Nedavno je Disput u svojoj važnoj ediciji dnevničkih zapisa objavio “Hodanja, čežnje; belinsko-zagrebački dnevnik 1970 -1977.” Benna Meyer-Wehlacka, njemačkog pisca, scenarista i dramaturga u prijevodu Sandre Brkljačić. Posthumno je dnevničke zapise Meyer-Wehlacka uredila njegova udovica Irena Vrkljan koja se nakon njegove smrti 2014. trajno iz Berlina vratila u Zagreb. Originalni rukopis dnevnika, 135 bilježnica, baš kao i veći dio njegove književne ostavštine, Irena Vrkljan je po suprugovoj smrti predala berlinskoj Akademie der Künste.
Par se upoznao u Berlinu, 1966., na tamošnjoj Akademiji za film i televiziju. Ona je došla upisati režiju, on je u to doba bio docent na dramaturgiji. Od 1966. njih dvoje se, sve do njegove smrti, gotovo nikad više nisu fizički razdvojili. Sve te godine proveli su jedno pored drugoga, živeći i radeći zajedno većinom između Berlina i Zagreba.
Veliki gubici
U Dnevniku Benno o Ireni, koja se javlja na studij, piše: “Među papirima nije bilo fotografije, to tada nije bio običaj. … Malu (tako ju je zvao, op. a.) čitao sam sa zanimanjem, s dvojbom, uznemiren. Tu je netko napisao pedesetak scenarija za filmove, dobivao nagrade i u Italiji. I bio zaposlen na televiziji. A Mala je bila samo dvije godine mlađa od mene. Šest objavljenih knjiga poezije, mnogo knjiga prevedenih s njemačkog. Što ona uopće hoće?… U njima je bilo neke nikamo smještene tuge… I što bih joj ja mogao ponuditi, ja koji nikada nisam predavao… Mogla je biti lijepa. Tako mi se činilo. To sam priželjkivao. Ali o tomu nisam želio misliti”. Prvi susret opisuje šturo:
“To držanje. Taj pogled. Pokret ruke. Visina, krhkost. Već same te oči. Tek kad je progovorila, rekla svoje ime, tamnim punim glasom, a i nekako drugačije obojenim tonom, kad je ljubazno rekla i nastavila govoriti, pitanje je bilo riješeno…”.
Meyer-Wehlack, sin jedinac, morao je s dvadeset šest godina naučiti nastaviti živjeti nakon što su se u istom danu, skupa, ubili otac i majka. Obitelj su i generacijama prije potresala samoubojstva i psihičke bolesti.
Roditelji su se ubili ranih 1950-ih, a ni 1940-ih, očekivano, nije izbjegao traumi. U opustošeni se Berlin vratio 1945., tad 17-godišnjak, stigao iz nacističkog radnog logora za mladež, roditelje je uzalud tražio gradom, tek kasnije pronašao ih je u Bavarskoj. O tome je, konačno, govorio u romanu “Šlatenšames ili Berlin na moru” (prijevod Sandra Brkljačić, Disput).
Irena Vrkljan
Majčina sestra također se ubila. “Bennova baka bila je desetljećima na psihijatriji, unuci je nikada nisu sreli, ni majka niti teta nisu je, koliko znam, obilazile u toj bolnici. A možete misliti kako je izgledala psihijatrija na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kakav je to život morao biti”, govori Irena Vrkljan tražeći pogledom kutiju s cigaretama. “Bennova majka je bolovala od manične depresije. Nije htjela odlaziti doktoru. Tata bi, pričao mi je, organizirao nekakvog liječnika s kojim se nalazila u krčmi. Na dan njihova samoubojstva trebali su ju odvesti na kliniku. Otac to nije htio jer su u to doba na psihijatrijama radili elektrošokove. Za bolničare koji su došli u kuću odvesti njegovu suprugu ostavio je, prije suicida, cedulju “Ležimo iza zavjese”. Bilo je to 1954. O tom slučaju su tad izvještavale novine po Njemačkoj, o samoubojstvu novinara i supruge.
Otac je bio umoran, temeljito iscprljen životom, novinar, u tom času bez posla, pokušavao se zaposliti, no nije uspio. Ostavio je Bennu pismo u kojem stoji da mamu ne može dati u bolnicu. Tad mu je ostavio u naslijeđe nekih 400 maraka.”
Djed, za kojega je bio vezan, umro je “negdje 1945. U doba kad su dolazili saveznici, Rusi, Poljaci, smrzuo se na klupi, na nekom kolodvoru. Bio je već star čovjek. Ja sam kasnije tumačila da je to razlog zašto Benno voli sjediti na Zapadnom kolodvoru i gledati vlakove. Povezivala sam to s odlaskom djeda, njegovom smrti na kolodvoru.”
Zajedničke šetnje
Kako se sa svim tim nosio? “Teško. Jedanput mi je kazao da misli da je, što se tiče svojega psihičkog zdravlja, nešto naslijedio od mame. Mislim da je imao depresiju, nije ona bila tako dramatična, ali bila je tu, pomalo prikrivena. Njegova osjetiljivost dade se isčitati i u Dnevniku.”
Tri mjeseca nakon smrti roditelja na neko je vrijeme - zašutio. “Prestao je govoriti. Prijatelji su skupili novac i poslali ga na neko vrijeme u Bavarsku, da se makne iz Berlina, nadajući se da će mu to pomoći. Bila je zima, a on nije imao niti prave cipele ni pravu odjeću za to doba.”
Šezdesetih, kad su se sreli, sedam je godina, nakon što je za radio igru “Iskušenje” 1958. dobio uglednu nagradu, imao stvaralačku krizu. Tek je s Irenom Vrkljan počeo pisati. “Ne može biti da netko tko je pisao tako puno kao on odjednom ne može pisati. Govorila sam mu da on sigurno ima što kazati, napisati, da je to strah pred bijelim papirom. Sjedio bi po desetak dana za stolom u radnoj sobi, mučio se i ništa ne bi napisao. Sugerirala sam da proba diktirati meni.”
Tako je krenulo i tako nastavilo; tako je Meyer-Wehlack diktirajući supruzi pisao godinama. Sve do “Šlatenšamesa”, koji je napisao rukom, sam.
“Do tada je svih tih godina sjedio u stolici, u ruci držao svoje bilješke i diktirao mi. Sad, kad pogledam to razdoblje, uopće ne znam kad sam sve stizala napraviti. Puno sam prevodila, puno sam pisala, i cijelo sam vrijeme bilježila ono što je on pisao.”
Dnevnik je pisao desetljećima i nisu to bile puke note o svakidašnjici. “Počeli smo ih prepisivati 1990-ih i baš je tad prestao pisati dnevne zabilješke. Svih tih godina dok ih je vodio uvijek je pisao o prethodnom danu, dan kasnije. Taj dan odmaka služio mu je kao filter. Pisao bi najčešće ujutro, proveo neko vrijeme nad tim tekstom, makar su to najčešće bili vrlo kratki zapisi. No, u dnevniku su bile i skice komada koje je kanio pisati, često bi imao unutra kratke natuknice za sljedeći film ili neku radio dramu. Zapisivao je nešto što bi ga inspiriralo u trenutku, pohvatao bi iz života.”
Što ga je u životu, nakon svih tih tragedija, nosilo? “Pisanje mu je silno pomagalo. Jednom je rekao da zna da bez mene ne bi mogao živjeti. Imala sam nekakvu životnu snagu koja je njemu bila potrebna. On je bio pjesnik, šetač, tip čovjeka koji nije u stanju zabiti čavao. Trebao je nekoga da se za njega brine, kao za malo dijete. Ja sam kuhala, rješavala praktična pitanja, organizirala koga želi vidjeti, koga ne želi vidjeti, bilo je sve na meni. Jednom sam rekla sestri: ‘Da, svi obožavate Benna, ali Benno je skup poklon. Zahtjevan.’ No, bio je fantastično dobar čovjek, nikada se nas dvoje nismo posvađali u životu. Bio je pažljiv. Ja sam imala alergiju na svjetlo, a on je i po Zagrebu i po Berlinu napravio itinerer kuća u sjeni, da bismo mogli ići u šetnje.”
Irena Vrkljan posljednjih se godina uglavnom bavi sređivanjem suprugove književne ostavštine. Priprema za skoro objavljivanje njegov roman “Helena odlazi” koji će izdati Disput. U njemu Meyer-Wehlack pripovijeda o teti Irene Vrkljan, Heleni zvanoj Nina, ženi opsesivno vezanoj za majku koja nakon njezine smrti nastavlja živjeti u stanu u kojem su skupa stanovale, ali desetljećima ne dopušta baš ništa u stanu izmijeniti.
Teta koja je protagonist romana “Helena odlazi”
Između gradova
Listajući nedavno izdan, tvrdo ukoričen Dnevnik, Meyer-Wehlackova udovica kaže da ju ti zapisi sad, među ostalim, podsjećaju na činjenicu da više ne može hodati. Bitno otežano se kreće. Onemoćao ju je kronični išijas s kojim se mučila još od doba od kad je suprug obolio. “Tragedija je što ne mogu hodati, vidim u tom dnevniku koliko smo mi hodali, cijeli Zagreb, sve naše prijatelje bismo uvijek obilazili pješice.”
Na komodi, u primaćoj sobi, stoje poredane tri fotografije. Na prvoj je Benno Meyer-Wehlack, na sljedećoj Miljenko Stančić, potom Kafka. “Tri meni bitna čovjeka”, domeće.
Vrijeme slabo što mijenja, kaže govoreći o prihvaćanju suprugove smrti. Nedostaje joj jednako kao i prije pet godina. “Ima razlike između osamljenosti i samoće. Nisam ja osamljena, bila sam evo i nedavno na raznim književnim događanjima, pjesničkim i književnim festivalima, zovu me, odem. Ali samoća je da praviš sam kavu, da sam doručkuješ, tu mi nedostaje razgovor.”
San i radio
Svaki ponedjeljak u četiri poslijepodne iz Berlina ju nazove stari obiteljski prijatelj, slikar koji je pred Pinochetom davno pobjegao u Njemačku iz rodnog Čilea. “S mnogima se čujem, ali telefonom. A telefon nije isto što i susret.” Puno joj znače nećakinja i njezin suprug koji žive u neposrednom susjedstvu. Svake subote se nalazi s prijateljicama, ostane u razgovoru nekoliko sati. “Važno mi je da ih vidim, da ih čujem.” Kreće se malo. “Odem svega do pekarnice i ljekarne koje su u susjedstvu. A i to obavim pod paracetamolima. Navečer popijem tabletu za spavanje, u krevet odlazim iza ponoći. Jer, još u 23.00 slušam na Trećem programu klasičnu glazbu, potom BBC. Radio mi uvijek leži na jastuku. Spavam kratko, svega tri-četiri sata. Stari ljudi nemaju puno potrebe za snom. To mi je još Krleža objašnjavao. I on se budio oko četiri ujutro, pa bi onda pisao.”
Čemu ju je naučila starost? Nasmije se tom pitanju. Gorko. Pa kaže: “Da ne treba živjeti predugo! Krleža je rekao da, kad ide kroza Zagreb, kao da ide kroz Mirogoj, jer svaka druga kuća podsjeća ga na nekoga tko je tamo živio. Šetnja se pretvori u arheološko kopanje. Ne treba živjeti predugo, ali čovjek ne može izabrati. Ja se ne kanim ubiti, ali kao što je Marina Cvetajeva bila preselila u teku, u bilježnicu, tako sam ja preselila u ovo sobu. A i Benno i ja smo zapravo živjeli negdje između, između dva grada, dva mentaliteta. Pamtim kako je, za jednog povratka u Berlin iz Zagreba, rekao: ‘Pa, ovdje su ljudi mnogo ružniji negoli u Zagrebu.’ On je jako volio Zagreb. U Berlinu sam ja bila stranac, ali je i on, na neki način, bio stranac. Tamo je bio neshvaćen.”