Deset godina nije puno vremena, pa vjerojatno većina nas vjeruje da nas pamćenje dobro služi i da se sjećamo što se sve tih godina dogodilo. Barem ono važno. Ali ima i naoko sporednih događaja i ljudi koji su propali kroz rupe u sjećanju i izgubili se u bespuću hrvatske zbiljnosti, a vrijedilo ih je zapamtiti. Srećom, netko je to učinio za nas. Heni Erceg pamtila je, bilježila i objavljivala kolumne u slovenskom bivšem i sadašnjem opozicijskom tjedniku Mladina od 2008. do 2019., a odabranih stotinjak sada se pojavilo u knjizi "Sir, vrhnje, fašizam" (Ex libris, Centar za kritičko mišljenje i Tačno.net).
No sjećamo li se uopće Ferala? Mlađi naraštaji vjerojatno nisu ni čuli za Feral i feralovce. Starijima je to bio ili legendarni splitski tjednik, glas razuma u općem ludilu,i politički i ekonomski ugušen 2008. - ili pak neprijateljska utvrda za rušenje poretka u novoj državi uz pomoć analize, kritike i najopasnijeg oružja - satire. A dvadesetak novinara koji su u njemu pisali bili su dobro organizirani borbeni odred kojeg je trebalo neutralizirati po svaku cijenu, a kojem je na čelu glavna urednica bila upravo Heni Erceg.
I ona se, kao i mnogi drugi iskusni novinari, susrela s dilemom koja je u ovoj profesiji česta: treba li svoje tekstove sabrati u knjigu i hoće li takva knjiga izdržati test vremena? Zatim, koji je kriterij odabira? Heni Erceg odabrala je onaj najjednostavniji, kronološki. Naslov njene zbirke kolumni "Sir, vrhnje i fašizam" odlično sažima sadržaj. Naime, kolumne povezuje ukazivanje na opasnost od malograđanštine i "dobrog" nacionalizma, od tradicije sira i vrhnja - pa do "tradicionalnog hrvatskog pozdrava" ZDS, ušatog U i svastike, ali ne samo na ulicama nego i u politici. U kratkom uvodu autorica ističe da ukazuje na razloge "... zbog kojih je Hrvatska i danas demokratski insuficijentna država, država nepoštivanja manjinskih prava, naročito onih građana srpske nacionalnosti, država mržnje, ukopana u nacionalizmu, klerikalnom konzervativizmu, sklona da generacije podučava i odgaja na negaciji historijskih činjenica, to jest na povijesnom revizionizmu".
Već i ova jedna rečenica govori o jeziku i stilu njezinih tekstova, kao i zašto nema i teško može biti sredine između uvažavanja i odbacivanja te vrste kritike kod nas. Međutim, namjera ovog teksta nije prikaz knjige, nego tek podsjećanje na ono što možda ne pamtimo. Tko se primjerice još sjeća da je 2008. srušen spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori i što to znači? Ili medijskog ushićenja vjenčanjem osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca ili bijega drugog ratnog zločinca, Branimira Glavaša, u BiH od zatvora? Sjeća li se još tko useljavanja bivše premijerke Jadranke Kosor u oteti stan, ubojstva "iz zabune" obitelji Gašparović, gradnje luksuzne zgrade Biskupske konferencije za novac poreznih obveznika, napada na prvu Paradu ponosa u Splitu, epizode skidanje Boba Dylana s Radio Splita, "kolektivističkog drogiranja likom i djelom generala Gotovine", slučaja generala Trifunovića koji je odbio naredbu da ruši Varaždin, likvidaciji ćirilice, predstave "Aleksandra Zec" Olivera Frljića, Josipa Perkoviću i paljenju knjiga iz biblioteke u Korčuli... Heni Erceg podsjeća nas na sve to i mnogo više. U njenoj knjizi uredno je popisano niz laži i prevara, kriminalnih pothvata, loših političkih odluka i karikatura od ljudi, ali i "malih" gesta običnih ljudi - baš poput paljenja nepoćudnih knjiga - koje svjedoče o vrijednostima i društvu. Ne može se reći da je to ugodno štivo, ali dobro je da je to netko posložio po godinama i tako raskrinkao pravo lice nove države.
Nekima će, dok čitaju, sigurno pasti na pamet knjiga "Čas anatomije" Danila Kiša. Njegova knjiga naoko nema ništa zajedničko s ovom Heni Erceg, barem ne tematski. Radi se o zbirki tekstova nastalih koncem sedamdesetih u kojima srpskoj kulturnoj i političkoj "čaršiji" odgovara na napade da je njegov roman "Grobnica za Borisa Davidoviča" plagijat. Ova je knjiga bila (i ostala) jedina škola kritičkog mišljenja i polemiziranja moje generacije (uključujući upotrebu satire i apsurda), baš kao što je to bila knjiga "Moj obračun s njima" Miroslava Krleže za one prije. Jedna je čas anatomije srpskog malograđanskog kulturnog miljea - a druga čas anatomije patološke države, ali i društva. Doduše, Heni Erceg ne polemizira, ona analizira i kritizira. Ali kritika je ovdje uvijek bila problem. U socijalizmu je jedina prihvatljiva bila tzv. konstruktivna kritika koja uključuje i prijedlog rješenja - u mladoj demokraciji ni to. Još gore, ako i kada se pojavi, ne postavlja se više ozbiljno pitanje je li neprijateljska i ugrožava li državu. Država koja više nije mlada, sada se ni ne osvrće na nju.
Ono što je kod nas teško razumjeti ne odnosi se samo na slobodu govora koja smeta svakoj autoritarnoj vlasti i osobi, nego i činjenica da kritika ne proizlazi nužno iz zle namjere. Upravo obrnuto: oštra, argumentirana kritika ove vrste, iako stigmatizirana kao ljevičarstvo, izražava zabrinutost za stanje stvari u državi, a ponajviše u društvu. Iako nije "konstruktivna", trebala bi funkcionirati tako da ukaže na patološke pojave, ne bi li se one osvijestile i promijenile. Drugim riječima, ma koliko neugodno pa i bolno bilo njeno štivo - ili baš zbog toga - Heni Erceg piše iz ljubavi, a ne iz mržnje. Mogli bismo reći da je njena povijest beščašća nužna dopuna, dragocjena knjiga koja će poslužiti kao korektiv "službenoj povijesti". Sve dok postojeća "službena povijest", baš kao i u doba socijalizma, bude samo to, "službena". Dakle, ne nužno istinita.