Došlo neko takvo vrijeme da super produktivni Miljenko Jergović (rođ. 1966. u Sarajevu, pripovjedač do danas već toliko otežana opusa, da sebi može priuštiti zaista škrtu bilješku o autoru) pusti u svijet novu knjigu. Spisateljska trudnoća ovaj mu je put bila zaista dugotrajna, jer navodim da je svoga "Babukića započeo u proljeće 2010., dovršio na Mitrovdan 2020." za jedan tako opsežan "roman prostora" (više od 370 str.), kako bi ga se moglo otprve tipološki okarakterizirati, zaista je autoru trebalo putovati za/sa svojim protagonistom punih, eto, deset godina (sazrijevanja). Putovanja/lutanja (uglavnom u gospodski komotnome stilu, naime avionima) dotičnoga pedesetogodišnjaka, Zagrepčanca (i onim što s time ide), po profesiji analitičara pri Zagrebačkoj armijskoj oblasti, takozvanoga civilnoga lica na službi u JNA, otpočinju njegovim "bijegom" iz Zagreba, precizno 24. XII. 1991. g. (ne bježi toliko iz straha, ili zbog gađenja, koliko stoga da se riješi trudne ljubavnice!?) tijekom 20 godina avionskih oblijetanja svijetom, ta su putovanja obavezivala njegova pisca/biografa da se do najsitnijih detalja upozna s prostorima u kojima se snalazio Babukić.
Pitam se je li Jergović doista obišao sve one aerodrome na koje će slijetati ili s njih odlijetati Babukić ili je drukčije prikupio relevantne podatke, ali ubrzo će se pokazati da to i nije baš važno. Jer "roman prostora", a koji i kakvi znakovito nedostaju skučenoj mašti, tj. življenju, naših suvremenih pisaca - Jergović je naumio podšprajcati preciznijom kao što je PIKARSKI ROMAN, dosad nepoznat u hrvatskoj književnosti, pa što ne bi bio prvi? E, baćo, a što je to "pikarski roman", ako to zna itko izuzev marljivih diplomata studija komparativne književnosti (tako omiljenoga posljednjih desetljeća, kao da je odskočna daska za svašta i ništa). Najprije, zašto bismo neki roman upadljivo već u naslovu određivali žanrom koji (mislimo da ga) stvaramo: nisu knjige što i filmovi, koje za prikazivanje valja (uglavnom netočno: "vidi Studio"!) širokoj publici opisati kako "krimi", "obiteljski", "akcioni", "humoristični", "triler", "horor", "drama", "komedija", "doku", "fantastika", SF/ZF, dok pornografski pod zaporkom kućne cenzure).
Čak ni "čik-literice" ne označavaju svoje proizvode kao, izmišljam, "sentiš", "melodrama", "ljubavni" i sl. pa što je trebalo, široko ali i "uže" čitateljstvo, ako već nije riječ o onim jahačima koji u areni prije nastupa matadora, u borbi s likom, ovoga razdražuju (bika, ne matadora) zabijajući mu sulice u leđa (ovdje je "pikador" došao umjesto "pikara"; v. "uže" čitateljstvo). Kako bilo, zaista je riječ o slabo/malo poznatom/raširenom pojmu, a kojim se označavaju neka (brojna!) djela, nastala i vrlo popularna tijekom 16./17. stoljeća u Španjolskoj (no, koja su se pod tim nazivom proširila i u francusku i englesku književnost). Dakle, toliko staro, a kod Jergovića, eto-novo? "PICARO" je pridjev, koji postade i imenicom, a znači "svašta", kako će lakonski (bar jednom, uslijed posvemašnje raspričanosti) reći, tko drugi, nego utemeljitelj studija komparativne književnosti na FILAKSU u Zagrebu, naime prof. dr. Ivo Hergešić (1904. - 1977.). Slušao sam ga na tome kolegiju do svojeg diplomiranja (1963. g.); da bih onda stečeno znanje potumplao još s njegovim "Književnim portretima - novi izbor" (Stvarnost, Zagreb, 1967.) pa tako, ovdje, ne praveći se mudrijim nego što jesam, sve crpim iz Hergina izuzetno iscrpnoga komparativističkoga eseja, "Baštinici pikarskog romana Lesage i Fielding". "Picaro" je protuha i varalica, ali i čovjek dosjetljiv, previjan, ispoljavajući ova svojstva na štetu bližnjeg! U boljem smislu, to je promućuran, duhovit lik, no ipak skitnica i varalica, daroviti pučanin koji se, kao bespravan, probija kroz klasno društvo.
On je "lumpenproleter" i romani o njemu su baš zbog njegova pučkog porijekla realistični i satirični, postajući čak i cinični, završavaju moralnim nihilizmom i filozofskim fikcionalizmom. Prototip je ove vrste "Lazarillo de Tormes" (anonimno objavljen 1554. g.; kod nas objavljen 1951. g. u Mladosti; prev. J. Sedmak, nadopunio iste godine veliki J. Tabak, pod naslovom "Životopis lupeža", a jedan se odlomak, ako ne ide drukčije, može naći u A. Šoljanovu kompendiju "100 najvećih romana svjetske književnosti"; Mladost, 1982.)... Ima tu još tušta i tma podataka, a kako je HERGA (kako smo ga od milja zvali, ali nikako javno ili pred njim) bio i ostao nadmajstor komparativističkoga pronalaženja kojekakvih tajnih bogaza u književnoj prašumi, to s time prestajem.
Ali, kako HERGA ima snage da stotine fusnota cijepa kao vlas na dvoje, tako JERGA jednako zagriženo zapleće svoje priče četverostruko, da ih ni HERGA ne bi raspleo (a nekmoli ova malenkost, kojoj svaki pretičak pukih informacija ide na živce kao bapsko ĆUĆORENJE: zato i ostajem tek suhoparni kritik, a pisac bujne mašte, užarene fantazije postaje Jergović). No, zašto je trebalo u ovom predugačkom uvodu (za učenu publiku) toliko nesmiljeno ocrniti "picara"? Zato, da se zna, vidi i shvati da Jergovićev Babukić NIJE pikaro: prebanalno bi bilo konstatirati da tu ima nekih sličnosti (kao što su beskrajna lutanja, ali ne u služinskom odnosu, kao pravi pikaro, već lagodno zrakoplovima, budući da se našem razmahanom/JURODIVOM Jergoviću živo jebe za realističke detalje, kao, odakle Babukiću pare za te puste letove i sl.). Pomisliti da je "pikareska" određena već mogućnostima nekog lika da se izdašno koristi zračnim prometalima, to bi bilo nesmotreno i netočno! A o čemu priča Babukić, to ne mogu reći, jer ne znam kako cca 370 str. gustoga teksta ugurati u par kartica recenzije. Uglavnom, dočim se ukrcao na avion kojim će kidnuti iz Zagreba, da bi 20 godina proveo leteći s jednog kraja svijeta na drugi (najčešće iz Frankfurta koji, vidim, Jergović najbolje poznaje), Babukić prestaje biti realni, stvarni lik/osoba. On je odjednom transracionalno čudovište, monstrum upijanja različitih jezika, tako da na osnovi par riječi bilo kojega odjednom perfektno progovori taj jezik. U početku to su još bila 44, ali postupno se nagomilavaju (91, pa čak 112!!???), što ne bih rado uzeo zdravo za gotovo.
No, Babukić govori malo, dok nas kroz njegovu misao vodi sveznajući pripovjedač (u pluralu), dok samo na par mjesta bljesne identitet pisca kao autora, recimo na str. 243. i 307. (kad se usred tuđih priča ogoljuje kao M. J.). A te su priče ulančane do besvijesti (neke su fantastično-apsurdne, utoliko ljepše, pa ne znam u ovoj domeni išta bolje od umetnute priče o "Džezvi od leda"!!!!), tako da nam sam autor, pomalo prezrivo, daje dopuštenje neka slobodno preskočimo oduljeno pričanje, (str. 117. i 188.). Da ne bi: tvrdoglavo sam dočitao ovu MEGAKNJIGU, znajući kako ću prije ili kasnije naići na "pravoga" JERGU, sarkastičnoga kritičara svega postojećega. To mi je zadovoljstvo pružila 8. glava, "Nestanak djedice Jaga", u 120. joj je traženje jednog senilca samo povod da se otvore brane inače prigušena rogoborenja (jer svoju eruptivnu ANTIORTODOKSIJU ovaj pisac ne može izreći u redovnim kolumnama, spriječen desetinama obzira, dok kao romanopisac može/smije/želi napokon reći svašta, stavljajući te izokrenute stavove u usta pomaknutih ljudi, tako da nema tko što zamjeriti. Što sve nije od pavelićevštine, preko rankovićevštine-titovštine-tuđmanovštine uklopio u svoju mahnitu križaljku, kao i koga sve nije utrpao, od Ivana Evanđelista Šarića, preko A. Rankovića do B. Donata i T. Jakovine, čak do sestre Rosalije od Propetog Isusa Markić..., kažem, što sve i koga sve nije svojevoljno umiješao u fantastično-političku priču, pa da bi sve opet štimalo ko švicarska urica. Ta (mi) je najbolja, kao što je i najduža priča u cijeloj knjizi (cca 90 str., a posebno je pikantno, da ne kažem riskantno, samo u takvim slučajevima pisac opravdava svoj poziv!), što sve nadsvodi megametafora sarajevskog bordela "Drina".
Povijest kroz BORDEL, POVIJEST KAO BORDEL, a prljav, gadan, užasan, smrdljiv kakvoga se mi (nježne dušice) ne usuđujemo ni zamisliti, dok ga zapravo živimo! Dakle, vjetrogonja Babukić, vjetropir, odličan slušatelj, autistički deformirani upijač stranih jezika, nije baš doživio neke ekstra avanture (dobro, par puta je dobio batine) i njegove pikareske (koje mu nisu donijele koristi) nisu dovoljne da se ova mračno duhovita nihilistička metempsihoza nazove baš "pikarskim romanom", što je od naslova već zbunjujuće. Ali, zatrpan pod rječničkim bogatstvom ovoga pripovjedača (kakav se nakon M. Krleže napokon pojavio), osupnut i zbunjen smionošću njegovih fantazmagorijskih elukubracija - ne smatram ukrasni pridjev baš važnim, kad je sadržajni nadjev fenomenalan. Kako Babukić i priča o njemu završavaju, neću otkriti jer svaki marljivi čitatelj ima pravo na svoje razočaranje. q