More je kolijevka svijeta, „te je točno pučko mišljenje da i u moru postoji sve što god rodi bilo u kojem dijelu prirode, uz mnogošto čega nema nigdje drugdje“ – piše Gaj Plinije Sekund, onaj stariji (za razliku od nećaka) u svesku O vodenim bićima, devetoj knjizi svoga opsežnog Prirodoslovlja.
Tu knjigu je hrvatski čitatelj dobio sada u usporednom izdanju, na izvornome latinskome i na hrvatskome, u prijevodu i uz komentar latinistice Inge Belamarić. Belamarić je uspjela premostiti ne samo razliku latinskoga i hrvatskoga, nego i – prijevodom i komentarima – razliku između I i XXI stoljeća, između autora kome je sve što živi u moru bila riba, makar posrijedi bio jastog ili dupin, i nas koji bismo u školi popili jedinicu ako bismo lignje uvrstili u ribe.
Oskudne večere
U nas, u Trogiru, nađena je Trimalhionova gozba, uzoran Petronijev satirični opis bogata neobrazovana skorojevića, čija je večera s uzvanicima bila groteskna karikatura neke Platonove Gozbe, gdje se barem slušalo što ima reći Sokrat. Plinije stariji je bio antipod svom suvremeniku Trimalhionu. Umjesto gozbe večerao bi oskudno, po načinu starih, posvetivši sav svoj plodan život što službi (ratnik uz Tita, uz Vespazijana savjetnik, namjesnik, naposljetku admiral, što proučavanju svijeta i (tadašnjeg) znanja o njemu.
Kao znanstvenik po unutrašnjem zvanju, nije pri eksploziji i erupciji Vezuva godine 79 mogao odoljeti da tu pojavu ne prouči izbliza, što ga je – zajedno s nastojanjem da njegova flota spasi koga je mogla – stajalo života dok je bio u punome naponu radne i umne snage, sa 56 godina. U suvremenoj vulkanologiji takva se piroklastična erupcija, kakva je pred Plinijevim očima pokapala pepelom Pompeje, Stabij i Herkulanej, sada zove plinijskom.
Svejedno je stigao – svjedoči njegov nećak Plinije mlađi a podsjeća Belamarić – ostaviti za sobom 102 svitka (tadašnjih knjiga) objavljenih djela, te još oko 160 svitaka komentara na različite tuđe spise i tvorevine, i to „pisane na obje strane papirusa, najsitnijim rukopisom, što spomenuti broj čini puno većim“, kako svjedoči nećak koga je i posinio. Po nećakovu opisu, punom divljenja, Plinije stariji stizao je i obavljati svoje državne poslove, i sav ostatak dana i dobar dio noći investirati u svoje istraživačko prikupljanje znanja, iz naravi i iz tuđih spisa.
Teško je pretjerati opisujući historijsko značenje Plinijeve Historiae naturalis, naime Prirodoslovlja (što je najvjerniji od više mogućih urednih prijevoda izvornog naslova). U svome predgovoru piše, a Belamarić citira u svom Uvodu, da je „u 36 svitaka uklopio 20.000 podataka vrijednih spomena od stotinu odabranih autora i oko 2000 pročitanih svitaka.“ Veli Plinije: „Učenjaci su se bili dotakli tek malog broja njih, pa sam dodao mnoge podatke koje stariji ili nisu poznavali ili ih je tek kasnije život iznašao.” Obuhvatio je opće znanje svog doba, sistematizirajući tako geografiju, antropologiju, zoologiju, botaniku, poljodjelstvo, medicinu, mineralogiju i umjetnost.
Nije čudno, stoga, podsjeća Belamarić, što se svaka knjiga o svijetu rimskog doba barem nekom bilješkom odnosi na Prirodoslovlje, jer se djelo „s pravom smatra enciklopedijom: adekvatni grčki izraz, u smislu općeg znanja, upotrebljava sam Plinije u uvodu: 'Moram se dotaknuti svih predmeta obuhvaćenih onim što Grci nazivaju ἐγκύκλιος παιδεία [enkýklios paideía] (svestrano obrazovanje)'.”
Usput rečeno, tim citatom se demantira mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, gdje se Pliniju starijemu priznaje da mu je Prirodoznanstvo (tako prevode) „već primjerno enciklopedijsko djelo“, ali svejedno tvrde da je pojam enciklopedija skovan tek u XVI stoljeću. Tako to biva kada se o knjigama piše a da ih se ne čita.
Za tih 36 svitaka (odnosno 37 s uvodnim gdje je i sadržaj) trebalo mu je 28 godina života (49-77).
Bistri promatrač
Naravno da je suvremeno prirodoslovlje, osobito od Carla von Linnéa i Georgesa Buffona, preko Charlesa Darwina, pa do danas, gurnulo Plinija u povjesnicu, premda neki od njegovih opisa objavljenih u toj knjizi ostaju vrijedni po istinitosti i živopisnosti.
Buffon se proslavio i primjedbom o stilu koji karakterizira čovjeka – a Plinijev stil, koji je Belamarić pažljivo sačuvala i prenijela u svome uzornome hrvatskome, svjedoči o bistrom promatraču i eruditu, koji savjesno navodi što je našao u drugih autora, koji slijedi „koherentnu narativnu liniju“, precizno i pomalo suho kada reda podatke, sočno kada ih ilustrira anegdotama.
U XV stoljeću započeo je, posve opravdan, lov na pogreške u Plinijevim zaključcima ili prenesenim navodima, koji je bacio odij na Plinijev stil, kao da ijedno prirodoznanstveno djelo može preživjeti 14 stoljeća neokrhnuta autoriteta. Pa iz antike neizmijenjeno baštinimo samo ponešto matematike i donekle etike.
Inge Belamarić u Uvodu – autonomnoj veoma vrijednoj studiji teksta i konteksta, autora i njegova doba – upozorava da je pogrešno i nepravedno ganjati fragmente, s današnjeg stanovišta nepouzdane i čudne, odstranjene iz cjeline djela, maksimalno propedeutičkoga u ono doba (kada su, ako ćemo o stilu, pisana evanđelja).
Uzevši to u obzir, Belamarić nam je predstavila jedno od vrhunskih djela antičke i opće kulture. Knjiga je proviđena krasnim fotografijama Rina Stanića. Tako su tekst, studija i ilustracije apsolutno obogatili hrvatsku knjišku kulturu.