Nogomet i politika u Hrvatskoj sudbinski se prožimaju. Preko nogometa može se iščitati i protumačiti povijest ove zemlje u zadnjih sto i više godina. Naprosto, nogomet je hrvatska politika i način života. Nogomet se zrcali kroz politiku, a politika kroz nogomet.
O toj simbiozi nogometa i politike u Hrvata, u turbulentnim historijskim mijenama našeg razvoja, u svojoj novoj knjizi “Nogomet i politika - povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj” u izdanju Frakture, na izuzetno dinamičan, dramatičan i racionalan način piše naš proslavljeni sociolog Dražen Lalić, koji proučava fenomenološku pa i psihološku stranu i utjecaj nogometa na politički život.
Ako je legendarni Luka Kaliterna bio “inžinjer od fuzbala”, onda Dražen Lalić zaslužuje titulu “profesor od fuzbala”. Naime, ovo nije prva knjiga profesora s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu koja se bavi “čudom i fascinacijom nogometa”, najljepše igre na svijetu, ali i rata i političkog djelovanja drugim sredstvima.
Nakon dubinske analize fenomena Hajdukovog navijačkog plemena u knjizi “Torcida - pogled iznutra”, u svom novom publicističkom naslovu Lalić nam na isto tako studiozan i izuzetno literararan način nudi pregled hrvatske povijesti i politike kroz nogometna događanja, kroz prizmu “stadiona”. A kad se pogleda unatrag - nema ni jednog značajnijeg događaja u hrvatskoj povijesti u 20. stoljeću i početkom 21. stoljeća koji se ne može opisati nekom utakmicom, pa čak i onom neodigranom, kakva je bila recimo Dinamo - Crvena zvezda 13. svibnja 1990. godine, koja je najavila krvavi raspad Jugoslavije.
Plavi dres
Lalić ne “farba” i ne dotjeruje našu nogometno-političku povijest, ne bježi od “plavog” dresa jugoslavenske reprezentacije, kao i tadašnje hrvatske boje ili 46 godina ponosite velike zvijezde petokrake na dresu Hajduka, ali ni huliganskih ali političkih istupa našeg navijačkog i igračkog plemena i u vrijeme socijalizma (bacanje auta s beogradskim registracija sa splitske rive u more nakon što je prekinuta utakmica Hajduk - OFK Beograda u jeku Hrvatskog proljeća registrirana 0:3) ili iz naših dana, kada se na stadionima čuju sramotni uzvici “Ubi Srbina” ili “Za dom spremni”, a opisan je i postupak hrvatskog reprezentativca Joea Šimunića nakon utakmice s Islandom u majstorici za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine, kada je poveo navijače u povike “Za dom spremni”, ne smatrajući da viče išta kompromitirajuće ili sramotno.
O Hajduku
Knjiga počinje, kako i priliči, osnivanjem Hajduka u veljači 1911. godine, kao izrazito političkog i domoljubnog čina, kao izraza borbe za hrvatski opstanak, ali i južnoslavensko jedinstvo (što će biti stotinjak godina kasnije nije se tada mogli predvidjeti) u sukobu s austrijskim i talijanskim posezanjima na naš teritorij i nacionalnu egzistenciju. Iz istog razloga, Lalić s pravom opisuje i odlazak hrvatskog Hajduka u partizane i utakmice koje se kao klub NOB-a igrao sa savezničkim ekipama.
Danas je ta povijest ona koja se kod dijela javnosti želi ubogo izbrisati. Zato je Lalićeva knjiga tu da nas podsjeti kako je stvarno bilo te objasni zašto je tako bilo. Kontekst onog vremena koji se iščitava iz tadašnjeg, a ne sadašnjeg trenutka političke i povijesne lakirovke i nečije potrebe za retuširanjem vlastite loše savjesti i prošlosti.
Ukradeno prvenstvo
Lalić na uzoran način piše i o osnivanju Torcide 1950. godine i reakciji komunističkih vlasti na to, mada su u njenom osnivanju sudjelovali baš dalmatinski partizani, članovi partije pa i oficiri Udbe. Osvrće se i na jednu “prekinutu” utakmicu na Poljudu 4. svibnja 1980. godine (Hajduk - C. zvezda) kada je objavljeno o smrti J. B. Tita i kada cijeli stadion (a i autor koji je tada bio na stadionu) spontano zapjeva “Drže Tito, mi ti se kunemo”.
No, tada je tako bilo, ističe Lalić, ali samo koju godinu kasnije atmosfera se mijenja, i na tom istom Poljudu na utakmici s Partizanom bit će spaljena jugoslavenska zastava, koja najavljuje dolazak nekih drugih vremena. Krajem 80-ih stadioni diljem Jugoslavije postajali su poligoni za političko izražavanje nadanja, strahova i političkih promjena, ali i manipulacija. Poljud i Maksimir vikali su u čast, kasnije prokazivanom Stipi Šuvaru, pa ona Tuđmanu, HDZ-u i neovisnoj Hrvatskoj. No, to nije onemogućilo da se taj isti Maksimir u godinama koje su uslijedile svađa, nadmudrije i inati s Franjom Tuđmanom oko promijene imena Dinamo.
“Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu” - vikali su navijači Dinama, pa i oni koji su na izborima spremno zaokruživali HDZ na glasačkom listiću. U knjizi je opisano i “ukradeno prvenstvo” Rijeci 1996. godine, kao vrhunac tadašnje Tuđmanove vladavine, ali i povijesni gol Alena Bokšića u zadnjem finalu Kupa maršala Tita 1990. godine, koji dan nakon strašnog masakra hrvatskih policajaca u Borovom Selu. U Lalićevoj knjizi nema politikanstva i u nas toliko danas prisutne laži i licemjerja, već je to dokument neprocjenjive istine i napetosti kakvu daje nogomet koji je politika.