne bih li prizvala utvare. Knjiga, naposljetku, govori upravo o tome kako utvare sve više osvajaju dva sedamnaestogodišnja tijela... Vjerujem i da književnost ima odigrati određenu ulogu onda kada je ideološka debata zasićena i kada imamo dojam da udaramo glavom o zid: da preko tijela, glazbe i slike možemo ponovno otvoriti malene procjepe.
Koliko je dugo trajalo vaše istraživanje? Je li pritisak bio veći zbog činjenice da pišete o kulturama drukčijima od vaše i koliko je ta činjenica uopće relevantna?
- Na ovoj sam knjizi radila oko dvije godine, ne računajući godine latentnosti. Bila sam u Jeruzalemu i na okupiranim teritorijima, sakupljala novinske isječke, razgovarala s ljudima, gledala filmove, iznova čitala Kuran, Toru, Sebalda, Celana, Darviša, grčke tragičare. Kratko rečeno, bio je to proces impregnacije, ali i, takoreći animalnog, hvatanja jednog svijeta - zapravo, dvaju svjetova, koji su golemi i obilježeni svojim svetim tekstom, nasiljem i ljepotom. Ne vjerujem da čovjek pripada jednom svijetu koji je određen mjestom rođenja, porijeklom, genealogijom itd. Kad pišem, činim to bez sumnje i prije svega zbog toga što mi je osjećaj pripadnosti stran, zbog toga što, kako kaže Kafka, “pisanje ne boravi u sebi samom”.
Na nekim mjestima u romanu čini se da su se životi obiju djevojaka mogli odviti drukčije. Jeste li se poigravali tom mišlju?
- Da, naravno, to je jako važno. Iznenadilo me je što je, u okviru recepcije knjige u Francuskoj, sama riječ “tragedija” izazvala nesporazum. Shvaćali su je u smislu “sudbine”, neizbježnog kraja itd. A to je neodrživo i s političkoga i s književnoga gledišta. Ne može se reći da je palestinska adolescentica bila predodređena da se digne u zrak, a židovska adolescentica da pogine u atentatu. Htjela sam stvoriti određenu putanju, projicirati dva tijela u jedan grad, rekonstruirati okove koji malo-pomalo sputavaju te dvije djevojke, ali nipošto ih nisam htjela prikazati nužnima. Uostalom, i zbog toga im je tek 17 godina. Mnogo pišem polazeći od adolescencije, tj. od one životne dobi u kojoj su sve mogućnosti još otvorene, u kojoj nikakav identitet (vjerski, nacionalni, kolektivni itd.) nije čvrsto formiran.
Znamo da je loša književnost obično ona koja tješi čitatelja, ali unatoč tome, kada ste odlučili kakav će biti završetak? Je li mogao biti drukčiji?
- Završetak je zapravo otvoren. Neki su čitatelji bili skloni misliti da su se Sarah i Leila izvukle. Knjiga jest puna nasilja, to ne poričem. Ali i svijet je takav. Smatram da književnost, i umjetnost općenito, mora zrcaliti svijetu njegovo nasilje a da ga ne udvostručuje. I da se pri radu kojim riječi iznova sastavljaju i transfiguriraju nasilje odigrava nešto što je svojevrsna reparacija ili tikkun, u terminologiji Kabale. Čovjek može i zatvoriti knjigu te sebi reći: sada je vrijeme da živim.
Kakve su bile reakcije? Koja vas je najviše iznenadila?
- Bilo je isto onoliko divnih stvari koliko i jakog neprijateljstva i pokuda, ali frapirao me način na koji su me često svodili na logiku rata. Htjeli su znati kako dišem, svim silama me svrstati u jedan od tabora. A ja sam napisala ovu knjigu u vrlo velikoj unutarnjoj podjeli, u svojevrsnoj rascijepljenosti: uistinu sam rekla “ja” dvaput, sa Sarom i s Leilom. Nije to bio ni stav pristaše ni situacija treće osobe i pogleda odozgo. Držim da je upravo to mjesto, u dvostrukom smislu apatridno, mjesto književnosti; da književno iskustvo (autora, ali i čitatelja) omogućuje da iznutra iskusimo dvije suprotstavljene logike - i da u isti mah iziđemo iz one, jednostrane, koja perpetuira sukob. Istina je da takvo iskustvo ne prihvaćaju svi. A to možda nešto govori o činjenici da nam je sve teže dati književnosti primjereno mjesto i ujedno prihvatiti da je književno iskustvo - iskustvo izmještenosti, izvlaštenosti.
Bi li vas uvrijedilo kad bi netko uvrstio “Podjele” u angažiranu književnost?
- Ovisi u kojem bi se smislu to shvatilo. Dobronamjerna militantna književnost ima granice, i estetske i političke. Sada vjerujem da je sva prava književnost sama po sebi angažirana. Odmak od tekućeg jezika i od reprezentacija koje on nosi očito ima političke učinke, time se, kako kaže Jacques Rancičre, konfigurira jedna druga “podjela osjetilnoga”.
Starac i more u ruksaku žene-bombe
U romanu su reference na Eliota, Hemingwaya i Manna - zašto ti pisci?
- Hemingway zbog toga što je jedna od kamikaza, bombaša samoubojica, čiji nam je put poznat stvarno imala “Starca i more” u naprtnjači. Ima u tome nečeg fascinantnog, pa sam to preuzela. Mann (Josip i njegova braća) zbog suverene i radosne, nadasve vitalne otvorenosti s kojom preuzima svete tekstove - i to u srcu nacizma. I zbog erotske snage, koju nalazimo i u Kuranu, priče o ljubavi Potifarove žene prema Josipu. Eliot se nametnuo, a u tome nema ničega implicitno političkog, jednostavno na osnovi toga što je “The Waste Land” jedna od najljepših poema svih vremena i što je na očit način bila u rezonanciji s mojim projektom.
Za “Nitko” ste osvojili nagradu Femina. Koliko vam je bilo važno da je ta knjiga nagrađena?
- Tu sam nagradu doživjela kao šansu i primila sam je s velikom radošću. I iz nje sam nedvojbeno crpila pouzdanje za pisanje “Podjela”.