'DEVEDESETE'

Ivana Banfić: 'Ratne '93. održala sam koncert u Bosni. Na svaki hit, ljudi bi izvadili pištolje i pucali u strop! Na kraju je grunuo i bestrzajni top'

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 18.03.2020. u 09:51

Ronald Goršić / CROPIX

Ivana Banfić

 

Osamdesete godine izvukao je na svjetlo dana skladatelj Bogašin Šoić Mirilović, član Daleke obale. Točnije: “80-Te”. Zapečatio ih je svojim glasom Marijan Ban. I tako su se one izdvojile iz XX. stoljeća.

Pod jednim Banfićkinim portretom u “Devedesetim” piše njen doživljaj: “Osamdesete su bile ‘godine kose’”. Prošlost nam izgleda pristupačnije kada se razdijeli u desetljeća, a tri dekade sitnije nego trideset godina. Kako god, knjizi “Devedesete” Ivane Banfić (r. 1969) privukao me naslovom obećani doživljaj rata.

Autorica je izravno odgovorila na takvo očekivanje, i to u prvom poglavlju: “Žepče, grad u srednjoj Bosni smješten između Zenice i Doboja, u cijelosti je oslobođen u srpnju 1993. Na Božić iste godine ja sam bila tamo. S mikrofonom.”

Bio je to “običan” poziv na gažu, a “koncerti se nisu odbijali u to vrijeme”. Banfić je zapisala: “Nitko od nas – a putovali smo moj tadašnji suprug i menadžer Robert Magić i plesač Tomislav Tržan TT – uopće nije razmišljao o tome da idemo u ratnu zonu.” I to je, otprilike mladenački doživljaj rata. Vjerojatno treba napomenuti da je jedan od njenih pratitelja bio hrvatski branitelj, pa je imao određenije stajalište o ratnoj zoni.

Pjevačicu je na granici dočekao “vlasnik lokalnog kluba”, koji je u velikoj brzini pregazio psa. Urnebes je nastao na tom božićnom koncertu. Na svaki hit koji bi prepoznali, posjetioci su “izvadili pištolje i pucali u strop! Kao u kaubojskim filmovima”. Na koncu, u klubu se pojavio čovjek s kuburom, “kao iz ‘Pirata s Kariba’”. A na kraju te svirke, grunuo je bestrzajni top na krovu zdanja.

“Je li glazbena karijera vrijedna takvog rizika? Jedan je metak mogao zalutati. Ali nije”, sažima autorica predmetnute autobiografske knjige i zaključuje: “Devedesetih, nastala je nova država. U njoj stvorila sam I Bee. A svima nam se dogodio i Cro Dance.” Kao da su meci cijena uspješnosti, zapravo zabavno-glazbenog rada u ratu.

Izdavač, Znanje, na koricama podsjeća da je Cro Dance klupski i medijski, ali isto tako glazbeni i kulturni fenomen. U njemu je Banfić sudjelovala od početka s ostatkom “densera”, osvajala je top ljestvice s “provokativnim” hitovima kao što su “Ti si bolji”, “Šumica” i “Cigareta”. Bio sam prestar za uzlet te, njene mladosti. Od cijelog društva o kome piše, kome je sastavila nježni spomenar, poznavao sam rad Dina Dvornika, i diskač koji je vodio u Dalmatinskoj ulici, u Zagrebu.

Umjesto “vijetnamskog” nastavka prvog poglavlja, u knjizi je uslijedio rez: povratak u godinu autoričinog rođenja, 1969. Tata Ivica bio je, isto tako glazbenik, počeo je svirati bas-gitaru s petnaest, u tada “najpoznatijem bendu”, u Bijelim strijelama. Mala Ivana penjala se s tri godine “tati na pozornicu”, odrastala je u njenoj blizini.

A kada je navršila pet godina, obitelj se preselila u Švicarsku i njen je život postao podvojen. Naučila je retoromanski i njemački, živjela “kao Heidi”, pa se iznenada vratila natrag, “u sivilo tadašnje Jugoslavije”: “Veselo i otvoreno dijete odjednom se počelo povlačiti u sebe.” Pohađala je osnovnu školu u Velikoj Gorici, živeći u “tipičnoj seoskoj kući”. Roditelji su joj kupili klavir, pa je upisali u glazbenu školu. Već sa šesnaest slagala je bend s ekipom iz ulice.

Ivana Banfić vrlo sažeto i jasno, iako ponekad naknadno-mudro opisuje povijest svoje obitelji i dionice karijere. Tome je dodala fotke iz kućnog albuma, pa se na slici “mlade obitelji” jasno raspoznaje vinjak Trenk, kristalna vaza te pepeljara (išli su u paru), kao i legendarni radio kakav su imale dobro stojeće obitelji. Jer, 70-te su bile vrijeme zidnih tanjura, nerijetko oslikanih, kao i zrcala u “kovinotokarenim” okvirima.

Premda na neke druge ratno-glazbene epizode nisam naišao, pronašao sam nešto drugo. A tiče se kirurških estetskih operacija. Fenomen mi je ostao stran i neugodan, premda igrom slučaja pripada 90-im. O tome Banfić otvoreno piše, pod naslovom poglavlja: “Silikoni? Može!”

“Živjela sam zdravi život - ne rock and roll lifestyle, jer da jesam, ne bi sada bilo ove knjige; ne bi je imao tko napisati.” Marljivo je radila i vježbala, kako pjevanje, tako i ples, niti na odmor nije išla. “Ja nastupam na tuđim odmorima”, objasnila je sebi. A onda su, 1995. “došli” silikoni. Tada nije ni znala da postoje silikonske grudi, a onda se pojavio kirurg Siniša Glumičić, koji je svirao, kao student konge u nekom bendu; upoznala ga je u društvu.

Zajedno su donijeli odluku da “operaciju radimo javno u medijima, Siniša i ja”, pripovijeda Banfić. Oko toga “nije imala nikakvog srama”, a njemu je trebala reklama: “I eto mene s novim cicama.” Sjeća se kad se probudila, nakon operacije: “Boljelo je kao da mi medvjed sjedi na prstima.” No, grudi su je dobro služile, “čak 15 godina”.

Komplikacije su počele nakon što je rodila i dojila: “Operacija vađenja trajala je nekoliko sati, a oporavak je bio bolan.” Banfić dodaje: “Iz današnje perspektive, ne bih to ponovila. Ipak, morala sam staviti nove. Da nisam, nakon vađenja bi mi ostala viseća koža umjesto poprsja.” U međuvremenu je naučila: “Volim sebe takvu kakvu jesam.” I još: “U Amazoni sam naučila kako se izgled može poboljšati bez noževa i botoksa.”

Čini mi se da je citirani zaključak o silikonima sukladan onom prešućenom o ratnom koncertu u Žepču. Možda ni koncert u onakvim okolnostima ne bi ponovila. Ali, Banfić je oboje preživjela, da bi otkrila sreću u vlastitoj koži i djetetu. Snaga njenog priznanja snaga je mudrosti. To je pouka s kojom treba čitati “Devedesete” i misliti 90-te.

Izdvajamo