Stara i otrcana floskula kako baš svatko može napisati jedan roman u životu u slučaju Harper Lee je dobila epohalne razmjere. Ona je stvarno napisala samo jedan jedini roman i taj se roman – a riječ je naravno o "Ubiti pticu rugalicu" objavljenom 1960. – iščahurio u popularno i utjecajno djelo i rijedak primjer nakladničkog longselera: malo-pomalo prodan je u više od 30 milijuna primjeraka, nikad se nije prestao čitati i prodavati.
Harper Lee je u životu imala puno književnih planova i ambicija i projekata od kojih nije realizirala baš niti jedan. Naposljetku je prošle godine objavila roman "Idi, postavi stražara" koji je zapravo prva i skromnija verzija "Ubiti pticu rugalicu". No i takav kakav je, "Stražar" je u kratkom roku prodan u dva milijuna primjeraka.
Harper Lee je imala puno sreće što je 1957. s rukopisom "Stražara" naletjela na iskusnu i ambicioznu urednicu Tay Hohoff koja joj je sugerirala da prava tema romana bude rasizam, odnosno ljudska prava, da radnju pomakne u tridesete godine 20. stoljeća i da čitav roman žanrovski prekomponira pa "Ptica rugalica" više nije bila samo roman o odrastanju već i sudska drama, gotski roman i avanturistički roman u tradiciji Marka Twaina i Williama Saroyana. Umjesto eventualne suhoparne polemike s rasizmom, u konačnoj verziji "Ubiti pticu rugalicu" postala je zamamna viskokalorična literarna poslastica i recept za sve buduće prave hitove: roman se mora baviti nekom važnom – najbolje etičkom dilemom, ali mora nuditi i zabavu. Flanerry O 'Connor je tvrdila da je "Ubiti pticu rugalicu" dječji roman, što je zapravo točno, Harper Lee je napisala dječji roman za odrasle – ili još bolje roman za jednog i pol čitatelja – a čini se da je taj koncept bio nevjerojatno utjecajan na današnju komercijalnu književnost.
Možda Harper Lee u sebi nikada nije prepoznala književnog zabavljača, no to je zapravo suština njenog književnog uspjeha: mala Harper Lee čuči u J. K. Rowling, ali i u Stephenu Kingu, Johnu Grishamu, pa čak i u Stiegu Larssonu.
Naposljetku je ispalo korisno što je Harper dva puta napisala (i objavila) isti roman: isti lik koji je u "Stražaru" još običan rasist (tada se zvao Crane) u "Ptici rugalici" se pretvara u borca za ljudska prava kojeg ništa ne može zaplašiti u njegovoj zakonskoj obvezi da brani Afroamerikanca lažno optuženog za silovanje bjelkinje. Postoji nešto tajanstveno, čudesno i tipično američki u toj preobrazbi: ne morate se uopće promijeniti - ne morate biti načitaniji, etičniji ili bolji - dovoljno je samo da se zalažete za prave vrijednosti i postat ćete heroj. I zapravo je sasvim logično da je baš roman "Ubiti pticu rugalicu" postao istinska inspiracija američkih građanskih pokreta za ljudska prava u šezdesetima, književni simbol bitke za ravnopravnost i demokraciju, ujedno i motivator generacijama američkih studenata da studiraju pravo. Jer, ne zaboravimo da je "Ptica rugalica" u srži duboko konzervativno štivo: Harper Lee bijelo smeće (White trash) tretira kao zloćudni društveni višak dok su Afroamerikanci smiješno krotki i pristojni, i zapravo bespomoćni bez velikodušne pomoći bijelaca prosvjetitelja.
"Ubiti pticu rugalicu" Harper Lee je preko noći donio prestižne nagrade, svjetsku slavu i slavnu filmsku preradu, ali ju je i eutanazirao kao spisateljicu. Ona je, pak, u karijeri učinila sve što je mogla da je čitatelji što prije zaborave, no to se nije dogodilo, i svaka ju je nova generacija otkrivala sama za sebe. Afera između čitatelja i romana "Ubiti pticu rugalicu" trajat će i dalje…