Nobelovka Elfriede Jelinek u romanu "Osobni podaci" podastire svoju "životnu bilancu" u velikoj priči o krivnji i dugu. Odavno prekinuta porezna istraga pruža autorici priliku da se osvrne na svoj životni put. Jelinek prvi put pripovijeda i priču o židovskoj strani svoje obitelji. Osobni službeni podaci uključuju izvješća o sudbini rođaka koji su morali pobjeći iz Austrije za vrijeme nacizma, koji su deportirani i ubijeni. Istovremeno, privatni financijski slučaj bit će poticaj za promišljanja o globalnim tokovima kapitala, konfisciranoj židovskoj imovini, utajama poreza i sl. Jelinek se ne obračunava samo sa samom sobom, već i s društvom koje više zanimaju počinitelji nego žrtve, dok vješto slijedi razgranate puteve novca kao jedne od najvećih tajni moderne ekonomije.
Elfriede Jelinek za svoj je književni rad dobila brojne nagrade i priznanja. 1998. primila je prestižnu Büchnerovu nagradu, a 2002. dodijeljena joj je ugledna Heineova nagrada kojom se osim literarne vrijednosti aludira i na autoričin socijalni angažman i kritičko promišljanje vremena u kojem živimo. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 2004. godine. U nakladi OceanMore i u prijevodu Helen Sinković dosad su objavljeni njezini romani "Pijanistica" i "Naslada". Ovaj roman bit će objavljen u listopadu 2025.
Moj životni put
"Tako, idemo mi složiti moj životni put, glavno da ga ne moram prolaziti od početka, nego mogu preletjeti tih zadnjih nekoliko metara, radije ću se pritajiti nego da nešto utajim, utaja je postala nacionalni sport. Što je ovdje zaračunato, poslovni sastanak? Možda je istina, a možda i nije, recimo, dakle, da nije. Ako vi tako kažete, vjerojatno nije istina, koliko vas mi poznajemo, sigurno nije. Ali mogli ste to napraviti stručnije i stilski daleko bolje od drugih, drugi to također rade, ja to radije ne radim, mislim na svoje sposobnosti koje nemam i na obitelj koju također nemam, uz jedan izuzetak: muža, komada jedan, riječ je, dakle, o njemu koji me doveo ovamo, koji me doveo pred oltar, kako se to nekada govorilo, ali u krivi grad koji razmjenjuje informacije s drugima. Uvijek i posvuda razmjenjuju se informacije koje se onda nekome baš i ne svide; no, kamo vodi ta razmjena? U razmjeni jedan mora davati, a drugi primati, to je razmjena, osim ako jedno od to dvoje uskraćuje informacije. A što je ovo ovdje? Sve što ovdje piše pada u vodu, ne služi otkrivanju utaje poreza, tomu služi nešto drugo o čemu još ništa ne znam, ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja to nije, on bi mi trebao poslužiti da ne plaćam dvostruki porez. Što bih trebala reći o tomu? Ugovor, on je poslužio tomu da mi upadnu u stan, ničem drugom, a krajnje sredstvo za kojim mogu posegnuti je papirnata maramica da druge zaštitim od svojih izlučevina. Tvrdite li vi to da vas progone? Ne. Ja se neprestano žalim, ali ne, nikada me nisu proganjali. Proganjali su druge. Njihovo zlato bilo je fino spremljeno na sigurnom, u trezorima – zlato moje! imaš li išta napismeno? – ne, glavno da je zlato na sigurnom i da se noću ne okreće u snu jer ne može spavati. Nekom itekako dobro dođe da jednom nestane, a da od bivših vlasnika više nema nikoga tko bi ga preuzeo. Što je članovima obitelji, dragim ljudima koji su ostali doma, nasljednicima, preostalo nego da ga se odreknu? Tko bi znao gdje su novčići deponirani, to ne znaš do dana kada za to saznaš, nažalost, za moju obitelj to ne vrijedi, moj dedek bio je pomoćni knjigoveža, odakle njemu novac, osim ako ga nije ukrao? On je bio deponiran u tajnom stanu, zajedno s drugima, moj siromašni dedek u skrovištu zajedno s drugima, moj je dedek stalno jamrao, neprestano kukao, nije htio ovamo, nije htio onamo, nije htio u sigurnu treću zemlju, niti mu je koja ponudila da dođe, u koncentracijski logor nije htio, zbilja je bio izbirljiv, nikamo nije htio, samo je htio ostati gdje je bio, ali to nije bilo moguće, nisu mu pomogle ni česte promjene vjeroispovijesti, a koje nijedan bog nije htio slušati ni uslišiti. Kako bilo, novca nije imao, pa mu je pristup Švicarskoj bio onemogućen, zbilja nam je žao. Švicarska? Moćni kepec. Sve je snažniji, da je brodski tovar, Švicarska bi odavno potonula, ne bi bilo nikakvo čudo. Uvijek je uzimala od živih. Mrtvi ne daju ništa. Ne daju ništa svoje. Onda ćemo mi to lijepo zadržati. U Švicarskoj ne sjede na novcu nego na vlastitim rukama da ne bi pljeskali sami sebi, ali ne i drugima. Dobro odrađen posao, ta Švicarska! sve je napravljeno kako treba! Švicarska, priča je to o uspjehu. Zapravo, ne, Švicarska je ono što je uvijek bila, ali ona je to više nego što su druge zemlje ikada bile. Druge zemlje će poslije doći na red, a i meni stalno govore, uzmi Švicarsku za primjer: ustani ranije, budi ispavana, ondje se dobro zarađuje! Ljudi ondje zarađuju ono što im drugi daju, tko rano rani puno love grabi, ne, tuđu lovu grabi, ta ipak mi imamo mentalitet kasko osiguranja, zar ne, mislimo, izbrojimo li nekome novac, je li, onda se i mi brojimo i mirni smo. Švicarska te pušta na miru, molim lijepo, pričekajte gospođo, mir je začas, to je mirna zemlja. Švicarska ne treba raditi, sve joj plaćaju drugi. Pronađeš zvučna imena, ne nađeš im pripadajuće grobove, zbilja glupo, tjednima lutamo i ne možemo ih pronaći, ne, ne mogu se pronaći, iz oblaka se spustilo, nebesa oplakuju pravednika, a ja ne vidim ni jednog. Što će nebo dati za jednog jedinog pravednika, devedeset devet nepravednika? ne, obrnuto, nije jasno, da vidimo hoće li netko drugi dati više, nema veze, poslije će se sve ponovno pošumiti kao da se nije ništa dogodilo. Čak i debeli računi mogu ostati, ali samo oni – kamo bi uopće mogli otići – računovodstvo je likvidirano, a i vlasnici računa. Kapital odlazi u inozemstvo, on govori svojim jezikom i ostaje ondje gdje govore njegov jezik. Sunce ne dopire do trezora, sunce dolazi iz trezora i obasjava nas kad ih otvorimo, te Pandorine kutije. Ulovit će nas, u tome je cijela priča.
Nema života
U vama nema trunke života, nijedno putovanje nije zabilježeno u vašim knjigama koje upravo pregledavamo. U vama nema trunke života, a zahvaljujući nama bit će ga još manje! Možda vas i zatvorimo, pronađemo li 200 000 koje nedostaju, a koje ste nam zatajili, uračunavajući sve one milijune koje niste prikazali ni u svojoj dragoj domovini. Da je bila riječ o milijardama, nikada vas ne bismo našli. Nitko vas ne bi našao. Ali ovako. Nismo našli ni onu ptičicu na slobodi, gospodina Zebu1 koji je novac neumjereno davao za sve neumjereno desno – ljevica nije znala što radi desnica – kao što je već i njegov djed odavde učinio pravu stvar i financirao sve desno, pravu stvar, s pravom, bio je u pravu, a mi nismo, u pravu, ne razlikujemo zebu od kosa ili drozda, to može samo čvorak, razdragati cvijeće u sjeni naših šuma, a Zeba pjeva pjesmicu koju je naučio od djeda. Ja sam od svog djeda naučila samo kukati i jadikovati. Razlog tomu mogla sam uvijek sama odabrati. Molim? Ne, ništa vi nećete dobiti, tko je ništa neće dobiti ništa. Ali vi, vi ste zadovoljni čak i onim što sebi niste uzeli. Nemate ništa, ne zarađujete dovoljno da budete skromni! Primijenit ćemo najstrože zakone. Ti zakoni ne tiču se, međutim, gospodina Zebe – koji se u međuvremenu ionako vratio svom stvoritelju – on susreće duha koji se također konačno vratio kući, svog djeda i sve koji su u pravu, jer su i sâmi desni. Ne možemo ga primijeniti, pravo, ono nije naše, ne možemo ga primijeniti – slijedi mali odabir, što čekamo? ne, ne shvaćate, gospođo – pravo se ne može primijeniti, ne znamo na koga, ali ne možemo ga primijeniti u Somaliji, Vatikanu, Bruneju, na Bermudima, u Kataru, Zapadnoj Sahari, Kuvajtu, Omanu, Monaku, na Pitcairnovu otočju, na Otoku Norfolk, na Kajmanskim otocima, Britanskim Djevičanskim Otocima, na otoku Vanuatu, Wallisu i Futuri, pardon, Futuni, Sv. Bartolomeju, na otocima Turksu i Caicosu, Sv. Kristoforu i Nevisu, na Bahamima, ah, to je ondje gdje se slatki praščići poput tropskih oluja spuštaju toboganima! pa se ljudi vesele, mi smo ondje izgubili svoje pravo i nismo ga našli do danas. Nabrojeno vas ništa ne stoji, a može vam biti od pomoći. Golom čovjeku ne možemo posegnuti u džep, ali vama možemo.
Čekajte samo da netko zaviri u Zebine džepove! Itekako će se iznenaditi! Porez na dohodak stvorio je više kriminalaca od bilo kojeg zakona! Jesmo vas! Odvest ćemo vas u praktičnim zveckavim lisičinama, cijela stvar ne bi trebala propasti samo zbog iznosa koji nedostaje za vaše uhićenje, uhićenje vas, a i vaših ondje preko. Gospodin Zeba se ponačini u napravljeno gnijezdo i onda još prodaje vlastito govno, on uzima od živih, uzima kamate, a onda to daje za pravu stvar. Novac slavi svoj povratak kući, kao da je bio vječno odsutan. Ali vi ovdje imate posao i svoje obveze. Trebali ste se preseliti u inozemstvo gdje je blaža porezna politika, upravo onamo gdje niste sada. Umjesto toga bili ste toliko glupi da ste se doselili u zemlju s vrlo strogom poreznom politikom, nešto vas je vuklo ovamo, a sad mi navlačimo vas, što je, bez prebite ste pare?! Presudno je prebivalište.2 A taj ste propis prekršili. Loš odabir prebivališta. Brak zaključujete zauvijek, ali novac ne biste nikada trebali zaključati, novac mora biti u opticaju.
Što bi se sve dalo napraviti s ovom zemljom! A što bi se tek dalo napraviti da se iseliš i zadržiš sav novac kojim bi mogao uzdržavati svoju obitelj. Ne prenagljujte, gospođo, ne navaljujte, dajte sve provjeriti, a onda poduzmite mjere, prije nego što se u cijelom europskom carstvu, naravno, ne i za bogate, uvede porez na bijeg, kad se nastavi snažno iseljavanje pravih poreznih obveznika i transfer kapitala iz europske porezne pustinje – to se ne smije dogoditi, ne, ne – radije ćemo vas uhvatiti prije nego što produžite putovnicu i kupite kartu. Neka zemlja bude blaga prema vašoj prtljazi za bijeg, a posebice neka to bude i strana zemlja koja vas još ne poznaje! Ne, ne zabrinjavajte se zbog uginulih štakora, njih ćemo spaliti. Krv će im liptati iz nosnica, izvijati će se u tijelu, a onda će polijegati. Eno ih osmero gdje leže u žlijebnjaku, u svjetlucavoj lokvici. U lokvi se zrcali svjetlo. Svjetlo znači život, nadasve svjetlo u oku, ali ne i svjetlo u ovoj lokvi. Jedan me štakor gleda ravno u oči prije nego što ugine. To je bilo nepotrebno. Mi ih ne bismo gledali. Izbjegavamo poglede. Čudna neka vrućica. Sigurno nije zarazna. Mogla bih vam nabrojiti još stotinu primjera takve vrućice koja se na kraju pokazala smrtonosnom. WC papir je također pri kraju. Nažalost, ne zajedno sa mnom.
Gle, otvara se škrinjica i glas gospodina državnog odvjetnika – ili tko nas već želi optužiti, netko nas uvijek želi optužiti – progovara. Što, taj glas govori? Odlično. Najčešće samo piše. A presuda je uvijek pisana. Taj je glas, dakle, već progovorio. To kaže predstavnik države koji ne može odabrati državu koju predstavlja, uvijek to ponavlja kada ukazuje na vašu krivnju i svima drugima ukazuje na to gdje im je mjesto. Sigurnosna mjera udaljavanja s mjesta! Nema veze. Već odavno živimo negdje drugdje. Što, vi to osporavate? Za život zarađujete na sporan način negdje drugdje? I mi osporavamo vaš život, što se nas tiče, ne morate ni postojati, sve je baš kao i kod zubara i drugih liječnika, čak smo ga i u šupljim vodilicama zavjesa pronašli skrivenog, zlato, da, i tvorničari kobasica, veliki dužnici, pardon, dužnosnici, i sportski menadžeri pronalaze neobična mjesta na koja spremaju ušteđevinu koju uvećavaju s velikim marom. Svi će oni raznim trikovima pokušati umanjiti svoju zaradu. Pazite, gospođo. Ako se poduzetnik osobno ne može iseliti iz zemlje, barem će se djelomično iseliti zajedno sa sestrinskom inozemnom tvrtkom s kojom će sklopiti ugovore o leasingu, o savjetovanju i konzaltingu, servisiranju softvera, dizajniranju reklama, korištenju patenata ili brandova, i tako dalje i tako bliže, sklopit će sve moguće ugovore samo da mu pritekne još novca. Ali u vašem slučaju, ne, vaš slučaj još ni izdaleka nije okončan, a slučaj gospodina Zebe nije ni počeo, možda slučajno i ne dođe na red; vi, dakle, imate sreće, Zebu sve to čeka i može se tomu veseliti. Vaš će slučaj trajati barem šest godina, možda i duže, što je još kratko u usporedbi s vječnošću. Ili – recimo to tako – sve je dobro što dugo traje: osnujte sami poreznu tvrtku "Visoko- i niskogradnja", a onda otvorite neku tvrtku za nadogradnju. Možete osnovati i kartičnu tvrtku i tvrtku za plaćanje, ali brzo ćete primijetiti da u takvoj tvrtki ne možete dobiti kredit i da vam ništa neće isplatiti. Novca nema. Sve te tvrtke više se neće baviti aktivnostima svojstvenim tvrtkama. Dogovorite sa mnom termin, ja ću vam reći gdje sam, svakako ne ondje gdje ste vi. Ne vjerujete mi? E pa onda… vjerujte nekom drugom.
Sud naroda
Rado ćemo vas izložiti sudu naroda, kao što su to napravili Isusu, dok je vladar prao ruke – da, a nije ih dizao u molitvi, a i komu da se moli? Onda je oprao ruke, što nama nije nužno, mi ih nismo uprljati na tom gospodinu koji s pravom daruje i k tomu, pravima, onim desnima. Zašto bismo ih onda stalno prali? Ako su i prljave, koga briga, zbog učestalog pranja ruku od odgovornosti u Njemačkoj će uskoro nestati vode, svakih četvrt sata ruke moraju pod vodu i jaram sapuna, ali sve je uzalud. Sada je vrijeme za uhićenja i hitne mjere. You go to jail, rekao je čovjek koji je ipak postao američki predsjednik. Nije to rekao vama, vas ne poznaje. On kaže da ne smijete ući u njegovu zemlju i zatražiti razgovor za posao? No, onda to i nemojte napraviti! Eto. Isusa su predstavili narodu, kako bi onaj tko će glasati za njega znao o komu se radi; poznavali su ga mnogi, ali opet ne svi, ne baš svatko pojedinačno. Nakon što je Gospodin svom odmetničkom narodu objasnio uzroke svoje odbačenosti i rastrojenosti, dakle, nakon što je predstavio proroka koji želi biti kralj, on nastavlja govoriti i sada se obraća običnom građaninu, jedinom koji ga sluša: "Zato, evo, idu dani,3 ali mi ćemo izračunati sve što ste unaprijed uplatili, na koncu konca, i Isus je prethodno učinio neke stvari da bi ga mogli ubiti, trebaš ti to sve odraditi, što vi mislite?"
Da, baš mi je žao zbog svega, blablabla, ja osobno ne bih ubila Isusa, nikada, ni da sam bila gladna njegova tijela, ne bih taknula ni njegova proroka, konkurencija je prevelika, da, bar što se mene tiče, iako nemam pravo biti u ovakvom društvu: ja sam bolesna, bolesna sam u glavu, kako moj najdraži plišani majmun rado kaže i nikakav me Isus ne može izliječiti, nijedan me Bog ne može iskupiti, jer već je zauzet iskupljenjem gospodina Zebe i nekoliko čvoraka te podjelom zarade pravovjernima, a ja? Vjerujte mi, a meni ne vjeruje nitko: radije ne bih bila bolesna i radije bih nosila kratke hlačice i majice nježnih boja s lijepo čitljivim natpisima kakve su mi i isprave i u japankama stajala u zračnoj luci, s veseljem bih blještavom ekranu od sreće pokazala svoj pomalo istrošeni kostur koji još uvijek trebam i svoju bih imovinu mogla, štoviše, morala podastrijeti na provjeru. Nema veze, čak bih i cipele izula, unatoč krepanim štakorima što leže uokolo, to me nimalo ne smeta, ubrzo bih se mogla maknuti odavde, smjela bih u predivne strane zemlje, a ne u potrebite, ne, nego u one siromašne, jer bi me moja imovina ondje opet umirila, ali ne bi umirila druge, mogla bih u zemlje koje mi tada više ne bi bile strane i gdje bih svoju imovinu mogla bolje osigurati. Ah, ali već sam ovdje, ta ovdje sam sigurna, tko bi, ako je pri zdravoj pameti i pametno želi osigurati svoju zdravu ušteđevinu, ostao izvan Švicarske i zatvorio oči pred činjenicama? Ili ne bi ugrabio priliku da u nešto investira?
Pograbiti se sa Švicarskom, to ne smijete, osim ako niste Amerika, onda smijete sve. Ako zastupate američke poreze, onda je sve dopušteno, i umanjiti porez i zgnječiti tih nekoliko štakora što se još vuku uokolo. Tko samo nakratko prilegne, mogao bi ustati bez ičega i zbunjeno zaključiti da je pao na niske grane i da je zaduživanje države ovdje vrlo nisko. Koje veselje! Pa se problemi zaduživanja ne moraju rješavati nadstranački nego se iznose isključivo na leđima pojedinca. Tako zbori pošteni građanin i vidi u tomu liberalnu građansku svijest koja u njega pilji poput mrtve životinje dok je još bila živa.
Plaćanje, ponekad, nažalost iz nužde, izmanevriram mutnim platnim tokovima. Bankovna tajna, proglašavam je ukinutom. Ne koristim se svojim pametnim telefonom, nikada, ali on se bezuvjetno želi koristiti baš mnome da bi nešto platio, načini plaćanja međusobno se naguravaju. Natječu se koji će brže biti kod svog gospodara i baciti mu lopticu, a on će već znati što s njom. Ta svi ljudi gledaju porniće i igraju igre na sreću. I baš ondje gdje je prelijepo utaborila se tvrtka za plaćanje i počela penjati na burzovnoj ljestvici, a onda skočila u nebesa. Nije da uvijek nedostaje novca. Može nedostajati i novca kojega nikada nije ni bilo. O jebem ti, gdje je sad ona milijarda, gdje je njezina sestrica, druga milijarda koja se već prije noći pojavila na Filipinima? Glavno da vas država konačno želi povući iz platnog prometa, bolje danas nego sutra, a ta milijarda nije bila vaša, ona uopće nije postojala! No prije nego što je odbacite, možete je povjeriti meni da je se ne domognu Rusi. Nepovjerenje nije bolje, izričito napominjem, ljepše to ne znam reći. Ali država već odavno ima svoju šapu na tomu i oštri kandže, ali novca više nema. Vlasnik te milijarde – koji je zapravo ne posjeduje, tu milijardu, a ni drugu milijardu, koju ne želimo da netko zamrači ispod stola, inače ćemo se istodobno sagnuti za njom i sudariti glavama – njihov je vlasnik, dakle, promijenio boravište. Ta milijarda koja ne postoji, ona se prije toga nije odjavila, ne znamo gdje je njezin vlasnik – vlasnik ničega što je ipak ušlo u knjigovodstvene knjige, odlično prodavane! – ne znamo gdje trenutačno boravi gospodar tih milijardi i gdje je ispružio ruku. Možda mu u nju upadne još pokoja milijarda, a s tim se onda mora znati nositi.4
Zar ćete i vi na svojim leđima iznijeti toliko puno? Da nemate malo previše toga na grbači? Onda to deponirajte, u depozit, kako i sama riječ kaže, ondje će biti na sigurnom. Ljudi koji vole odvažnost u svako se doba voze željeznicom, voze se autom, voze se s omotnicama za pisma, voze se s plastičnim vrećicama i sportskim torbama na kojima se kao kamuflaža špinče teniski reketi, onamo se voze prazni, a vraćaju se natovareni. Molim da se uzme na znanje: ovaj gospodin ovdje ne želi azil, a vi ćete mu ga ipak dati. Nametnut ćete mu azil, a onda će vam tek biti premalo ono što on može ponuditi. Vi ćete njemu ponuditi više. Ne, vas nećemo prihvatiti, vaš azil nećemo prihvatiti, a ni vama ga nećemo dati. Nemamo vam što dati. Kako god želite, ali nemojte čačkati po našoj empatiji, moglo bi se dogoditi da baš i nije izražena i nestane baš kao i naše krhko strpljenje. Vaš nam je novac bio dovoljan, ali sada to više nije ni izdaleka. Napunit ćemo njime plastične vrećice pa ga možete odnijeti punici, ako želite.5 Ah, baš se vraćate odatle? To je nešto drugo. Ovo što je ovdje sada nas ne zanima, ovdje može stajati svatko. Ovo što je tu položeno, to nas već više zanima.
U pravnom postupku oduzet ćemo vam pravo prednosti da bismo došli na cilj prije vas pa ćemo se ponovno vidjeti. Što su uložili vaši prapreci, to uopće ne možemo vidjeti, ne vidimo ni što vam daju vaši prednici, iako ste to trebali navesti. Naše mrtve oči ne vide ništa! Pa ako vas dosad još nismo vidjeli, ili tek nakratko, onda vas ni sada nećemo vidjeti, premaleni ste nam i nevažni, ništa nam niste dali i ništa vam ne zamjeramo, ni ovdje ni sada, ni onoliko koliko stane u kovčežić ili sportsku torbu koju bismo vam donijeli. Možda će vam vjerovati sudac, mi vam ne vjerujemo. Ne znamo što bismo trebali vjerovati. Mislite da nemamo pametnijeg posla nego vama vjerovati? Kod kuće vam možda vjeruju, a mi ovdje ne vjerujemo vam baš ništa. Je li ovo ovdje vaša riječ ili joj možemo ne vjerovati? Zašto nam dajete svoju riječ kad je ipak želite ponijeti sa sobom? Nama niste protivnik. Vi ste obično ništa u odnosu na čovječanstvo koje je obična katastrofa, a koje je i kod nas jednom bilo u gostima i požderalo sve živo što mu ne pripada i neće pripadati.
Čovjek mora ovladati trima stvarima da bi uopće mogao nečim vladati, samim sobom, plivanjem, biciklom i veslanjem? ne, što je ono bilo treće? vožnja autom? Provjerila sam, treće je skijanje! Zamalo sam zaboravila – baš kao što sve zaboravljam, ne uspijevam u tomu – ali sad sam se sjetila, to je bilo treće što svaki čovjek mora znati, tako je! skijanje. Biciklom si mobilan i uzbrdo, a skijama samo nizbrdo, ali iz leda i snijega se ponovno spuštaš u klimatsku promjenu, a bilo bi bolje da si ostao gdje si bio jer je svugdje isto, a ponekad i gore, kad ljudi od silnog novca već sada više ne mogu disati. Naravno, još se uvijek stignete razboljeti. Kao i turisti koji su u Arlbergu odbacili skije kako bi brže pobjegli od virusa koji se nekoliko mjeseci prije toga proširio iz nedužne životinje koja nije ništa slutila. Da je životinja znala koliko je bolesna, ne bi izišla iz kuće! Nju ne možete kriviti! Posvuda mrtvi skijaši, leže uokolo hrpimice, trebate kojega? Sate i sate ugode skijaši mogu zahvaliti tim daskicama, ali kada su bježali, kada minibus nije više htio čekati, njihova omiljena radna i sportska oprema odjednom im se našla na putu. Kako su ljudi nevjerni! Daske se dijele među domaćima poput ruha gospodina koji je još jučer u après-ski-baru, kako se samo zove onaj bar? Arschloch?6 Kitzloch? svejedno, kako bilo, bio nulti pacijent, a sada je na nebesima – ne, to sam izmislila. Nemam dokaza za to. Ali vi! U avionu smo opet svi skupa i međusobno se zarazimo dišući. U avionu se izmiješa sve ono što je čovjek razdvojio.
Postoji vrijeme posjeta
Toliko dugo ćete me progoniti dok se ne spotaknem o vlastite riječi. Bla, bla! Sad ću vam otkriti tajnu, iako ne zaslužujete moje tajne, ali za to ne morate platiti porez, za moje riječi: to sigurno ne. Zarađujete na nečem drugom? Onda, naravno, to morate platiti. Da sam pametna, iz zahvalnosti bih vam rado povjerila svoj novac ili još bolje, dvostruko više od onoga što imam, onda možemo razgovarati i o drugim stvarima. Kada više ništa ne budete imali, možemo razgovarati, ali onda više nećemo imati o čemu razgovarati. Postoji vrijeme posjeta, kada možete posjetiti svoj novac, čim otvorimo, možete ući, drukčije nikako. Ta vrata neće nitko razvaliti, a vi osobno smijete ući tek sutra ujutro. Inače ne! Nećemo tako razgovarati! Bla! Bla! Bla! S novcem je uvijek teško, a tek s privredom! Nemam pojma o čemu je tu riječ, ne, bolje rečeno, o čemu se tu viče usred noći. Da, plivati, dakle, više ne znam, niti voziti bicikl ̶ zahvaljujući kojem je čovjek mobilan i takvim se održava – ni to, dakle, ne znam. Što je bilo ono treće što svatko mora znati? Opet sam zaboravila! Svejedno, ni to zacijelo ne znam, zaboravila sam to, možda pronađem stari broj časopisa u kojem naučiš što ide naprijed, a što kasni, moj sat ide naprijed, a ja unazad. U časopisu koji je uvijek na liniji mogu sve potražiti, u njemu se o svemu piše, prije svega o takozvanim kebab-ubojstvima,7 što se dogodilo davno, davno. Prije nego što ste shvatili, gutala sam svaki novinski redak, sve vjerovala, i drugi put, kada ste opet lagali, vjerovala sam, kao da sam u groznici, u najnevjerojatnije stvari, čak i u to da se deset sekundi treba zaustaviti dah da vidiš imaš li virus ili ne. Sve do jedna izmišljotina! pa ipak, tko uspije i devet sekundi zadržati dah, mrtav je. Da, sada pišete druge dvosmislene i dubokomislene vijesti kao da nikada niste uprljali ruke mrtvim Turcima i jednim mrtvim Grkom, vi Nijemci! Kao da se ništa nije dogodilo, pišu novine koje se smatraju malo drukčijima, drukčijima jer im uvijek vjerujemo, a ja ionako vjerujem sve. Potražit ću, dakle, ono treće što je ispušteno, što sam već navela, brzopleto, kao i uvijek, ali istina je, treće je skijanje, točno, ljudi u skijanju osvajaju nagrade. Ne bih to nikada očekivala.
Možda plišana životinja
sa sportskom torbom,
meni je svejedno,
jednom će se stvari već posložiti:
Mjerimo i brojimo, važemo pa žličicom oduzimamo i dodajemo i dolijali ste nam! Ali uvijek vas imamo u šaci, mi smo državna vlast, to svečano izjavljujem bez razmišljanja, jer ne pripadam ni njoj ni ikamo drugamo i trebam vlast prema kojoj mogu gledati uvis i koja me može podjarmiti, to je ugodan dio priče. Država nije naš neprijatelj, a ni mi njezin. Osim ako nisi iz Lihtenštajna, pa kod lihtenštajnskog kneza možeš diskretno sklopiti ugovor o životnom osiguranju, ali ne moraš zato zauvijek sklopiti oči, ne, to dolazi tek poslije, u tome je štos; da, vrlo diskretno. Ulagač ne mora u banci legalno otvoriti račun, nego osiguravajuće društvo otvori račun na policu osiguranja broj taj i taj, sad ću vam reći broj, ali ne ovdje, nisam toliko glupa da vam ga kažem. Na taj račun, vi, kao ulagač možete uplatiti jednokratan iznos, pa on pripada samo vama, a ja pripadam samo jednoj osobi, samo sebi. Ili još bolje, London, a najbolje je kad ti novac nestane iz vidokruga! U trenu. Novac je nestao i vidljiv je tek malobrojnima. Samo se njegov vlasnik dere uokolo. Može to i bolje, ali ovo sada je već dobro. Porezna oaza? Nda. Nedomicilni stanovnik u zemlji u kojoj ostvaruje dobit trebao bi plaćati porez. Mnogi od njih diljem svijeta – čujte ovo, iako vijest uopće nije loša! – uopće ne plaćaju porez, jer se potpuno legalno koriste offshore društvima u poreznim oazama. I još k tomu, itekako se moraju pomučiti da nigdje ne zadrže prebivalište. Jer tko bi njih izdržao! Oni jednostavno nisu nigdje. Leteći Holandezi, koji ne moraju nužno biti Holanđani. Imate novca? Onda znate, hm, što možete s njim: ma možete mi, i gurnite si ga znate već kamo! Vaš novac može više! može se lijepo, praktički bez ikakvih problema, poreznonepropusno upakirati i odložiti negdje u svojem, gotovo vlastitom, offshore poduzeću na Kanalskim otocima, ali i na Isle of Man, poznatom Otoku čovjeka, koji je nazvan po ljudima, po čovjeku i njegovu sinu, svi i njegov sin žele onamo, na otok, koji je svatko od nas, svatko pojedinačno, da, i na Gibraltar žele, nije čudo da su ga Britanci htjeli zadržati kao i same sebe. I sada imaju sami sebe, sada imaju vlastitu državu samo za sebe, zar to nije zgodno? Država. Treba li je itko? Tko je treba? Trebaš je kako bi svoj novac uložio u potpuno drugu zemlju, jer kad ne bi bilo razlike između jedne i druge države, ne biste znali kamo sa svojim novcem. Novac to, naime, ne zna. On je glup. Država je sila, samo što je bezuba, ali kada vidi nekoga tko joj ne odgovara, odmah izvadi zubalo iz čaše i stavlja ga ne bi li požderala koga već poželi. Mi smo državna vlast, kaže ona, tibokca, a ja nisam otporna na ugrize. Auu, država je upravo s mene otrgla jedan komadić koji bi mi dobro došao, ionako mi nedostaje jedna moja polovica. Što, druga država isto želi polovicu? Iskoristite to gospođo! To bi vam trebalo laskati! Opet ste se počeli svađati bez kraja i konca. Ta molim vas, vaša oporuka je još na životu! Sada ćemo joj dati smisao u trustu koji će vam jedini vjerovati. Ne vjerujem u sebe i ne vjerujem nikomu. Najviše u što tu i tamo vjerujem jest tuga. Meni vjeruju jedino to da postojim. Inače mi nimalo ne vjeruju.
U dvije države
Ni tenisaču niste vjerovali,8 živio je u Monaku i istodobno u Münchenu, drugoj državi, gdje, kako bilo, nije plaćao porez; možebitno je pobrkao te dvije države, da, München, ondje je živio, ondje gdje je njegov vodokotlić šumio poput gorskog potoka, a porezni su inspektori to lijepo izmjerili. Moraš to, ako želiš pravilno odrediti porez. Odvagivati, brojiti, mjeriti. Koliko vode potroši vodokotlić! Jer nemoguće je potrošiti toliko vode ako ondje ne živiš. Pa nisu vile puštale vodu u zahodu. Donesena je presuda, a presuđeno je i mnogim stablima koje je kukac potkornjak već dohvatio, a ja ne znam komu pripadam, mislim da pripadam samo sebi. To sam već rekla, nitko mi to neće platiti. Da, ali zato vi morate nešto platiti. Država mora pružiti dlan, u svakoj zemlji jedan, Levijatan, pred čijom se silom odmah spušta svaki dlan, osim ako mu ne želiš nešto pružiti kako bi postala još bogatija, ta neman. Dakle, ja, ja mogu dobro živjeti i bez države, štoviše, i bez zakona, bez svega toga mogu živjeti, ali morala bih ipak biti sama na svijetu, što bi mi se itekako sviđalo. Nakon epidemije zacijelo neću biti jedina na svijetu. Ništa od toga.
1 Alfred Finck (1930. – 2021.), njemački milijunaš koji je financirao desne vlade ne bi li se donijeli zakoni koji će ići u korist njegovim tvrtkama. Ovdje je riječ o neprevedivoj igri riječi, posve identično zvuči riječ "Fink" – ptica zeba. (Ova i sve druge bilješke prevoditeljičine su.)
2 Elfriede Jelinek bila je udana za Nijemca iz Münchena Gottfrieda Hüngsberga i živjela je u Beču i Münchenu. Upravo je to bio povod da njemačka porezna inspekcija provjerava njezino poslovanje, jer po njemačkom zakonu osoba plaća porez u zemlji u kojoj ima prebivalište.
3 Jeremija, 23, 7.
4 Aluzija na financijski skandal u koji je bila upletena münchenska tvrtka Wirecard specijalizirana za elektronička plaćanja. Tvrtka je 2020. prijavila manjak od gotovo dvije milijarde eura koje zapravo nikada nisu postojale i proglasila je stanje nelikvidnosti.
5 Aluzija na bivšeg austrijskog ministra financija (2000. – 2006.), Karla-Heinza Grassera, zatečenog s velikim iznosom novca u sportskoj torbi. Tvrdio je da mu ga je dala punica, a nakon istrage otkriven je veliki financijski skandal povezan s pranjem novca čak preko državnih fondova.
6 Igra riječima, Arschloch = šupak; Kitzloch, mjesto u austrijskim Alpama odakle je krenula pandemija koronavirusa.
7 Döner-Mord = kebab-ubojstva novinarska su kovanica rasističkog prizvuka kojom se označavala serija ubojstava u razdoblju od sedam godina sredinom 2000. izvršenih nad turskim i grčkim državljanima. Neke od žrtava bili su vlasnici štandova s kebabom. Radi kratkoće naslova novinari su počeli upotrebljavati kovanicu "kebab-ubojstva". Policija je cijelo vrijeme tapkala u mraku i pisalo se o obračunima turskog narkomiljea, dok se zapravo radilo o napadima nacističke terorističke ćelije.
8 Aluzija na tenisača Borisa Beckera koji je četiri godine imao boravište u Monaku, ali je porezna policija otkrila da je veći dio godine provodio u Njemačkoj gdje je trebao plaćati porez, a nije. Kazna koju je Becker morao platiti državi zbog neplaćanja poreza iznosila je tri milijuna eura.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....